Doris Kristić sretnem često, u Bogovićevoj, Masarykovoj, na Cvjetnom trgu... ali ne zato što bi se tva sjajna kostimografkinja i lijepa žena onako malo prešetavala po špici, nego zato što žuri u jedno od kazališta u kojem sudjeluje u pripremi nove predstave, ili se vraća kući, gdje će raditi do sitnih sati. Prozračna plava kosa i prigušene boje odjeće njen su zaštitni znak, ali neću sad više s tim, jer jasno je: sviđa mi se Doris.
Doris Kristić više od četrdeset godina sa strašću odijeva naše glumce i glumice, pa je normalno kako gotovo i nema kazališta u Hrvatskoj u kojem nije radila, da je krajem sedamdesetih na Dubrovačkim ljetnim igrama odijevala Peru Kvrgića i Ljubu Tadića, a danas odlično surađuje s mladim redateljima, poput Igora Vuka Torbice i Darija Harjačeka. I dok nam na fotografiranju društvo prave kostimi iz njene posljednje predstave, “Idiota” u zagrebačkom HNK, već je počela raditi skice za “Tajnu Grete Garbo” u Gavelli, a ubrzo potom čekaju je Turgenjevljevi “Očevi i djeca” u Dubrovniku...
Diplomirala je i kazališnu i filmsku kostimografiju te modu na rimskoj Accademia di Costume e di Moda.
Inspiraciju za kostime volite pronaći na samom izvoru, kod slikara, u knjigama... ne kod drugih kostimografa.
- Obožavam Fridu Kahlo, o njoj sam prve knjige kupila u Pragu prije 29 godina. Njene haljine su čudesne, taj neočekivani spoj materijala, čipka... Njom i Magritteom bila sam začarana. Magritte i njegova jednostavnost, s tim halbcilindrima, crninom. Pa Gainsborough i njegov stilski kostim, ali ležeran, bez tvrdih linija. Pa Velázquez, Klimt, Renoir, Vermeer. Ingres sa svojim portretima. Watteau mi je puno značio kao mladoj, recimo, kad sam s profesorom Habunekom radila predstavu “Mme de Sade”. Tu sam čak radila i scenografiju. Imala sam 26 godina.
Nama, laicima, čini se da je teže napraviti povijesni nego suvremeni kostim, ali, s obzirom na krajnji cilj kostima, možda griješimo.
- Za povijesni kostim treba jako dobro poznavati kroj tog vremena, materijale, pa to prenijeti na krojače - treba imati znanje... a ne može ga baš svaki krojač ni sašiti. Prije su se povijesni kostimi puno više radili. Danas se često kombinira povijesno i moderno, to ja jako volim. S druge strane, suvremeni kostim mora davati karakter... Nije kostimografija ići u HM i Zaru i kupiti “kostim” za glumca. Dogodilo mi se da nakon gledanja neke predstave vidim nekoliko istih kostima u Zari! Ja svaki suvremeni kostim crtam i dajem na šivanje. Osnovno je da kostim mora pomoći glumcu, jer predstava nije naša kostimografska izložba.
Povijesno i suvremeno danas se često miješa i na filmu.
- Da, ali treba dobro znati što se u suvremenosti događa, kupovati stranu literaturu i časopise; biti u toku. Obožavam Daleki istok, Japan, Kinu... pa sam u Calderónovoj drami “Život je san”, spojila kabuki teatar s barokom Velázqueza. Bilo je to u režiji Dušana Jovanovića. To mi je možda i najdraža moja predstava. Ali, tada nije bio takav izbor materijala, trebalo je farbati, štampati...
Kako odolijevate svim tim raskošnim baršunima, svilama... Sami ste uvijek minimalistički odjeveni.
- Trebam kostimirati glumce, a sebe ne. Moji kostimi su na sceni, a ja trebam biti što jednostavnija. Nekad i volim kupiti neke materijale, pa možda bih si nešto napravila... nikad ništa od toga. Znam svoj konfekcijski broj, kupim bez isprobavanja, i gotovo. Ne volim ništa smisliti... sebi.
Kostimografija je umjetnost ili zanat?
- I jedno i drugo, a uči se zauvijek. Kad razmišljam o onome što sam radila s 26 godina... danas ne bih tako ni slučajno. I ne samo to, nego, kad napravim kostime, i kad dođem na generalnu probu, dogodi mi se da ja to - hoću drukčije! Kako ide predstava, gradi se lik... i kostim vidim na drugi način. Ali, nema povratka.
Kod pisaca postoji termin “spisateljske blokade”, postoji li kostimografska blokada?
- Meni se ne može dogoditi da mi ne ide predstava kao cjelina. Ja sam se veselila ovom “Idiotu” u HNK, cijelo ljeto sam ga imala u glavi, jer sam ga odmah “vidjela”. Ali zna se dogoditi problem kada treba spojiti želje glumca, moje i redateljeve, a svi moramo biti zadovoljni. Može se malo čovjek blokirati, ali ako ne ide prvi dan, ići će za tjedan dana.
Kostimografkinja Doris Kristić
Ne poznajem puno ljudi koji s takvom posvećenošću i željom rade svoj posao.
- Jako sam u tome. Nekad sam i pretjerivala - odjednom četiri predstave u četiri grada. To više ne radim, ali moja je putanja i dalje teatar - kuća. Legnem u dva po ponoći, dignem se u sedam ujutro. Poslijepodne se malo opustim, na sat vremena, u šest ponovno sjednem za stol. Tada ja crtam, po noći. Vikendom, kad radim predstavu, ne izlazim. A ako stanem, i ne radim, ja se taj čas razbolim. Stalno moram raditi... ako ništa drugo, prevrćem neke knjige. Evo, početkom petog mjeseca bit će u Gavelli premijera Gavranova komada “Tajna Grete Garbo” u režiji Ivice Boban, već sam počela raditi, crtati.
Stvoriti ikonu na pozornici prema ikoni na filmu... zaista izazov.
- Svakako. Gretu Garbo glumit će Anja Šovagović. Njenim kostimima trebat će i neka strogoća i neki seksepil.
Puno se pripremate. Imate kostimografsku tremu?
- Za premijeru nikada, ali za prvu kostimsku probu, da. Kad vidim kostime na sceni, kao da ih prvi put vidim.
Radili ste s mnogim režiserima... i, koji su vam imponirali svojim osjećajem za stil?
- Jako rano sam počela. Na Ljetnim igrama sam s 23 godine radila “Orfeja” s maestrom Matačićem. Sljedeće godine “Elektru”, isto s njim. S 26 godina radila sam s profesorom Habunekom. Imala sam sreću da sam, kad sam se vratila iz Rima, bila u Dubrovniku godinu-dvije, a dolazili su vrhunski režiseri. Profesor Habunek imao je vrlo istančan ukus, za kostimografa pravo blago. Radila sam s Tomislavom Durbešićem, Mirom Međimorcem, sve to s 20 i nešto godina, pa s Ljubišom Ristićem, Dušanom Jovanovićem, Paolom Magellijem, Janezom Pipanom, Georgijem Parom, Božidarom Violićem, Joškom Juvančićem, Januszom Kicom, Icicom Boban, Reneom Medvešekom… Od mlađih, jako su mi dragi Dario Harjaček i Igor Vuk Torbica. Baš onako, dva mlada sjajna režisera. A na samom početku karijere Božidar Violić rekao mi je...
A, njegovi se savjeti uvijek prepričavaju.
- Vidi, rekao je, kad se zaustaviš s nekim na cesti, prvo ga gledaš u lice... a onda preletiš figuru i zadržiš se na njegovim cipelama. Cipele ti karakteriziraju osobu. To mi se usjeklo zauvijek. Kostimografi rijetko polažu na cipele, uzmu iz fundusa... a cipele su iznimno važne. Rade karakter! I ja privatno najviše polažem na cipele.
Super... idemo onda o cipelama!
- Cipela mora biti udobna, to je prvo. A mora i nekako izgledati. Uvijek sam voljela imati dobre cipele. Kao mala, nacrtala sam sebi crvene cipelice s mašnicom, tad je bila jedna postolarska zadruga u Dubrovniku, i moja je mama dala da mi se naprave cipele onako kako sam ih i nacrtala, s remenčićem... od crvenog semiša. Nisam još išla ni u školu. I isto sam tako za kćerku, kad je bila mala, naručila iz Milana crvene lakirane cipelice. Čuvam ih i danas.
Danas volite cipele... kakve?
- Elegantno-sportske. Ne volim visoke pete, nisam ih nikad voljela. Recimo, da sam cijela u crnom, a imam zelene cipele. Fantastično! Ili, potpuno u plavom - oker cipele! Ili, cijela u crvenom - smeđe cipele! A crno na crno - dosadno! Otkačene, elegantne, sportske, to volim.
Mnoge se slavne žene danas nazivaju “modnim ikonama”, ali vi sigurno o tome imate svoje mišljenje.
- Kako ima puno dizajnera, tako žene nose sve to izmiješano. Prije je bio Patou, Lanvin, Dior, Balenciaga... prepoznavali su se. Nedavno sam si kupila još jednu knjigu o Dioru. Debela, velika knjiga, jedva sam je donijela, s jednom fenomenalnom slikom njegova slavnog bijelog blazera iz 1947., Puno je puta reproduciran, ali sumnjam da se negdje tako izbliza dobro vidi. Pa ti gumbi, rukom rađeni da izgledaju poput reljefa. Nevjerojatno!
Što su nosile vaše modne ikone?
- Bile su to vrlo elegantne gospođe, nikakvog kiča. Ta sportska elegancija kod Grete Garbo, njene hlače, sakoi, odijela... čudo! Grace Kelly je imala te divne kostimiće, a večernje haljine, fantastične! Jackie Kennedy...! Imam knjigu njenih kostima iz 60-ih, ravne linije, snažni kolorit... ja jake boje toliko ne ljubim da bih ih nosila, ali na te modele te boje idu. Pa te cipele, Chanelove, iz 50-ih, koje se i danas nose, samo s malo drukčijom petom.
Što je bila veća revolucija u odijevanju 20. stoljeća - mini suknja ili traperice?
- Traperice, apsolutno! Bila sam u Londonu kad se pojavila minica, vidjela sam ih u slavnom butiku Biba, i na ulici... ali nikad nisam postala pobornica. Traperice su napravile revoluciju i u klasnom smislu. Svatko je mogao nositi traperice. Ja sam traperice nosila 60-ih, Lee. A 70-ih, na Akademiji, mi smo samo traperice i nosili. Rim ima blagu klimu kao i Dubrovnik, uopće nisam imala kaput. Tada su se nosili džemperi, onako latinoamerički look. A kad sam dolazila u Dubrovnik, prijateljice mi kažu - kako ti ništa ne kupiš u Rimu? Jednom sam kupila natikače s vrlo visokom petom, tada se nosilo drvo... bile su zadnja riječ mode. Ostavila sam ih u Dubrovniku.
Odrastanje u Dubrovniku 50-ih i 60-ih pomagalo je vašoj strasti prema kazalištu.
- Roditi se u Dubrovniku i raditi ovaj posao - san. Krajem 50-ih imala sam prijateljicu u Americi, jer sam je upoznala na Stradunu. Sjećam se prvih predstava koje sam gledala, Pere Kvrgića kao Pometa, Ljube Tadiće kao Othella. Od tog Tadićevog Othella ta me drama progonila, silno sam je željela raditi. Na kraju i jesam, na tom istom Lovrijencu, u režiji Ivice Boban. U Dubrovniku postoje ti veljuni, karnevali... Habunek mi je govorio “Mala moja, sasvim je drugačije ako se baviš tim poslom i hodaš dubrovačkim ulicama, ili živiš i odrastaš tamo gdje toga nema”. I Dubrovnik i Rim su mi puno pomogli.
Roditelji su vam bili...
- Moj tata je bio direktor Excelsiora. Sjećam se kad su dolazili Carlo Ponti i Sophia Loren. Ja sam bila jako mala. U Dubrovnik su dolazile zvijezde. Mama je prvo bila turistički djelatnik u Dubrovniku, a kasnije je radila u tadašnjem ministarstvu turizma. Često su putovali. Mama je prošla cijeli svijet i donosila mi divne stvari. Od jedne sam gospođe iz Jordana dobila prekrasnu torbu, koju sam posudila za predstavu na Igrama. Sari, koji mi je mama donijela iz Indije, posudila sam glavnoj balerini u “Bajaderi” koju sam prije nekoliko godina radila u HNK Zagreb.
Što vas može najviše razočarati?
- Neiskrenost.
Zadovoljni ste svojim životom?
- Ne treba nikad biti do kraja zadovoljan. Što se tiče posla, isto bih radila. Možda malo više na filmu. Napravila sam kostimografije za 13 filmova. Najdraži su mi Babajin “Izgubljeni zavičaj, i Šorkova “Mala pljačka vlaka”. A što se tiče drugih stvari...
Imali ste životnu tragediju, suprug vam je preminuo. Ostali ste sami s dvoje djece.
- Sudbina, to je sve negdje zapisano. U nekim sam trenucima bila žalosna zbog toga što sam se vratila iz Rima. Dobila sam ponudu da na Akademiji ostanem kao asistentica. To je velika čast, ali nisu bili novci koji bi mi omogućili da preživim. Onda sam shvatila da je tako trebalo biti. Imam dvoje divne djece, završili su fakultete u rekordnom roku. Najvažnije je biti zdrav i pošten, to im ja cijelo vrijeme govorim. Poštenje je velika stvar. Onda je lako živjeti. Imaš mirnu savjest. Meni djeca kažu - joj, ti kad legneš, odmah zaspiš. Ja govorim, da, jer me ništa ne kopka iznutra! Tako sam odgojena, dosta sam stroga.
Joj...
- Volim red, rad i disciplinu, a to sam stekla živeći u internatu kod časnih sestara u Rimu, a primala sam stipendiju Vatikana. Velika presija, ali imala je i pozitivne strane. U devet su se zaključavala vrata, samo prva subota u mjesecu - do pola noći. Moja mama je napismeno morala potvrditi da mogu za vikend prespavati kod naših prijatelja. Morala sam gledati predstave, a kako bih inače? I u odgoju sam bila stroga. Tko je mene pitao, u stranom svijetu, u koji sam došla sa 18 godina, mogu li ili ne?
Takvi ste do danas?
- Da. Nema vijuganja... posao mora biti napravljen. Ne zanimaju me nečije isprike, kao što redatelja ne trebaju zanimati moje isprike.