Na izmaku 2011. jedan od naših najboljih pisaca Zoran Ferić napokon je objavio svoj treći roman “Kalendar Maja”. Na društvenoj kronici zagrebačkog života u drugoj polovici 20. stoljeća, ali i kronici jedne burne i neobične ljubavi te nostalgičnoj priče o odrastanju Ferić je radio više od šest godina. Izlazak romana od 600 stranica u tom je periodu više puta najavljivan i otkazivan. S piscem smo razgovarali o procesu pisanja, starenju, stavaralačkoj krizi te bi li se opet upustio u stvaranje tako opširnog romana.
Prvo poglavlje romana objavili ste 2006. Koliko se u proteklih šest godina taj tekst promijenio i zašto je proces trajao tako dugo?
- To početno poglavlje s vremenom je potpuno izmijenjeno. Glavni problem dugog nastanka teksta bilo je to što se radilo o dvije paralelne priče koje su počele bujati kao tijesto. U jednoj je pripovjedač stariji čovjek, cinik koji promatra i komentira svoje stare razredne kolege na ponovljenom maturalnom putovanju. U drugoj se pripovijeda o odrastanju tog čovjeka, o njemu kao dječaku i kasnije mladiću, koji stupa u ljubavnu vezu sa svojom razrednom kolegicom. U prvoj priči naglasak je na zapažanju detalja, komentarima o životu, iskustvu življenja zapravo, dok se u drugoj priči iznose događaji iz mladosti. Ovo je i roman o namjernome sjećanju, borbi protiv zaborava u doba kad zaborav neminovno dolazi. Prvo, zato što živimo u kulturi zaborava i drugo, zato što se radi o starim ljudima. A proces pisanja je trajao tako dugo zbog više razloga. U prvom redu sama priča se produžila, a i pokušaj da se ispriča čitav nečiji život, zahtijeva prostora i vremena. Osim toga obrnuo sam svoj uobičajeni način rada, nisam zbivanja u romanu iznosio u kontinuitetu, nego sam prvo počeo ispisivati ono što mi je lakše išlo. Imao sam ozbiljan problem i kako riješiti motivaciju za seksualnu iščašenost likova, a da ona ne djeluje frojdistički banalno i da sve zajedno ne ispadne kao u holivudskim filmovima.
Spisateljska kriza
Je li doista bila riječ o spisateljskoj krizi u onom romantičarskom smislu?
- Mislim da posao pisca ne bi trebalo previše mistificirati. Te spisateljske krize manifestirale su se tako što je bilo nekoliko višemjesečnih razdoblja tijekom kojih se ne bih uopće približavao romanu. Razloga je više: prezaposlenost, neki drugi životni projekti, čak i lijenost. No, i tekstu bih se vraćao, valjda podsvjesno, onda kad bih riješio problem koji me mučio i koji je i izazvao zastoj. S vremenom je, dakle, priča narasla, pa je nisam lako mogao držati u glavi. Tim više što imam i neki deficit pamćenja. I to nije odnedavno. Jednom sam gostovao na seminaru Kreše Bagića na kojem smo sa studentima razgovarali o kraju jedne priče iz “Anđela u ofsajdu”. Bilo je jako neugodno jer se nisam mogao prisjetiti kako je priča završila. Kao klinac koji nije pročitao lektiru.
‘Kalendar Maja’ naslovljen je po motivu iz romana Malcoma Lowryja ‘Pod vulkanom’. Je li Lowry jedini koji je utjecao?
- Jako volim taj Lowryjev roman, koji je mnogima dosadan. Otkrio sam ga preko jedne televizijske emisije, još jako davno, u trećem gimnazije, kad još ništa nisam znao o modernom romanu. Od tada je Lowry uvijek tu negdje. Utjecao je i na naslovnu priču ‘Anđela u ofsajdu’ kojom počinje i roman ‘Smrt Djevojčice sa Žigicama’. Okidač je scena kad pijani konzul prolazi ulicom, a onda, “ kao niotkud”, piše Lowry, “izroni dječja sahrana”. Doduše, i sâm sam, na žalost, bio na nekoliko dječjih pogreba. Međutim, nije samo Lowry utjecao na ‘Kalendar Maja’. Utjecala je i priča iz ‘Stola od četrunovine’ Juliana Barnesa posvećena Turgenjevu, u kojoj je, možda i ponajbolje u suvremenoj prozi objašnjeno kako seks i ljubav shvaćaju ljudi iz doba Turgenjeva i kako isto to shvaćaju ljudi danas. U priči se govori o ljubavi ostarjeloga pisca, bilo mu je 60 godina, i mlade glumice kojoj je, ako se ne varam, 24. Jezik kojim se koristi Turgenjev u svojim zapisima vrvi izrazima kao što su “proplamsaj vatre”i “cjelivanje ruku”, danas bi se govorilo o tome da je ljubav tvrdi kurac i vlažna pička. Ali ako mi znamo više o zadovoljenju požude, piše Barnes, oni su znali više o žudnji. Mi danas znamo više o seksu, oni su vjerojatno znali više o ljubavi. I ta dva aspekta muško--ženskih odnosa jednako su vrijedna, a ja sam u ovome romanu pokušao opisati oba. I kako se to s vremenom mijenja. Ipak se u Kalendaru Maja radi o ljubavi koja traje praktički čitav život, a događa se u vremenu koje u takvu ljubav ne vjeruje.
Seksualne fantazije
Likovi u romanu pripadnici su generacije koja se, kažete, borila za slobodu seksa. Erica Jong danas voli ponavljati kako je jedna od većih zabluda seksualne revolucije ta da se fantazije moraju realizirati. Te se lekcije vaši likovi baš i ne pridržavaju. U te se priče nekako uvijek uključuje moraliziranje s naknadnom pameću. Kako ste ga izbjegli?
- Moji likovi ne misle i ne razgovaraju o moralu, ne moraliziraju, a ipak su moralni. Oni djeluju emotivno i nagonski, ali kad drugom biću nanesu bol, to i njih jako boli. Oni ne žele uništavati jedno drugo, ali ipak to čine jer ne mogu drugačije. Glavni lik, Tihomir, marioneta je svojih nagona, ali se prema prostitutkama uvijek odnosi s poštovanjem. Ipak, spremni su ostvariti svoje fantazije i to ih vodi na nepoznat, vrlo sklizak teren.
Bolest, smrt, iščašena seksualnost stalni su motivi vaše književnosti. Koliko se odnos prema tim temama s godinama promijenio?
- Utoliko što me zanimaju drugi aspekti istih stvari. I, dalje ima mjesta za smiješne stvari na sprovodima. No, s druge strane, sad me zanimaju stvarni odnosi među likovima, njihova tuga, prezir ili mržnja prema pokojniku, a najčešće sve zajedno. I u ovome romanu postoje likovi-karikature, ali pokušavao sam da oni istovremeno budu i prilično stvarni. Jedan od njih je i Mislav, čovjek koji je patološki ljubomoran na svoju majku. On, po svojim postupcima i ustroju, doista jest karikatura, ali ako malo razmislimo, shvatit ćemo da i takvi ljudi postoje, da su granice razmaženosti i sebičnosti rastezljive skoro kao svemir. Recimo da je u tom aspektu ovaj roman farsa iza koje se nadviruje tragedija i namiguje nam.
Strah od starenja
Starenje je jedna od važnijih tema ‘Kalendara Maja’. Izjavili ste da vas je najviše strah potpune samoće. Koliko vas, zapravo, progoni strah od starenja?
- Naravno da me progoni. Starenje počinje u mladosti, a dolazi nekoliko puta u životu, u ofenzivama, kao nagla svijest o tome da si već star. Osim toga, starost je vrlo relativna. Za moje učenike ja sam sa svojih 50 godina pravi metuzalem. Ali kad ja mislim o sebi, čini mi se da sam tek izašao iz tih gimnazijskih klupa. Nedavno sam u novinama čitao priču o tome kako se starci drogiraju po domovima, ostajući zacementirani u svojoj mladosti. Nekako mi se čini da je to normalan obrambeni mehanizam.
Povratak velikih priča
U kojoj mjeri ‘Kalendar Maja’ sadrži autobiografske elemente?
- Ima ovdje dosta autobiografskog, kao i u drugim mojim romanima i pričama. To je onaj dio iskustva koji čovjek spontano prebacuje u tekst kad stvara svoje fikcionalne svjetove. Međutim, čini mi se da je ovdje važnije ono stvarno i istinito koje sam pokušao oblikovati u tekst. Najtragičnije priče u romanu nisam izmislio, one su se doista dogodile, ma kako se činile čudnima. One stoga nisu autobiografske u pravom smislu, ali su dio moga iskustva i ono o čemu sam intenzivno razmišljao.
Kako tumačite taj trend povratka ‘velikih priča’ u doslovno velikim romanima?
- Velike freske imaju svojih čari, zanimaju me obiteljske priče. Nedavno sam pročitao strip ‘Gospodari ječma’, koji je, zapravo, obiteljska priča. Taj tip priča, ima u sebi nešto magično, drže čitatelja, dajući mu istovremeno i neke šire uvide. Čini mi se da u tome i leži snaga velikih epskih priča: mogu nam dati različite aspekte jednoga problema, mogu nam pomoći da sagledamo pojedinačni život, ali i nešto puno više: množinu.
Više života, više epoha, više vremena i običaja. Doduše, takvim pričama treba vremena i prostora da se otvore, ali kad se taj dio prebrodi, onda potpuno uvuku čitatelja. Naravno, ja sada ne govorim o svojem romanu, nego o velikim epskim pričama, od Thomasa Manna do Franzena.
Biste li se opet upustili u takvo što?
- Mislite u pisanje opširnog romana? Ne znam. Ako bih se upustio, onda bih pisao roman prostora, strogo temeljen na činjenicama. Dakle, konkretnog prostora s dokumentarnim pričama i stvarnim likovima. To bi me intrigiralo.
Komentari mi nisu ubili volju za pisanjem
Koliko su utjecali komentari drugih, ima li istine u onome da su vam volju “ ubili” polaznici vaše radionice za kreativno pisanje?
- Komentari drugih, mojih prijatelja, pojavili su se tek kad sam, pred ljeto, pomislio da je roman gotov i dao im ga na čitanje. Nakon toga sam na njemu radio još četiri mjeseca i potpuno ga promijenio. Neke sam komentare uvažio, neke nisam. Jedini manje-više stalni komentari bili su oni urednika Drage Glamuzine, koji je uložio jako puno truda u radu na ovom romanu i stalno pomagao. Kad bih nešto napisao ili došao do nekog rješenja, onda smo o tome raspravljali. Bio je to ozbiljan urednički posao. Doista je drastično reći da su mi volju ubili polaznici, iako sam ja to jednom izjavio. Oni, dakako, nisu ništa krivi, a ja taj posao i dalje volim. Njima sam kao vježbe davao prvenstveno ono što osjećam kao svoj materijal, priče s groblja, recimo, ili one koje tematiziraju muško-ženske odnose. Iako moji tekstovi nisu komentirani na tim radionicama, njihovi komentari ostali su mi u uhu. Radi se nerijetko o vrlo pažljivim i lucidnim čitateljima od kojih se može svašta naučiti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....