Nekoć ste po dućanima s pločama, kako smo ih tada zvali, mogli kupiti i notne zapise raznih autora i izvođača, posebice onih klasične glazbe. I danas se po trgovinama, ali onima s glazbenom opremom - nisam dulje vrijeme provjeravao, no posljednji put kad jesam, bilo ih je - vjerojatno mogu naći i notni zapisi legendi rock i pop glazbe na čelu s Paulom McCartneyjem koji će prvi od svih rokera postati klasik poput Mozarta ili Bacha u doba kad moje generacije više neće biti na Zemlji.
U Hrvatskoj, pak, notni zapisi uglavnom su bili rezervirani za skladatelje klasične, suvremene i jazz te autore zabavne glazbe kojima se objavom notnih zapisa njihovih “najvećih hitova” ili “najvažnijih pjesama” podebljava kredo. Vjerojatno ti notni zapisi nekome i danas služe. Kao klinac viđao sam ih na ljetnim terasama dok su po njima i tipkama električnog klavira ili sad već antiknih modela sintesajzera prebirali nesuđeni estradni pjevači lakih nota kojima se nije zalomio nastup na Splitskom festivalu, nego na taraci nekadašnjeg hotela Slavija u Hvaru.
Ekipa iz kvarta
Volio sam gledati i slušati te olinjale stare mačore ljetnih flertova kako još u nadi, jer ona umire posljednja, škicaju kakvu sredovječnu, sjetnu i usamljenu Njemicu ili Čehinju. Posljednji, pak, koji mi je ostao u sjećanju i dozvao suzu na oko bio je jedan slijepi, vremešni pijanist i pjevač, ali ne s neke morske, nego s jedne gorske terase u Fužinama jer me u jednoj od skladbi Olivera Dragojevića - zapravo Zdenka Runjića, pošto je o njegovim notama i stihovima riječ - podsjetio na Raya Charlesa.
No nemoguće mi je prisjetiti se da su se po klupicama u parkovima predgrađa ili centra grada vadili stalci i note kako bi na akustičnjaku otamburala neka od Azre, Valjka, Prljavaca, Pušenja, Haustora ili Filma. Takvog bi ekipa iz kvarta malo “iščvrgala”, čisto da ne postane šonjo jer klincima te note u pravilu nisu ni trebale, oni su to radili po sluhu, savjetima starijih. Često i po onim zgodnim transkribijama akorda. Ti “tabovi” meni su na papiru oduvijek bili savršeno jasni, ali prsti, za razliku od prebiranja po tipkovnici pisaćeg stroja, danas računala (vraga računam, samo pišem pa zašto se to računalo ne zove pisalo), nisu mogli pohvatati ni najjednostavnije sljedove akorda.
Stoga mi je bilo prilično nejasno zašto bi Pipsi, odnosno njihov glavni autor i pjevač Dubravko Ivaniš, objavili “Songbox” sa 25 notnih zapisa za klavir, gitaru i vokal. I to još u, komotno bi se moglo reći, divot-izdanju koje je s impresivnim grafikama i popratnim tekstovima niza “prijatelja benda” ustrojio dizajner i crtač Boris Greiner. E sad, za one koji ne znaju čitati note tu su oni zgodni “tabovi”, a sve skupa izgleda impresivno, možda pomalo snobovski u dobrom smislu te riječi, ali nimalo kicoški ili seljački, kako to zna ispasti u turbokapitalizmu.
Osobne priče
Zapravo, “Songbox” izgleda tako moćno da bih volio - svirao ja ili bilo tko drugi po tim notama i tabovima ili ne - vidjeti još pokoje slično izdanje i nekih drugih autora rock pjesama; od dragog mi Drage Mlinareca naovamo jer zašto bi, upućuje na to i ova kutija, oni bili inferiorni skladateljima zabavne glazbe, da jazz i pogotovo klasiku sad u to ne petljamo.
Zabavno je čitati i tekstove autora poput kolege Jergovića koji je uz note za “2x2” ispisao osobnu i sjetnu priču o odlasku bolesnoj mami u Sarajevo. Ili poučnu memoarsko-muzikološku studiju producenta Denykena za “Gume na kotačima”. Ili imigrantsku vinjeticu Šarana uz notni zapis za pjesmu “Bog”. Ili kontemplaciju poslovično zamišljenog videoredatelja Ferlina na poleđini skladbe “Dan, mrak”. Ili filozofsko promišljanje kolege Perkovića za “Na putu prema dole”, da izdvojim one prozno-poetične uz Ivaniševe notne zapise koji su mi se najviše dopali.
Malo patetike
Bilo je i onih koji su se malo previše ufurali u umjetnički đir da bi ispali tek nedorečeni, blago konfuzni ili pomalo patetični, no ni to ne kvari ukupan dojam. Malo mi fali i jedna priča o “Dinamo ja volim” od koje Pipsi iz razumljivih i opravdanih razloga već godinama bježe, no njoj i nije mjesto u ovoj kutiji, nego u novinama ili nekoj knjizi, negdje u onom sve daljem futuru zvanom penzija. A kad smo već kod pogleda kroz šofer-šajbu, iako sve više i s razlogom gledamo u retrovizor, “Songbox” je jako dobra kutija pjesama, makar i u skromnoj tiraži. Naime, i u digitalnom svemiru, koji nas je proždro, ipak je bitno da za budućnost nešto ostane na papiru. I vinilu, a tu još itekako ima posla za Pipse po pitanju reizdanja njihovih ključnih albuma na staroj dobroj LP ploči.