Završena obnova okoliša i dijela Meštrovićeva paviljona, odnosno Doma HDLU na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu, ovih je dana izazvala burne rasprave u javnosti, struke i građana na Facebook stranicama i portalima.
Većina se struke iz redova arhitekta i povjesničara umjetnosti ne slaže s načinom na koji je to uređenje provedeno, no nekima se ono sviđa. Razgovarali smo s nekoliko stručnjaka, među kojima je i naša poznata kiparica Marija Ujević.
- Meni je uređenje prelijepo, napokon se vidi snaga ljepote volumena objekta - komentirala je cijenjena kiparica Marija Ujević i dodala kako je gotovo nevjerojatno da se radi o istoj zgradi te da je tek sada kada je očišćeno šipražje, koje je bilo uokolo, Dom HDLU došao do izražaja. Pitali smo je za mišljenje jer je sam Ivan Meštrović, znameniti hrvatski kipar, tu zgradu zamislio kao spomenik.
- Sad se jasno vidi da je to jedan od najboljih objekata u Zagrebu, uz obje sveučilišne biblioteke te Mirogoj i krematorij. S minimalnim uređenjem objekt je dobio na snazi, na visini, očit je njegov čisti jednostavan oblik. Ni oko Pise u Italiji nema drveća. Takvi objekti ne trebaju ‘smokvin list’ da ih skriva, ne vole stabla. Nisam ja protiv stabala, naprotiv, ali ona ovoj zgradi ne trebaju, njima se popravljaju loši objekti - smatra Marija Ujević.
Uređen bez natječaja
Pravo je svih kojima aktualno uređenje nije dobro, kaže Ujević, misliti što god žele, ali se ona s time ne slaže. Može razumjeti, dodaje, i one kojima je novi izgled šokantan jer je s minimalnom obnovom postignuto mnogo promjene. Međutim, Marija Ujević sa svojim je pozitivnim mišljenjem o ovom uređenju, barem što se tiče struke, u manjini. Razgovarali smo tijekom perioda obnove s mnogim povjesničarima umjetnosti, arhitektima, umjetnicima i uglavnom se obnovi nešto zamjera. Kontroverze je od samog početka uređenja u veljači ove godine izazvalo i to što za rekonstrukciju Trga nije bio raspisan natječaj, nije bilo javne rasprave, niti je na razini četvrti građanima najavljeno što slijedi, ostala je nepoznata vrijednost radova i slično. Dogodilo se i iznenadno čupanje stabala, uključujući stablo magnolije, što je, razumljivo, naročito kod stanovnika tog dijela grada izazvalo burne emocije.
- Estetika je nebitna. Primarno je ovdje problem da se nisu ispoštovale procedure. Nije bilo natječaja. Na prvi dojam meni je sad taj prostor pustopoljina, djeluje monumentalno, hladno, tamo se osjeća čovjek usamljeno, dok je ranije bilo ugodnije za proći, boraviti. No, naglašavam, veći je problem u nepoštovanju struke i natječaja - kaže Željko Badurina, slikar koji na svome Facebooku od početka preuređenja objavljuje ilustracije na ovu temu.
Izložbeni paviljon Doma umjetnosti sagrađen je između 1934. do 1938. godine prema zamisli kipara i arhitekta Ivana Meštrovića. U projektu su sudjelovali mnogi velikani arhitekture tog doba kao što su Harold Bilinić, Lavoslav Horvat i Zvonimir Kavurić koji je zaslužan za znamenitu kupolu Paviljona. Neposredno nakon gradnje u dva je navrata ure đivan okoliš, zasađena su stabla oko Paviljona. Prostor je 40-ih godina dobio fontanu i tri minareta prema projektu Stjepana Planića, kada je adaptiran Meštrovićev Dom likovnih umjetnika u džamiju, a nakon rata i rušenja tih minareta ostala je fontana.
Na tratini usred trga
Meštrovićevu rečenicu, “zamišljam tu kružnu građevinu samo na tratini usred trga”, sada je Grad Zagreb odlučio ispoštovati, nakon nekih osamdesetak godina od kada ju je kipar izgovorio, te je u suradnji arhitektonskog studija Elle i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture nastalo provedeno uređenje. A tom je obnovom promijenjen karakter prostora. Iz jednoga gotovo intimnog prostora za boravak građana, na kojem se skejtalo, sjedilo na klupicama i stepeništu, igralo na livadi i šetalo pse pejzažnim parkom, nastao je sada travnjak, uvedena je zabrana za pse, nema više niti živice uz dio blizu ceste bez koje bi igra pasa ili mališana mogla biti i opasna. Mladi koji se ovdje okupljaju uglavnom sada sjede na obnovljenim stepenicama Doma, dok je okolo sve prazno.
Za mišljenje o ovom zahvatu u prostoru pitali smo povjesničarku urbanizma Snješku Knežević, autoricu brojnih knjiga o urbanizmu i arhitekturi, teoriji umjetnosti i zaštiti spomenika.
- Zahvat na Domu hrvatskih likovnih umjetnika nije rezultat ozbiljne konzervatorske studije i verificiranog projekta, kamoli neke strategije obnove povijesnog centra Zagreba, nego je izraz osobnog poimanja estetizacije javnih prostora gradonačelnika Zagreba, oprimjerenog fontanama u Trnju i na Britanskom trgu. Drugim riječima, to je provizorna i proizvoljna intervencija, bez oslona na načelima konzervacije i restauracije spomenika, što taj Dom jest. Sve što se oficijelno navodilo kao obrazloženje samo su izlike kojima se opravdava gradonačelnikov despotski stil vladanja i ponašanja - smatra S. Knežević.
Skandalozno je, dodaje ona, da se takav zahvat povjerava arhitektici bez ikakvih referenci, bez natječaja, stručne i javne rasprave.
- Devastacijom parka poništen je povijesni sloj realiziran projektima Cirila Jegliča (1934.) i Smiljana Klaića (1943.) koji se održao sve do sječe i nastale praznine (tabula rasa). To što se razabire doima se kao karikatura, nema ni estetske ni funkcionalne vrijednosti i još je jedan izraz diletantizma i samovolje, koju sebi naočigled masivne javne kritike dopuštaju protagonisti zahvata - zaključuje S. Knežević.
Gradonačelnik Bandić najavio je da je ovaj projekt samo dio većeg zahvata, uvođenja “pješačke zone”, prva od četiri faze buduće pješačke zone koja će se od Doma HDLU pružati prema Draškovićevoj ulici te Ulicom kneza Višeslava prema Krešimirovu trgu do Branimirove ulice. U planu je Grada osvijetliti dom HDLU i fontanu. No o svemu tome nema detaljnih prezentacija građanima.
Fascinantna rasvjeta
Arhitektica Hildegard Auf-Franić (77), stanovala je u Zvonimirovoj 7, u blizini Doma, a nedaleko živi i danas. Komentirala je preuređenje trga kao osoba iz struke, dekanica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu, ali i stanovnica kvarta. Ono što je najviše boli, kaže, nije na razini hoće li će se nekome uređenje sviđati ili ne, već samovolja. Smatra i da je najavljeno uvođenje pješačke zone nepromišljena ideja, koja nije nužna ovom dijelu grada, a najmanje bez provedene rasprave.
- Recimo, Krešimirac već ima obodno prekrasne pješačke putove, ima i zelenilo pa čemu sada donositi odluke neprovjerene u struci i javnosti. Pješačke zone se trebaju prvo uvesti u dio grada gdje pješaci i vozila očito ne mogu više jedni s drugima - kaže arhitektica.
Smatra i da paviljonu ne treba najavljena “fascinantna rasvjeta” jer je fascinantan sam po sebi.
- Proljeće mi je označilo cvat magnolije, jesen boja krošnji drveća oko paviljona, zima ljepota i prvo gacanje po snijegu oko paviljona, a ljeto voda u fontani. Svi građani vezani sentimentima za ovaj dio grada zatečeni su. Jučer sam obišla sve i to je sada jedan djevičanski paviljon na djevičanskoj travi. Ne razumijem detalje uređenja - zašto široke rupe na pristupima, zašto bijeli paspartu unutar crnog asfalta? - pita se Hildegard Auf-Franić.
Gradnja Doma počela je 1993. prema skicama I. Meštrovića
Godine 1933. Hrvatsko društvo umjetnika “Strossmayer” ostvaruje sporazum s Odborom za podizanje spomenika kralju Petru I. Velikom Osloboditelju u Zagrebu da se taj spomenik umjesto u obliku statue podigne u obliku Doma likovnih umjetnosti na Trgu kralja Petra. Kako je za izradu spomenika bio predviđen Ivan Meštrović, tako je njemu povjerena izrada idejne skice Doma. Detaljne arhitektonske planove, prema Meštrovićevoj idejnoj skici, rade arhitekti H. Bilinić i L. Horvat.
U kolovozu 1934. godine, piše na stranicama HDLU, počinje gradnja Doma. Pripreme i gradnju vodi I. Meštrović uz suradnju slikara J. Kljakovića te arhitekata H. Bilinića, L. Horvata, D. Iblera, I. Zemljaka, N. Molnara, L. Kalde i Z. Kavurića. Završetak radova bio je 1938. godine. Zdanje Doma 1. prosinca posvećuje zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac. Deset dana kasnije otvara se prva izložba “Pola vijeka hrvatske umjetnosti”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....