ZAGREB - Moda, baš kao i revolucija, jede svoju djecu. Svaka kreativnost, bunt, snažne emocije i luđački radni elan imaju svoje ishodište u egu, a on je u modi velik poput svemira i često ga je tako teško nahraniti.
Pomodarke na periferiji
Engleski dizajner Alexander McQueen najnovija je, na žalost, istinska modna žrtva. Pronađen je mrtav danas ujutro na svom posjedu u ulici Green, u srcu otmjenog Mayfaira, nedaleko od trga Hanover, gdje je sjedište britanskog Voguea, koji ga je godinama podržavao i obožavao. Dok ovo pišemo, detalji o njegovoj smrti još nisu izašli u javnost, navodno se objesio, a glasnogovornica njegove kompanije izdala je samo kratko priopćenje: “Gospodin McQueen pronađen je mrtav u svome domu. Duboko ožalošćeni, shvatit ćete, iz poštovanja prema njegovoj obitelji i suradnicima, nećemo davati nove izjave”.
McQueen, uz čije se ime najčešće veže pridjev kontroverzni i opis enfant terrible - dečko koji voli šokirati - umro je neposredno prije svog 41. rođendana, što je vjerojatno previsoka, tragična brojka za “divljeg dječaka”. Teatralnost je bila njegov zaštitni znak, a sve što je ikad radio taj sin londonskog taksista iz radničkog East Enda izazivalo je snažne emocije - kod njega i kod zaljubljenica u modu.
Kao što su davno zapisali na Vogueovu siteu, jedne sezone najterao je u suze pomodarke koje su se morale dovući do neke napuštene hale na periferiji gdje je odlučio izložiti svoje modele, a već sljedeće bile su u suzama, dirnute neobičnom ljepotom ne samo njegove odjeće, nego i prezentacije na pisti. Bez obzira na etiketu zločestog dječaka, koja u modi i nije posve nepoželjna, u Londonu, gdje je studirao na prestižnoj modnoj akademiji Central Saint Martins College of Art and Design, dobio je sve moguće modne nagrade, pa ga je čak i kraljica pretvorila u počasnog plemića 2003. godine.
Bit će da nije čitala njegov glasoviti intervju u kojem je govorio o svojim počecima na glasovitom Savile Rowu, londonskoj ulici starih manufakturnih krojača gdje se rukom šivaju najskuplja odijela na svijetu. U salonu Gieves & Hawkes, gdje je počeo raditi kao šegrt sa 16 godina, bili su mu klijenti Gorbačov i princ Charles. Tako je navodno uspio princu, koji ništa nije ni slutio jer se nalazio na najboljoj adresi za svoja klasična, konzervativna odijela, napisati na podstavi rukava flomasterom “I am a Cunt” (ja sam pi...). Dječacima i buntovnicima koji vole takve šale odrastanje je golem problem i teško ih mogu utješiti napisi po ženskim novinama o tome kako su četrdesete nove tridesete.
Hlače koje otkrivaju guzu
Njegova diplomska kolekcija iz 1994. godine privukla je pozornost Isabelle Blow, ekscentrične engleske zaljubljenice u modu koja se nije pojavljivala na ulici bez neke čudne kreacije poznatih londonskih ludih šeširdžija i obožavala je teatralnost, velike geste, ljude kojima ništa nije toliko sveto da se s time ne mogu šaliti, baš kao što je bio Alexander McQueen. Ta njegova voljena muza umrla je tri godine prije njega, a proljetnom kolekcijom iz 2008. odao joj je najljepšu moguću počast. Naime, Izzy, kako su je zvali, kupila je model iz njegova diplomskog rada za nevjerojatnih 7700 dolara i tako mladog dizajnera pretvorila u instantnu zvijezdu, koja se cijeli svoj radni vijek borila da opravda reputaciju iz mladosti.
Već sljedeće godine (1995.) napravio je poznatu kolekciju inspiriranu tartanom odnosno Škotskom, koju je autoironično nazvao, kao što smo već rekli, sklon šokirati i iznenaditi, Highland Rape (recimo, silovanje brđana). U kolekciji je bilo mnogo razderanih haljina te onih vrlo nisko položenih hlača koje otkrivaju guzu gotovo do proreza, koje već desetljećima ne izlaze iz mode, a on ih je zapravo popularizirao. Kao da mu sve to nije bilo dovoljno, neke manekenke na pisti izgledale su kao da su poprskane krvlju.
Koncept reinventiranja
Već sljedeće godine javio se uvijek budni Bernard Arnault iz najveće i najvažnije modne grupacije LVMH i postavio McQueena za glavnog dizajnera tad već oživljenog, nekad bapskog branda Givenchy, kojeg je dotad vodio John Galliano, sada prebačen u još važniji Christian Dior . McQueenova suradnja s Givenchyjem prestala je 2001. godine, neposredno prije nego što je Guccijeva modna grupacija otkupila 51 posto njegova vlastitog modnog branda Alexander McQueen, kojeg je s različitim uspjehom pokušavao spasiti od bankrota već godinama.
Svoju kolekciju za ovu jesen i zimu, koju bismo ukratko mogli opisati - Audrey Hepburn u svojim kostimima i kaputima iz 50-ih na nekim teškim halucinogenim drogama - nazvao je ‘ironično i iluzorno istraživanje koncepta reinventiranja’.
Kolekcija nije naročito dobro prošla iako su je sestre Sozzani iz talijanskog Voguea podržale. Suzy Menkes, modna kraljica iz International Herald Tribunea, usudila se kolekciju s manekenkama u modelima golemog pepita uzorka, s ustima našminkanim preko svake mjere, kao u nekoj duhovitoj, ali gadljivoj referenci na napumpana, silikonska usta, nazvati mizoginom: “Dakako, kao što se i moglo očekivati od ovog dizajnera, manekenke su bile ugurane u modele koji su im sputavali stopala i pretvarali svaki korak na pisti u opasnost, što je ovoj reviji dalo neki uznemirujući, mizogin štih”.
Prije nešto manje od godinu dana McQueen je dao izjavu za New York Times o toj svojoj pretposljednjoj kolekciji (ni posljednja, za proljeće 2010. nije dobila naročite kritike).
- Cijela ova situacija je takav klišej. Moda se izmjenjuje tako brzo da postaje nešto što se naprosto baca i zaboravlja. Mislim da je u tome sadržan najveći dio problema s modom danas. U njoj nema dugovječnosti - izjavio je dizajner koji je sam sebi dugovječnost onemogućio, možda upravo zato jer je njegova umjetnost pretvorena u nešto kratkotrajno, što već sutra završava u smeću.