LEA PELIVAN I TOMA PLEJIĆ

'Svijet funkcionira brzo, na klik, na lajk, i ako u prvoj sekundi ne preneseš drugima vibraciju projekta, nema te. Ne postojiš'

U formativnim godinama velika inspiracija bili su nam Tibor Kalman i Oliviero Toscani, časopis Colors, koji je izlazio devedesetih godina. Bio je ono što je danas internet. Radikalan, direktan, iskren, duhovit, uznemirujući. Bio je kao bastard Timea, National Geographica i Lifea
 Darko Tomaš / CROPIX

Studio UP arhitekata Lee Pelivan i Tome Plejića nije novo ime na našoj arhitektonskoj sceni, oni su u ranim 40-im godinama, no otkad su počeli s radom, do danas - dižu prašinu. Počelo je s njihovom gimnazijom i sportskom dvoranom Gymnasium 46º09’N/16º50’E u Koprivnici, s kojom su razvalili scenu te dobili prestižnu svjetsku nagradu Mies van de Rohe 2009. Od onda nisu stali.

Koliko god progresivna i smjela bila njihova arhitektura, ona se, začudo, mnogima sviđa. Uz to, sve što taknu, pretvara se u zlato, takvi su njihovi projekti Dizajn hostela Golly & Bossy u Splitu, Boutique hostela Forum u Zadru, Family hotela Amarin u Rovinju i Lifestyle hotela Vitar u Bolu na Braču.

Ovih dana imaju čak dvije nominacije za godišnje nagrade struke Udruženja hrvatskih arhitekata za najbolja ostvarenja u 2019.: za realizaciju projekta “Kuća i parazit” za nagradu “Drago Galić” za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture i za “Bijeli loft” za nagradu “Bernardo Bernardi” za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja.

Čak dvije nominacije ove godine, čemu to možete zahvaliti?

Lea: Slučajnosti, ha-ha! Dobra je konkurencija. Počašćeni smo.

Vaš stan koji je nominiran, koji je bio na naslovnici posljednjeg izdanja našeg časopisa D&D - pogledala sam komentare na Facebooku D&D-a - mnogima se sviđa, iako je avangardan. Kako je to moguće?

Lea: Sve što se na fotografijama stana vidi mnogima izgleda ostvarivo. Ima bijeli pod koji svatko može u vlastitoj radinosti provući kroz čitav svoj stan, može i ogoliti neki zatečeni beton u stanu, koristiti se jeftinim lakodostupnim materijalima poput šperploče... Jednostavnost donošenja odluka ponekad može biti jaka, ali treba sto posto vjerovati u nju. Čak se i namještaj za njega s vlasnicima dogovarao preko WhatsAppa dok smo bili s djecom u parku. Posebnost mu je dala suradnja s umjetnikom Silvijem Vujičićem, koji je izradio niz specifičnih stakala s tkaninama. Ukupna atmosfera stana ima terapijski učinak, što je i bila želja vlasnika.

Kako uspijevate ostati svježi, provokativni u svom radu?

Toma: Intenzivno radimo, zabavljamo se i eksperimentiramo. Uronjeni smo u to što radimo. Puno radimo s mrežom prijatelja iz srodnih disciplina. Ima u našem radu nečeg dječjeg, zainteresiranog, neformalnog, eksperimentalnog… Nužno je ne biti u komfornoj zoni. Komfor ubija, polako.

Lea: Prije petnaest godina “nova” hrvatska arhitektonska scena bila je vibrantna, svježa, globalno relevantna i globalno vidljiva. Radovi Njirića, 3LHD-a, Randića i Turata i nas, koji smo bili najmlađi u toj grupi, te arhitekata iz Slovenije, predstavljeni su na izložbi na Harvardu i u tematskom broju japanskog časopisa A+U. Svakako je i čudo od globalno relevantnog i lokalno baziranog časopisa Oris odigralo važnu ulogu sa svojim izložbama i megadogađajima. Bio je to sretan trenutak uoči globalne krize.

Čini mi se da je u svemu danas previše komforne zone. No vama je uspjelo, prije nekoliko godina, napraviti inovativan, drugačiji hotel, dječji hotel Amarin u Rovinju.

Toma: Potvrdili smo da se i u velikom mjerilu, u megaprojektu za tisuću ljudi, može riskirati, eksperimentirati i, u konačnici, dobiti drugačiji proizvod s bombastičnim rezultatom. Zapravo, stvorili smo novu destinaciju - planet Amarin. Hotel Amarin ima vlastitu gravitaciju! Gosti se vraćaju i po 17 puta, kažu nam na recepciji. Djeca postaju “ovisnici” i plaču napuštajući hotel…

Vaš je hotel Golly&Bossy iz 2010. godine doslovno napravio turistički prevrat u Splitu, bio je znak velikih promjena koje dolaze.

Toma: Prenamjena robne kuće u hostel bila je okidač, detonator promjene, prekretnica. Projekt je doslovno smišljen preko noći, a realiziran u sto dana. Gerila projekt dobre atmosfere. Nastupio je rebranding čitave ponude u gradu - gastro, smještaja, zabave. Turizam je sada u svakoj niši grada. Bio je to značajan iskorak, eksperimentalan, duhovit. Dan-danas se objavljuje. Svijet funkcionira brzo, na klik, na lajk, i ako u prvoj sekundi ne preneseš drugima vibraciju projekta, nema te, ne postojiš.

Lea: Slično se ponovilo s Boutique hostelom Forum u Zadru, a sada radimo na konceptu hibridnog miksa kina i hotela, recikliramo. Predložili smo klijentu da poveže zgrade hostela i kina u jedinstvenu cjelinu, koja će biti hotel. Bit će to gradska kuća sa smještajnim kapacitetom, gradotvorna urbana točka na rimskom forumu. Uspješni hoteli danas se prožimaju s gradovima u kojima se nalaze. Potvrdilo se u Rovinju da ulaganje u širi kontekst ima dalekosežne rezultate. Primjerice, u projektu Amarin 50 posto zahvata bilo je superjavnog karaktera - javni park, izvan parcele hotela. Javni park, lungo mare šetnica, igrališta, za sve.

Lani je otvoren i hotel Vitar u Bolu prema vašem projektu, također atraktivnog modernog dizajna, s konopima na pročelju.

Lea: Da, slična je priča i s hotelom Vitar na Braču, pogođena je lifestyle niša za surfere. Redizajnom smo interpretirali surfersku destinaciju. Interijer je kontrastno mračan, sjenovit, zatvoren u odnosu na preeksponiranu mediteransku situaciju vani.

Što vas motivira da ujutro ustanete?

Toma: Djeca. Kava, ha, ha! Volimo svoj posao. Volimo stvaranje novih uspomena, novih prostornih okvira, novih sloboda…

A što vas inspirira?

Toma: Umjetnici, znanstvenici, muzičari, modna industrija. Moda komunicira s trenutkom. Rad s umjetnicima nam je važan, neizvjestan, provokativan. Kao naše posljednje suradnje na projektima s umjetnikom Silvijem Vujičićem, ali i s Ivanom Franke, Damirom Gamulinom, grupom Numen… Volimo netipične odnose. Od arhitekata značajan utjecaj imali su Coop-Himmelblau, Rem Koolhaas i Bernard Tschumi, naši mentori s prvog zajedničkog rada Helena Paver Njirić i Hrvoje Njirić i, naravno - Tonči Žarić i Veljko Oluić…

U formativnim godinama velika inspiracija bili su nam Tibor Kalman i Oliviero Toscani, časopis Colors, koji je izlazio 90-ih godina. Bio je ono što je danas internet. Radikalan, direktan, iskren, duhovit, uznemirujući. Bio je kao bastard Timea, National Geographica i Lifea… Intrigantan s radikalnim fotografijama.

Sve vezano za vaš uspjeh počelo je vašom srednjom školom Gymnasium 46º09’N/16º50’E u Koprivnici, s kojom ste osvojili prestižnu svjetsku nagradu Mies van de Rohe za najveće nade europske arhitekture i potom mnoge druge nagrade.

Lea: Upravo su Žarić i Oluić bili dio žirija na natječaju u Koprivnici i izabrali su naš relativno radikalan projekt. Nedavno smo posjetili gimnaziju i u razgovoru s ravnateljem Robotićem prisjetili smo se početka. Kako Robotić sam kaže: “U startu sam bio jako skeptičan prema svemu, a u međuvremenu, nakon niza vrhunskih rezultata gimnazijalaca, doktorirao sam na temu kako dobar prostor stimulira vrhunske rezultate!”.

Sada obnovljate hotel Panorama u Zagrebu. Što možemo očekivati?

Toma: Vruće!... Projekt Panorama je intrigantan. Trešnjevka je intrigantna, sliči nam na Tokio, neformalna, prirodna. U projektu ponovno želimo stvoriti destinaciju za sebe - hotspot, epicentar. Kreiramo ponudu kakve nema.

Lea: Panorama funkcionira kao “čarobna kutija”. Intervencije u postojećim zgradama nas provociraju, unutar limita fokusiraš se na iluziju, dislokaciju.

Pritom valja naglasiti da su vaši projekti, uz činjenicu da su “otkačeni”, prije svega funkcionalni.

Toma: Arhitektura treba biti superučinkovita, superfunkcionalna i jako stimulirajuća.

Lea: Doživljaj arhitekture je poput proživljavanja filma. Kao režiseri režemo sekvence u niz…

Kakva je atmosfera u vašem uredu i kako birate suradnike?

Toma: Uvijek biramo suradnike bez iskustva. Svježi ljudi nakon diplome instant uranjaju u realno vrijeme i obaveze. Nema hijerarhije.

Lea: Jedino se tako može stvoriti novo. Nemamo “šprance”.

S obzirom na to da ste vas dvoje i životni i poslovni suradnici, kako vam to uspijeva?

Lea: Privatno ne razgovaramo o poslu, volimo putovati s djecom. Zanimljivo nam je djecu voditi da vide gradove, arhitekturu, jer su iskreni u svojim doživljajima. Išli smo zajedno na izložbu arhitekta Junyja Ishigamija u Pariz u sklopu fondacije Cartier koji je projektirao Jean Nouvel… i njima se više svidio vrt Fondacije Cartier nego prostor gdje se održavala izložba. Arhitektura je u ovom slučaju izgubila utakmicu.

Kako ih odgajate? Imate neku metodu?

Lea: Ne znam kako bih to nazvala. To je trenutni, direktni, instinktivni odgoj, uh, teško pitanje. Dobri su prema drugima, to valjda znači da nismo ništa dramatično loše napravili.

Vi predajete na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu na Katedri za stambene zgrade, a Toma studentima arhitekture u Splitu. Kakva je nadolazeća generacija arhitekata?

Lea: Tajanstvena. Potpuno su drugačiji od nas. Zanima ih javna arhitektura vezana za turizam, kultura vizualne estetike, bitne su im društvene mreže, što može izgledati površno, ali nije. Zanimljivi su, dosljedni sebi, snažne individue.

Kako vidite današnji Split, u kojem ste rođeni i odrasli, kao čitav grad, ne mislim samo na središte?

Toma: Split se mijenja. Split je zanimljiv živi laboratorij. Stan-grad. Split uvijek iznova intrigira, sam sebe regenerira, stalno uspostavljaš odnos - detalja i cjeline. Trenutno je čitav u funkciji turizma. Kako radim i na Fakultetu za graditeljstvo, arhitekturu i geodeziju u Splitu, najviše ga doživljavam kroz intenzivan angažman internacionalnih radionica na master studiju, gdje se bavimo velikim urbanističkim gradskim strateškim projektima. Nezaobilazni turizam problematiziramo kao gradotvorni efekt. Studenti profitiraju boraveći u takvom gradu.

A Zagreb u kojem živite?

Toma: Zagreb je za nas neutralna platforma. Cloud 9.

Kad se prate komentari javnosti o suvremenoj arhitekturi u Hrvatskoj, ne baš za sva ostvarenja, ali često se može iščitati da bi mnogi da sve ostane kako je bilo i da nove građevine glume starinu. Što mislite o tome?

Lea: Arhitektura uvijek treba odražavati i projicirati u budućnost duh vremena i progresivna stremljenja. Arhitektura je zrcalna slika društva. Suvremena hrvatska arhitektura ima u sebi dobru povijesnu podlogu - Grčku i Rim, i snažnu prisutnost modernizma. To je dobar početak…

Vaša kuća nominirana je za nagradu UHA, zove se “Kuća i parazit”. Koincidencija s filmom?

Toma: “Parazit” je fantastičan! Jako nam se svidio film. Nadzemno-podzemno, suho-mokro - jako zanimljivi međuodnosi. Kuća protagonist rađena je kao stage-set za film! Naša kuća je stage-set za život obitelji na rubu šume. Zatečenu kuću rekonstruirali smo tako da smo zatečene gabarite preuzeli i dogradili tematskim ekstenzijama prema aktualnim potrebama obitelji, primjerice malo kino, plivaća traka duga 12,5 metara, sala za ping-pong.

Lea: Na našoj se kući u jednom trenu pojavio “parazit”. Parazit je potpuno stakleni volumen nepoznate funkcije… može biti bilo što… Paviljon za čaj? Nudi doživljaj - biti izvan kuće. Zanimljivo je i da smo kreirali sa Silvijem Vujičićem niz drugih unutarnjih koža, kontinuiranih zavjesa koje nude mekani, “soft” odnos prema prirodi i brut-betonu.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 01:18