- Iz Podravine sam i od malih sam nogu bila okružena slikama naivnih umjetnika. Nema, doslovce, kuće, kleti, slastičarnice, da se u njoj nije našla barem jedna slika naive. Kao dijete sam se bojala tih slika, ljudi na njima izgledaju strašno, njihovi su udovi disproporcionalni, a oči u dubokim dupljama. Pijetlovi su često naslikani očerupani - govori filmska montažerka Maida Srabović.
Nedavno je animiranom filmu “Fačuk”, na kojemu se po njezinoj ideji radi u produkciji Tetrabota, HAVC dodijelio 275 tisuća kuna. U obrazloženu je stajalo: “Ako je i više nego tragična, ova priča o podravskom selu u kojem se rađaju ‘fačuki’, odnosno nezakonita djeca, koje seoski velečasni potom utapa u rijeci, sadrži u sebi inspirativnu poruku o vjeri u čovjeka i u njegove stvarne vrijednosti. Opskuran vizual koji proizlazi iz djela naivnog slikara Mije Kovačića, a čime film dobiva i jednu ‘autohtonu’ hrvatsku notu, dodaje na originalnosti i upečatljivosti cjelokupnog filma.”
Radnja filma se, naime, odvija u imaginarnom podravskom selu u kojem je roditi fačuka smrtni grijeh.
Maida Srabović
Pogreb kao inspiracija
Inspiraciju je za film, govori, dobila na jesenji dan: “Donedavno nisam bila ljubitelj ovog žanra umjetnosti. No nakon što mi je baka umrla, bila sam u joj na sprovodu. Bilo je pravi jesenski ugođaj, posvuda je bilo blato. Čitava me ta atmosfera podsjetila na slike naive. Shvatila sam da nitko još nije napravio animirani film inspiriran tim slikama, da još nije iskorišten taj potencijal. Bilo mi je to čudno jer su slike naive dramaturški snažno koncipirane. Svaka od njih ima neku svoju priču, niz planova. Na neki su način poput stripova o životu na selu. Osim animacije obožavam horor filmove. Zbog tog straha iz djetinjstva koji sam spomenula pomislila sam da film koji se bazira na naivnom slikarstvu treba biti žanr horora. Tako sam začela ideju za folk horor inspiriran naivnim slikarstvom. Obratila sam se Galeriji naivne umjetnosti u Hlebinama i kustosici Heleni Kušenić. Njoj se ideja svidjela.
Mijo Kovačić
Proučavajući sve opuse, došla sam do opusa Mije Kovačića (84) koji se savršeno uklopio u priču. Priča za film je nastala prije nego što sam naišla na njegove slike, no kad sam ih započela proučavati toliko su se atmosferski i simbolički uklapale u scenarij, bilo je neizbježno. Zaklada Mije Kovačića mi je izašla u susret, prihvatili su da radim film i nisu tražili financijsku nadoknadu. I njihova je želja da se film napravi i približi mlađoj publici”, govori naša sugovornica.
Nadodaje kako priča o fačukima ima u pozadini i njezinu osobnu obiteljsku priču: “Fačuk je kajkavska riječ za izvanbračno dijete. Moj djed, tehnički, nije bio kopile, njegov tata je poginuo u Drugom svjetskom ratu kada mu je bilo nekoliko mjeseci. No njegova se mama preudala za čovjeka koji mojeg djeda nije želio. Ostavila ga je kao siroče kada mu je bilo šest mjeseci. Prihvatila ga je sestra pokojnog oca. No ostao je to dijete u selu koje nema mamu ni tatu”.
Radnja se, dakle, odvija u imaginarnom podravskom selu, između dvije rijeke, u kojemu se ponekad rađaju izvanbračna djeca. Svi su seljani u tom imaginarnom selu, kako govori naša sugovornica, “neobrazovani, zadrti i uvjereni da će ako selo ne očiste od izvanbračne djece” navući na sebe božji gnjev. Vjeruju da svi žive u kolektivnom grijehu. Velečasni, koji je glavni autoritet u selu, uvjeren je da ako on te fačuke krsti i baci u rijeku da radi dobru stvar, da idu u nebo”.
Glavni je lik Nadica koja je jedva punoljetna, trudna i svaki čas treba roditi. Maida Srabović ovako opisuje glavnu protagonisticu: “Svjesna je da će joj uzeti dijete, misli da će možda umrijeti na porodu. Pomaže joj seoski stolar Jožina koji izrađuje uglavnom ljesove i čamce. On s njom ima neku vrstu platonskog ljubavnog odnosa. No priča nema sretan kraj, i Nadica i dijete i Jožina, svi umiru. Rijeke, potom, poplave selo i izbrišu ga s lica zemlje. Od blatnih krvavih rijeka postaju čiste bistre i prolaze kroz sve ljepše krajolike. Riječ je o metafori odmicanja od zastarjelih svjetonazora”.
Dobri ili zli
Protagonistice su i dvije babe koje sve komentiraju i tračaju i one su simbol tog zadrtog mentaliteta. Priča je, kaže naša sugovornica, dramaturški namjerno postavljena naivno, kao filmska naiva, da bude u skladu s vizualnom naivom: “Nadica je najkompleksnija, no ostali su likovi namjerno pojednostavljeno dobri ili zli”. Jedna je od scena pomrčina Sunca. U tom trenutku, govori dalje Maida Srabović: “Shvaćamo mentalitet tog sela jer svi misle da je smak svijeta i da ih se kažnjava radi fačuka”. I ovdje joj je bila inspiracija naivno slikarstvo, mnogi su važni umjetnici ovog pravca Ivan Generalić, Mijo Kovačić, Ivan Večenaj naslikali pomrčinu Sunca.
Na suradnju je pozvala i slikara Stipana Tadića. Kako kaže: “On nije naivni slikar, ali je ljubitelj naivne umjetnosti, okušao se u tom pravcu. Osim toga, radio je već u svojoj karijeri i animaciju i bio je jasan odabir. Kontaktirala sam ga kad je bio na rezidenciji u galeriji u Hlebinama. Nakon što je pročitao scenarij, bio je oduševljen idejom da sudjeluje u filmu. Bilo mi je, naravno, drago da mu se scenarij sviđa. Inače, kako sam po struci filmska montažerka, montirala sam tijekom karijere hrpu projekata u kojima me mučilo me zašto nešto u scenariju nije riješeno. Željela sam to izbjeći i zato sam dala prijateljima različitih profila profesije da čitaju scenarij. Mislim i da je kombinacija Mije Kovačića i Stipana Tadića dobra među ostalim i radi generacijske razlike. Mlađa publika je povezanija sa Stipanom. Kovačićeve slike pokazuju vrijeme s kojemu se možda ne možemo poistovjetiti, a motivi su s Tadićevih slika dio našeg života danas. Prava naiva bi trebala slikati ono što je sada. Mnogi su od naivnih slikara bili kritičari svojeg doba, podsjećam da je Ivan Generalić primjerice, slikao ovrhe, a to je samo jedan u nizu primjera. Mnogi su naivni slikari komentirali ono s čim se nisu slagali”.
slikar Stipan Tadić
Radnja se animiranog filma događa nakon Drugog svjetskog rata, no kroz niz detalja u ovom će se animiranom filmu naslućivati oskudica: “Kad gledamo ‘Gruntovčane’, čija je radnja smještena u šezdesete godine, iz neke se perspektive čini kao da su u tridesetima. Civilizacija je, rekla bih, kasno došla na podravsko selo. U filmu se vijesti slušaju preko tranzistora, za noćno osvjetljenje koriste baklje, svećenik jedini ima bateriju i slično”, opisuje Maida Srabović. Naša sugovornica kaže da ranije nije voljela naivu. Postoji li, prema njezinom mišljenju, neka predrasuda prema ovom pravcu? “Kad sam započela raditi na projektu, pitala sam preko društvenih mreža ljude što misle o naivi. Pisali su najviše o pijetlovima i kravama, jedino je jedan moj kolega napisao kako naiva prikazuje nekakav čemer i jad”.
Blizu kraja
Ovo joj je prvi animirani film koji potpisuje kao redateljica, “radim inače i mini animacije za moj food blog Mmmaida, tako da je animacija nešto što me oduvijek zanimalo. Glavna je animatorica na filmu Ivana Pipal, koja je završila Likovnu akademiju. S njom sam prethodno surađivala na jednom filmu Igora Bezinovića, i dobro smo se poklopile”.
Svoj prvi animirani film trebala bi dovršiti do sljedeće godine: “Producentici Vanji Andrijević, koja me savjetovala oko prijave filma, svidio se. Tako da već imam distributera, to je Bonobostudio, u kojemu je producentica i direktorica, jedan je to od najboljih naših producentskih studija”. Film bi trebao trajati dvanaestak minuta. Uz film, u planu je virtualna izložba o naivnom slikarstvu. Naime, istražujući za svoj film, naša je sugovornica shvatila da se malo toga o naivi može pronaći na internetu, “online izložbe jedan su od načina približavanja naive mlađim generacijama”.