Početkom devedesetih, američki pisac Bret Easton Ellis prestravio je književnu publiku romanom “Američki psiho”, u kojem junak - Patrick Bateman - preko dana radi dosadan i predobro plaćeni posao na Manhattanu, sluša bezvezni pop, ide po skupim ručkovima, a onda podvečer okrutno masakrira i ubija prostitutke. Patrick Bateman postao je oličenje jedne sebične, osamljene i beskrupulozne ere.
Osamljeni život
Brandon Sullivan - junak filma “Shame” - u neku bi se ruku mogao opisati kao Patrick Bateman koji ne ubija. Kao Bateman, i Sullivan (Michael Fassbender) naočiti je, obrazovani “white collar” koji za velike pare radi ne naročito iscrpljujući posao u jednoj njujorškoj agenciji. Brandon je ujedno - ovisnik o seksu. Laptop mu je prepun najžešće pornografije, stalna je mušterija prostitutki, upušta se u jednokratne veze s udatim ženama koje pokupi u metrou. Istodobno, Brandon nije u stanju uspostaviti stabilnu vezu. Živi zapravo jako osamljeno, a kad se otvori prigoda za vezu sa zgodnom i pametnom kolegicom Marianne (Nicole Beharie), Brandon ne može ostvariti erekciju. Brandonov život ima perfektnu fasadu iza koje je priličan krš, a iza te fasade u jednom času ulazi junakova mlađa sestra Sissy (Carey Mulligan), naivna cura koja je stigla iz Irske da bi sa starijim bracom podijelila metropolitanskoj “raj”. Sissy je i sama komad cvećke - naivna, indiskretna, pričljiva i naporna, ni ne shvaća koliko nervira Brandona, niti uviđa koliko joj je stariji braco u problemima.
Turnerova nagrada
Film “Shame” (Sramota) djelo je crnog britanskog autora Stevea McQueena, umjetnika koji je prije filmske karijere imao uspješnu karijeru u galerijskom i video artu te, među ostalim, dobio i Turnerovu nagradu. Iz galerije u kino McQueen je prešao 2008. filmom “Glad” o štrajku glađu IRA-inih aktivista u zatvoru Maze 1981., filmom koji je u Cannesu dobio Zlatnu kameru za najboljeg debitanta, McQueena pretvorio u veliku nadu britanskog art-filma, a Fassbendera - koji je do tog filma bio nepoznat - u britansku superzvijezdu, čudni križanac Jamesa Bonda i Jeremyja Ironsa.
Golemo i bezdušno
“Sramotom” obojica potvrđuju ugled. Za nekog tko je priučen tom poslu, McQueen je jako dobar režiser. Ima fini osjećaj za tempo, odlično radi s glumcima, scene raskadrira barokno kitnjasto, ali kultivirano, a odlično je iskoristio i New York koji, suprotno zašećerenoj woodyjevskoj ikonografiji, ovdje izgleda golemo i bezdušno. Fassbender glumi na rubu mužjačke neodoljivosti i potpune pomućenosti, i uspijeva balansirati na tankoj oštrici.
Filmu se može prigovoriti finalni obrat koji nećemo odati, ali me osobno zagrebao kao moralizatorski i didaktičan. No, to nije ozbiljna mana: McQueenov film je zanimljiv, ozbiljan, ne uvijek ugodan, ali istodobno i vrlo pitak.