VAPAJ PREDSJEDNIKA DRUŠTVA POVJESNIČARA UMJETNOSTI 'Falsifikata je sve više, policija se njima uopće ne bavi'

U nedavnom intervjuu Jutarnjem listu na pitanje postoji li u Hrvatskoj crno tržište umjetnina odgovorio je: “Itekako postoji. Plagijati, falsifikati. Tim se bave samozvani ‘menadžeri’ kulture. To tržište cvate, buja, a policija se time ne bavi. Veliki novac se tu vrti”.

Na koga je točno mislio Maković mi ne otkriva.

Kaže kako prije svega nije ni trgovac umjetninama, ni policajac te govori ono što zna kao stručnjak, kao povjesničar umjetnosti koji radi s umjetninama, s umjetnicima, kolekcionarima, pa i galeristima i trgovcima kada priređuje izložbe.

Radeći izložbe javljali su mu se mnogi koji nude djela koja su kupili kako bi ih uvrstio u katalog, pisao o njima. Tada je često nailazio na falsifikate. I sam na neki način, tvrdi, žrtva je nekog plagijatora.

Prije nekoliko mjeseci začudio se kada mu je znanac, inače dobar kolekcionar, rekao da je vidio kako se u jednoj zagrebačkoj galeriji prodaje djelo jednog od naših najvećih umjetnika. “

To djelo visi preko 30 godina kod mene u kući. Štoviše, to djelo koje se prodaje nekoliko je puta veće od mojega. Pretpostavljam da je netko moj original našao reproduciran, kopirao ga i povećao. Znam isto tako da su kolala djela jednog drugog velikog umjetnika kojim se dugo godina intenzivno bavim i kako su mi ponuđena da ih izložim. Kada sam to odbio, jer su krivotvorine, ti ponuđači otišli su kod slikarove obitelji koji su ostali zgranuti nad onim što su vidjeli te su to lijepo prijavili policiji. Na policiji su im se nasmijali i rekli kako to nije njihov posao. U policiji, dakako, vrlo dobro znaju o ovome o čemu mi govorimo, međutim, što možete očekivati od tih ljudi koji su dio sustava koji je totalno rastrojen. Govorim o pravosuđu, naravno.”

Smatra kako je problem počeo 90-ih kada su uništeni svi kriteriji koji vrijede u svakoj zemlji u kojoj funkcioniraju svi sustavi, pa i onaj pravni. Sjeća se evenata, na kojima je obično bio i predsjednik države i brojni drugi visoki državni dužnosnici, na kojima su se licitirale umjetnine, a najčešće tobožnje umjetnine.

“Na takvim su se ‘eventima’, bolje reći dernecima, licitarala djela mahom nepoznatih ili ne osobito značajnih umjetnika i postizale se enormne vrijednosti. Jednom je diletantska slika anonimne švore prodana za 180.000 DEM.”

Za neregulirano tržište, smatra, najviše je odgovorno nefunkcioniranje pravnog sustava. Ipak, nešto bi trebala napraviti struka.

“Galeristi, trgovci, razni posrednici moraju znati što prodaju ako ne idu svjesno za tim da na prevarama žele zaraditi. Povjesničari umjetnosti često padaju u zamku pa za nekoliko stotina eura napišu nešto što bi se trebalo zvati ekspertizom a da baš i nisu dobro upućeni u sve segmente nečijeg opusa. U Francuskoj, primjerice, postoji nešto što je najbliže našim komorama i članovi takvih udruga pišu ekspertize. Ako se nekoga uhvati da je svjesno obmanuo, ili nije dobro poznavao djelo o kojem daje izvješće, toga se isključi iz zajednice i trajno diskreditira. Tako funkcioniraju komore i kod nas. Odvjetnici, liječnici, arhitekti... svi ih imaju. Povjesničari umjetnosti ne.”