Djeca imaju stalno izvučene osjetilne antene. Njima je važno kakva je atmosfera u obitelji, treba im to za njihov mir, a često im treba i da bi mogli isposlovati svoje sitne potrebe. Neće oni pitati dodatnih deset kuna za džeparac ako osjete da u kući nije sve u redu, znaju oni kad mama i tata pričaju službeno, a kad su riječi mekše i nježnije.
Quiz Maker - powered by Riddle
Bilježe osmijehe i prijeke poglede, ne promiču njima takve stvari. Majstori su tihog iskradanja iz sobe kad se u dnevnom boravku u kasnim večernjim satima vodi kakav ozbiljan razgovor. Ne moraju ni znati o čemu je, znaju samo da je ozbiljan. Prevrću po svojim glavicama hoće li se to odraziti na njih, hoće li sutra sve biti kako biti treba. Nije taj događaj trebao bitno obilježiti Sarin život, ali su joj ga njeni roditelji ipak odlučili prešutjeti.
Mamin brat, Sarin ujak bio je čovjek nezgodne naravi iako to prema njoj nikad nije pokazao. Dapače, bio je zabavan, sjetio bi se kadikad dati joj kakav sitan novac i neki poklon za kojeg bi, obično pogrešno, procijenio da će joj se svidjeti. Tako je Sara od njega dobijala vojničke kape, dalekozor, čeonu lampu (koja joj se čak i svidjela), križaljke, klamaricu, svakojakih čuda na kojima se ona pristojno zahvaljivala, njen otac ih u nevjerici gledao, a majka gubila živce i objašnjavala bratu da je ona djevojčica, da joj donese, ako ne zna baš izabrati stvari za djevojčice, nešto za školu. Od tud klamarica.
Tako se on, želeći održati kakvu takvu vezu s jedinom sestrom, šlampavo iskupljivao za nepodopštine koje je radio u javnosti. Što li bi Sara mislila da je znala da je pijan vikao za procesijom ili da je jedne noći razbio klackalicu u dvorištu dječjeg vrtića? On je imao toliko prekršajnih prijava da je mogao dobiti karticu vjernosti u lokalnoj policijskoj postaji. Sve se to još i moglo zatajiti da nije jednom, u subotnje jutro, na glavnom trgu, u predbožićno vrijeme, taman kad je voditelj na bini najavio mandolinski sastav, istrčao gol, predstavio se imenom i prezimenom i počeo pjevati himnu.
Fotoreporteri su bili spremni, ne baš za njega, ali aparat ne bira. Mobiteli izvrsne rezolucije snimili su video uradak u trajanju od desetak sekundi, posve dovoljno za instant objavu na svim internetskim portalima. Sve je bilo tu, lice, tijelo, ime i prezime. Sara je s roditeljima bila doma, lijeno su uživali u jutru u kojem nitko nikud ne treba ići, ona je nešto crtala na štafelaju, oni pili kavu, malo čitali vijesti na portalima. Prvi je snimku ugledao otac, pozvao ženu u kuhinju, rekao da se ne nervira, a ona mu otela mobitel iz ruke, ne znajući točno što je očekuje, ali da je bio njen brat, to joj je bilo jasno jer se već dugo ni oko čega drugog ne nervira.
Sara je usporila poteze, opustila pritisak bojice na papir, naćulila uši, ali osim nekoliko uzdaha majke nije ništa više čula. „Šta je bilo?“ pitala je kad su se vratili u dnevni boravak. „Ma ništa, bezveze.“ „Jel idemo popodne na rođendan?“ „Idemo, dušo.“
Mama je nekoliko puta s mobitelom otišla u sobu, nekoliko puta u kupatilo, a Sara je pitala tatu jel se ipak popodne ide na rođendan. Išlo se popodne na rođendan. Iako je bio u pet popodne, ona je haljinicu obukla u jedan i stalno uz sebe držala šarenu vrećici s poklonom za prijateljicu. Prijateljica iz ulice slavila je osmi rođendan, bilo je tu djece malo starije, malo mlađe, bilo je tu i djece s mobitelom. Na jednom od njih Sara je vidjela svog ujaka kako gol golcat po hladnoći pjeva, bio je to hit dana. Slavljenica je otrčala mami prijaviti neželjeni sadržaj, kako su je i učili, a Sara je otišla svojoj reći da ima neki čovjek, isti ujak... Stariji su se meškoljili, zabranili djeci da pjevaju himnu, tortom i vatrometom zasjenili skandal. Nisu joj htjeli navečer reći, neka dijete spava. Sutra će, navečer se uvijek čini da je sutra lakše.