EKSPERIMENT - POSTOJI LI UOPĆE DOBROTA?

'Bio sam dobar, ali doista dobar, puna 24 sata. Ispao sam: čudak, luđak, manijak i dobio lakat u leđa'

Teško je biti istinski dobar, makar na samo jedan dan. Ljudi na to nisu navikli, a u najmanju im je ruku - čudno

- Što je ovo?

- Ti nisi normalan!

- Ti si divan!

- Imaš rođendan?

- Apsolutno si najbolji čovjek kojega znam.

- Što se dogodilo? Seks?

Ovako su reagirale kolegice kada sam se na jutarnjem sastanku pojavio s nekoliko kava i croissanta. Nije bilo očekivano, nije bilo uobičajeno, nije bilo normalno. Bilo je jednostavno, malo dobro djelo, bez razloga. Ako takvo postoji. U stvari, nije bilo bez razloga, već samim time što je to dio eksperimenta - biti dobar, barem jedan dan. A to je teško. Teško je biti dobar jedan dan, ako inače nisi dobar. Inače sam promjenljivo dobar.

To znači da sam većinom dobar. Pozdravim, propustim one za koje smatram da ih treba propustiti u redu, kao što su majke s malom djecom, pa čak i majke s većom djecom. Starije osobe isto tako propustim. Pazim na malu djecu u parku. Brinem da ne padnu s tobogana ili ljuljačke. Jednom sam na palubi broda bio okružen djecom u koju su njihovi roditelji imali povjerenje. Ja nisam. Proveo sam pola sata jureći za djecom i vraćajući ih roditeljima.

Onda sam otišao u brodski bar, bez klime. Sjedio sam tamo sam sljedeća dva sata. Miran, jer nisam gledao malu djecu u nemarnoj igri. Postoji sasvim ozbi-ljan razlog zašto dobra djela ne trebaju biti usmjerena djeci. To je gotovo tajna koja pomaže ljudima da budu dobri kada to zaista žele.

Riječi su bile suvišne

Propustim vozače iz sporedne ceste. To mi je jednostavnije nego stalno ludjeti zato što su ispuzali ispred mene i natjerali me da divlje kočim kako bih izbjegao sudar. Ne sjedim u tramvaju.

I to mi je praktičnije nego se ustajati i nuditi drugima sjedalo. Jučer, kada sam bio dobar, opet sam to napravio. Žena je samo sjela kao da je najprirodnije da joj ustupim mjesto. Nije rekla hvala. Nije rekla hvala ni majka koja je s kćerkom tinejdžericom bila u šopingu ispred mene. U jednom se trenutku sjetila da treba još nešto kupiti.

Okrenula se i promrmljala kako će se ona vratiti i proći ispred mene. - Naravno, izvolite - rekao sam. Usputno me lupila kolicima u koljeno. U povratku me udarila laktom u leđa. To je bio znak da se pomaknem i propustim je. Riječi su bile suvišne. Samo sam se osmijehnuo. Bio sam dobar, testirao sam običan život.

Ankica ima skoro sedamdeset godina. Sjedila je odjevena malo pretoplo na izbočini fasade iznad

podrumskog prozora zgrade u centru grada, kao da se odmara.

- Prosim za život, evo što radim - rekla je, čudeći se mom talentu za neprepoznavanje života. S druge strane, nije djelovala kao prosjakinja, ili pak svi umirovljenici djeluju kao prosjaci. - Sve je bilo u redu dok je moj Milan bio živ, a otkako je on umro, prije pet godina, nemam za život - tumačila mi je kratkim rečenicama koje su prekidali napadaji neugodnog kašlja. - Moj je Milan radio u SUP-u i rekao mi da ne radim, da budem kod kuće i brinem za djecu, jer on ima dobar posao. Imao je i dobru mirovinu, danas bi iznosila sigurno četiri tisuće kuna - pričala je Ankica držeći u ruci par kovanica.

Djeca slamaju srca

Na djecu više ne računa, nešto se dogodilo u njihovim odnosima i ne očekuje pomoć od njih. Možda joj i ne treba pomoć, možda ona jednostavno ima pravo na bolji život. - Kosorka mi je skinula preko dvije hiljade s mirovine, ali je ipak nisam dobila - nizala je pomalo nepovezano rečenice.

- Zašto me sve to pitaš? - nije joj bilo jasno, a ja sam joj pokušao reći kako se nadam da joj ne smetam, i da mi, ako želi, može ispričati sve svoje probleme. Saslušat ću, iako ne mogu pomoći. Nije htjela da joj išta donesem iz dućana, ali je uzela nekoliko kovanica.

ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
13. studeni 2024 13:05