MRAČNE TAJNE POVIJESTI

AUTOR NOVE HITLEROVE BIOGRAFIJE 'Nije bio lud. Bio je puno normalniji nego što bismo mi to željeli'

Njemački Der Spiegel objavio je veliki intervju Jana Fleischhauera s autorom nove Hitlerove biografije Volkerom Ullrichom, povjesničarom koji smatra da je Hitler bio puno manje poremećen nego što se tvrdi i da su njegov šarm i karizma ostali potpuno podcijenjeni, a jedan su od ključeva za razumijevanje uspona njegova režima.

Ulrichovo je djelo treća velika Hitlerova biografija, prvu je 1973. objavio Joachim Fest, a drugu Ian Kershaw 1998.

Ullrich kaže da je njegov motiv za ovaj poduhvat bio da napravi ono što su drugi propustili, da između Festove silne averzije, “pogleda s visoka na ne-osobu” i Kershawovog zanimanja prvenstveno za društvene strukture koje su omogućile Hitlerov uspon, izvuče u prvi plan samoga čovjeka, osobu Adolfa Hitlera koja ostaje neuhvaćena i blijeda u odnosu na posljedice njegovih zločina koje se proučavaju.

Poglavlje “Hitler osoba” ključno je prema Ullrichovu mišljenju.

“(Hitler) nije bio lud kao što nas uvjeravaju neki psihopovjesničari, njihova je argumentacija previše simplificirana. On je vrlo vjerojatno bio puno normalniji nego što bismo mi to željeli” kaže Ullrich.

Većina ljudi Hitlera smatra psihopatom, gotovo da postoj konsenzus da se psihički zdrava ili normalna osoba ne bi bila u sposobna za zločine za kakve je on izravno odgovoran. Ulrich se slaže da je Hitlerova zločinačka karijera povijesna rijetkost ali da ono što je on činio u mnogočemu nije toliko neobično.

“Nikad nećemo razumjeti užase koji su se događali između 1933. i 1945. ako u startu poričemo Hitlerove ljudske karakteristike i ako uz njegove zločinačke energije ne uzmemo u obzir i njegove privlačne osobine” kaže Ullrich.

Dokle god se Hitlera promatra isključivo kao monstruma, ostat će zagonetka kako je osvojio tako premoćnu podršku u njemačkom društvu.

Promatrati ga u cjelini, kao čovjeka kakav je zaista bio, tvrdi Ullrich, nije neka nova slika Hitlera, već složenija i kontradiktornija slika od one na koju smo navikli. Prema onome što je utvrdio Volker Ullrich Hitler je imao zapanjujući talent prikrivanja očiglednog, njegova automatska i efektna gluma često se previđa kao faktor njegova uspjeha.

Gotovo da ne možete naći situaciju u kojoj je Hitler bio iskren ili autentičan, tvrdi Ullrich. Zato je rekonstruirati njegovu personu tako zanimljiv izazov. Mogao je biti vrlo ugodan, čak i prema ljudima koje je mrzio. A opet, mogao je biti bolesno hladan i prema ljudima koji su mu bili najbliži.

No najnapetije je oko pojma “opojnog šarma” koji Ullrich pripisuje Hitleru. Šarm se obično ne asocira s Hitlerom, još manje s njegovim zločinima. Ali Hitler je koristio šarm u ogromnim količinama, kako bi se uvlačio u situacije kroz koje je planirao ostvarivati svoj interes.

Dobar primjer je, tvrdi Ullrich, način na koji se zbližio s njemačkim predsjednikom Paulom von Hindenburgom, koji ga isprva nije mogao smisliti, Hitlera je zvao “onaj češki kaplar”.

Ali Hitleru je trebalo samo nekoliko tjedana da dobije Hindenburgovu podršku i postane kancelar, da ga okrene oko malog prsta, kako kaže Ullrich i pretvori ga u slugu svojih političkih interesa. Joseph Göbbels često je u svojim dnevnicima spominjao kako diktator umije vrlo ugodno čavrljati sa svojim bliskim suradnicima ali je apsolutno znao i kako ih slušati.

Istovremeno, i mali je incident mogao okrenuti prekidač i Hitler je padao u nekontrolirani bijes. Ullrich je, međutim, uvjeren da je većina njegovih bijesnih ispada bila kalkulirana. “Radio je to namjerno da bi zastrašio ljude, onda kad mu razgovor ne bi donio rezultat koji je htio. U samo par minuta opet bi se smirio, vrati potpunu kontrolu i pretvorio se u pažljivog domaćina.” opisuje povjesničar.

Još jedna izrazita specifičnost Hitlerova ponašanja bila je njegova strast prema čitanju, koju je nosio od malih nogu. Jedan njegov prijatelj iz djetinjstva rekao je da je Hitler kao dječak živio u knjigama. Federalni arhiv u Berlinu čuva potvrde o knjigama koje je Hitler naručivao, riječ je o tisućama naslova, bio je opsjednut arhitekturom, a druga dva velika interesa bila su filozofija i biografije, čitao je jako brzo ali i jako selektivno, isključivo knjige koje su podržavale njegov pogled na svijet i koje su mu bile od izravne koristi za političku karijeru.

I velika strast prema umjetnosti kod Hitlera se ispoljavala na sličan način. Ali njegov najveći talent, tvrdi Ullrich, bila je politička igra. “lako je podcijeniti izuzetne kvalitete i sposobnosti koje je donio u politiku kako bi njoj uspio” kaže Ullrich “ U samo tri godine, uspeo se od nepoznatog veterana do kralja Münchena, punio je najveće gradske prostore iz večeri u večer.”

Daleko od toga da je bio simpatičan masama. Ali München je 20-ih godina bio idealno mjesto za ultradesničarske agitatore, posebno za jezik kakav je Hitler koristio u govorima.

“Ali Hitler je bio vješt taktičar i vješto je, korak po korak, eliminirao konkurente. Okružio se isključivo ljudima koji ga nisu bili sposobni kritizirati, bespogovorno su ga slijedili i istovremeno je osigurao podršku utjecajnih građana, poput uglednog izdavačkog para Bruckmannovih, proizvođača glasovira obitelji Bechstein i naravno pridobio je Wagnerove u Bayreuthu koji su ga vrlo brzo praktički primili u obitelj” priča Ullrich.

“Da bismo razumjeli Hitlerovu govorničku moć moramo znati da on nije bio samo kafanski demagog kako ga uvijek prikazuju, on je planski gradio svoje govore. Počeo bi vrlo mirno, oprezno, skoro kao da napipava put i pokušava osjetiti do koje je mjere obuzeo publiku. Tek kada bi bio siguran da ih ima, pojačao bi jezik i gestikulaciju, postao agresivniji. Nastavio bi tako dva, tri sata dok ne bi doveo govor do klimaksa, opijajućeg vrhunca koji je mnogima u publici mamio suze na oči. Kad malo bolje pogledate snimke Hitlerovih govora, vidjet ćete da danas gledamo uglavnom samo taj zadnji dio.” kaže Ullrich.

Klaus Mann je, nakon što je gledao Hitlera kako proždire kolač od jagoda u čajani minhenskog hotela Carlton 1932. napisao: “Želiš biti diktator s tim nosom? Nemoj me nasmijavati.” Ullricha su pitali je li Hitler zaista mogao nekoga osvojiti, ili su mu oni koji je navodno fascinirao u startu već bili naklonjeni.

“Klaus Mann imao je instinktivnu, estetski motiviranu averziju prema Hitleru od početka. Ali bilo je ljudi koji su isprva imali vrlo loše mišljenje o Hitleru a onda bi ih on oborio s nogu. Među papirima Rudolfa Hessa, koji mu je od 1925. bio osobni tajnik, pronašao sam pisma u kojima on svojoj zaručnici opisuje njihove agitatotske turneje po Njemačkoj.

U jednom pismu opisuje skup vodećih poslovnih ljudi Essena u travnju 1927. Kad je Hitler ušao u prostoriju, dočekala ga je ledena šutnja, potpuno odbijanje. Nakon dva sata, gromoglasan aplauz. “Atmosfera kao u cirkusu Krone” napisao je Hess.”

Vrlo je malo zapisa o tome kako je Hitler govorio privatno ali iz postojećih je vidljivo da je imao topao i miran glas. Potpuno drugačiji od onoga koji je koristio za javne nastupe.

Više je povjesničara dovodilo u pitanje je li Hitler bio uvjereni antisemit ili je to bio primarno njegov način da zavlada, ali Volker Ullrich oko toga nema dvojbe: “Hitlerov je antisemitizam istinski i radikalan, on je srž njegove osobnosti. Bez toga je nemoguće razumjeti Hitlera. Saul Friedländer opisao je to kao “iskupljeničkim antisemitizmom” i u pravu je. Za Hitlera su Židovi bili utjelovljenje svega lošeg, korijen zla u svijetu.

“U knjizi “Mein Kampf” Hitler piše kao da je antisemit bio još kao mladić, u Beču, ali do minhenskih dana nisu zabilježeni njegovi javni istupi protiv Židova. “Naprotiv, u muškom domu u kojemu je tri godine stanovao u Beču, sa Židovima je imao vrlo prijateljske odnose. Trgovci slikama koji su za vrlo pristojan novac otkupljivali njegove radove, također su bili Židovi.” kaže Ullrich.

Radikalni antisemit Hitler je postao za vrijeme revolucije u Münchenu 1918.-19. koju je neposredno iskusio i koja ga je odvukla prvo na krajnju ljevicu pa na krajnju desnicu. Za vrijeme kratkog života Minhenske sovjetske republike u kojoj su na vodećim mjestima bili Židovi Ernst Toller, Eugen Leviné i Erich Mühsam, antisemitizam se proširio gradom kao groznica.

Ullrich piše o donedavno nepoznatom pismu jednog minhenskog studenta prava iz kolovoza 1920. koji je upoznao Hitlera i zabilježio njegove stavove. O Židovima, Hitler je rekao da vjeruje kako se virus mora iskorijeniti jer je u pitanju opstanak njemačkog naroda.

“Politički projekt koji je nastao iz takva njegova svjetonazora još nije uključivao masovno ubojstvo, “riješiti se Židova” u to je vrijeme za Hitlera značilo protjerati ih iz Njemačke. Takozvano “konačno rješenje”, sustavno ubijanje europskih Židova, pojavilo se tek s početkom Drugoga svjetskog rata.” kaže Ullrich.

Do Kristalne noći 9. studenoga 1938. već je bilo jasno da nitko tko je bio proglašen neprijateljem režima neće imati nikakva prava ni zaštitu.

Ullrich piše da je Njemačka tada napustila civilizirane nacije ali da ni masakr nad Židovima nije manjio Hitlerovu popularnost. “Nije lako reći kakvo je zaista bilo raspoloženje građana nakon masakra. Prema izvorima iz Gestapove dokumentacije o općoj atmosferi u zemlji, može se zaključiti da je većina ljudi nije odobravala nasilje”. Ali zanimljivo je, tvrdi Ullrich, da se Kristalna noć nije povezivala s Hitlerom, on je uspio ostati u pozadini iako je vukao sve konce, a u prvi red je isturio svoje nacističke lidere.

Stalno se pojavljuje rečenica: “E da je Führer znao za ovo...” Hitler je opsesivno brinuo za svoj imidž, predstavljao se kao skromni viđa, ali sam je sebe izuzeo od poreza na primjer. Savjesni računovođa iz poreznog ureda istočnog Münchena zabilježio je u listopadu 1934. da Hitler duguje 405.000 reichsmarki poreza.

Svaki nalog za plaćanje poreza automatski se poništavao, tako da je Hitler bio izuzet od porezne obveze a činovnik koji je to primijetio bio je ozbiljno ukoren, priča Ullrich. U istom tonu, Hitler je uzimao postotak od prodaje poštanskih marki s njegovim likom, izdanih 1937.

“Uvijek je volio luksuz. Nije slučajno da je odmah na početku karijere počeo voziti najnovije i najskuplje Mercedese.

Ni njegov stan u Prinzregentenstrasse u Münchenu, sa devet salona, nije se baš uklapao u imidž jednostavnog čovjeka koji se ubija od posla za dobrobit Njemačke. Pronašao sam i račune iz hotela u kojima je odsjedao sa svojom svitom prije 1933. U Kaiserhofu i Berlinu potrošio je 800 reichmarki u četiri dana, to je kao da danas potrošite 3500 eura.” kaže Ullrich.

Cijelo je jedno poglavlje posvećeno Hitlerovu odnosu prema ženama, jer Ullrich smatra da on nije trivijalna tema i da otvara važna pitanja o diktatorovu privatnom životu. “Mislim da se taj aspekt ne smije izostavljati iz njegove biografije. U Hitlerovu slučaju, tu je i činjenica da je nije postavljao jasnu granicu između javnog i privatnog života već ih je miješao na čudne načine. To se posebno vidjelo u Berghofu, gdje su privatni i poslovni prostori bili spojeni.” kaže Ullrich.

O teoriji da je Hitler bio homoseksualac, objašnjava: “Ono što se zna jest da se nevoljko razodijevao pred ženama jer navodno nije imao jedan testis. Ali to možete zaboraviti. O Hitleru se u tim stvarima premalo zna, ali uvjeren sam da je sa svojom posljednjom ljubavnicom minhenskom fotografskom pomoćnicom Evom Braun, imao puno bliskiji odnos nego što se dosad mislilo.”

Ullrich ne vjeruje u Kershawowu teoriju da je Hitlerov pravi stimulans bila masovna histerija koja je pratila njegove nastupe. “Uvijek se predstavljao kao čovjek koji se odrekao osobne sreće da bi služio narodu. Nema čvrstih dokaza za to, ali vjerujem da je iza paravan silne diskrecije Hitler zapravo vodio prilično normalan život s Evom Braun.” kaže.

Na pitanje kako bi se destruktivne energije nacionalsocijalizma koje su stvorile Hitler ispoljile da njega nije bilo, Ullrich postavlja slijedeću teoriju: “Jedna je mogućnost da bi Njemačka imala autoritarnu vladu kojom bi uglavnom upravljao vojni vrh.

Ljudi poput kancelara Schleichera i Papena pokazali su što mogu nakon pruskog puča 1932., kada su raspustili sve državne službenike koji su imali na umu interes građana i proveli čistku u vlasti.

Protužidovski zakoni zaživjeli bi i bez Hitlera. Ali holokaust, ta posljednja, radikalna ekstremistička politička utopijska vizija rasno homogenog društva, to se bez Hitlera ne bi nikada dogodilo. Holokaust je bez Hitlera nezamisliv. Mnogo je, vrlo mnogo Nijemaca podržalo taj ekstrem, ali Hitler ga je usmjeravao.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 02:22