Životna priča anesteziologa koji je doživio 109 godina: ‘Najviše je volio operacije na otvorenom srcu‘

U knjizi "Knjiga o Charlieju: Mudrost iz iznimnoga života 109-godišnjaka", koja se može čitati i kao roman i kao biografija, ispripovijedana je životna priča Charlieja Whitea, liječnika anesteziologa koji je poživio 109 godina. Rodio se 1905. i svjedočioje golemim civilizacijskim i društvenim promjenama. Neke je od njih prihvatio, a nekima je bio i aktivni nositelj. Bio je svjedok i mjerilo revolucionarnih promjena i njihovih posljedica. Knjigu je napisao za svoju djecu, a u Hrvatskoj je izdavač Profil.

Američki novinar i publicist David Von Drehle u Charliejevoj biografiji pokušava detektirati, opisati i protumačiti koje su to vještine i sposobnosti potrebne za preživljavanje i prilagodbu. Charlie je usprkos tragičnim smrtima oca i majke, skromnu životu u djetinjstvu i mladosti, ali pun energije, znatiželje, uspješno prolazio kroz život.

Von Drehle je fasciniran Charliejem kojeg je slučajno upoznao, kao svog susjeda. Njegov život opisuje kao zbirku recepata i uputa koje „otporni ljudi“ trebaju slijediti ako žele uspješno živjeti i preživjeti u nesigurnim i nepredvidivim vremenima.

"Detaljno ispripovijedana priča o životu Charlieja Whitea te osobito njegov pogled izbliza na revolucionarne promjene u medicini, fascinantna je i dojmljiva", piše Publishers Weekly dok Forbes piše: "Izuzetno. Von Drehle je dao svojoj, a i svoj djeci i ljudima upute za ispunjen život".

"Moram preporučiti ovu knjigu, u njoj ima povijesti, mudrosti, zdravoga razuma i smijeha u izobilju", poručio je i Tom Hanks.

David Von Drehle jedan je od najcjenjenijih američkih novinara, kolumnist The Washington Posta, nagrađivani autor, suradnik više časopisa te pisac nekoliko knjiga. Živi u predgrađu Kansas Cityja sa suprugom, novinarkom Karen Ball, i njihovo četvero djece.

U nastavku donosimo odlomak iz spomenute Von Drehleove knjige u prijevodu Vesne Goje.

Na poziv prijatelja pilota Charlie je otišao na još jedno putovanje. Pilot je dobio zadatak od Trans World Airlinesa (TWA) da preuzme zrakoplov koji je bio na popravku u Africi i dovede ga natrag u sjedište kompanije, koje je tada bilo u Kansas Cityju. Pitao je Charlieja bi li mu se pridružio na putovanju kao navigator. "Ali ja ne raspolažem znanjima navigatora!",izvlačio se Charlie.Ali prijatelj ga je uvjerio da ne morabiti ekspert kako bi provjerio smjer kompasa.

Budući da nikada nije propuštao avanturu, Charlie je oslobodio raspored i pronašao neku liječničku konferenciju u Švicarskoj koju je mogao pohađati i na taj način učiniti putovanje neoporezivim. Iz Švicarske je skoknuo do Egipta, odakle je produžio u Južnu Afriku gdje se susreo s tim prijateljem pilotom. "Međutim, naš avion još nije bio spreman," pripovijedao je Charlie, "pa sam otišao na izlet u Nacionalni park Kruger." Otišao je na dvodnevni safari automobilom i vidio je neke od najljepših staništa divljih životinja na afričkom kontinentu. Charlie je "vidio slonove i lavove i nilske konje u rijeci." Sjećao se da bi egzotične životinje došle skroz do automobila i buljile u njega kao da je stanovnik zoološkog vrta. Charlie je bio oduševljen. Po povratku u Johannesburg dočekala ga je informacija da avion još nije spreman, pa ga je prijatelj upoznao s još jednim pilotom kompanije TWA koji se taman vraćao u Europu.

Taj drugi pilot bio je jako uslužan. Kada je Charlie izrazio nadu da će moći baciti makar samo letimičan pogled na Viktorijine slapove, dopustio mu je da sjedne na mjesto kopilota i letio je toliko blizu slapova da je maglica prekrila prozore na zrakoplovu. "Ne znam što su ostali putnici mislili," pitao se Charlie. Putujući s kartom s otvorenim datumom povratka, Charlie se nekoliko dana zaustavio na Malti gdje je britanska policija uvodila policijski sat, zatim je posjetio Španjolsku, skoknuo u Nizozemsku i na kraju odletio kući.

Charlie je bio jednako pustolovan i u poznatom okruženju. Dio svoje prilagodljivosti stoljeću velikih promjena mogao je zahvaliti činjenici da je uživao u novim i neisprobanim stvarima. Nije mario za rizik od neuspjeha. Tako se jednoga dana našao na pašnjaku, odjeven u liječničku kutu i s maskom na licu, koristeći mijeh za kamin kao respirator za konja.

Pustit ću Charlieja da objasni.

"Naš prijatelj liječnik je uzgajao trkaće konje. Jedno od njegovih najboljih grla, Hickory Chuck, bio je potrgao nekoliko ligamenata u nozi. Standardna veterinarska procedura u ono je vrijeme podrazumijevala ponovno spajanje ligamenata vrućim željezom, ali to u ovom slučaju nije dalo rezultata.

"U St. Joseph‘s Hospital radio je Garrett Pipkin specijalist ortoped koji je, čuvši što se dogodilo, rekao da misli da bi mogao složiti proceduru kojom bi savinuo potrgane ligamente i ponovno ih zašio. Htjeli su da ja imobiliziram konja.

"I tu nailazimo na problem. Ako potpuno uspavam konja, on će pasti i može se još gore ozlijediti. Odlučio sam koristiti malu dozu Anectinea, lijeka koji izaziva kratkotrajnu paralizu. Izradili smo veliku drvenu ploču, postavili konja na nju i privezali ga tako da je ostao na nogama. Dao sam mu Anectine – nije bila potrebna prevelika doza i već je bio potpuno paraliziran. Zatim sam mu u nosnice ugurao mijeh s mog kamina i upuhivao zrak kako bi nastavio disati."

Pipkin je brzo obavio operaciju i Charlie je uskoro mogao početi vraćati konja iz stanja paralize. Postupak se pokazao uspješnim. Hickory Chuck se vratio trkaćoj karijeri. Charlie je jedino žalio što nisu snimili eksperiment. "Želio bih imati snimku," rekao je. "Mi u bijelim operacijskim kutama s maskama i rukavicama na otvorenom pašnjaku, a kraj nas konj vezan uz drvenu dasku. Ne mogu niti zamisliti što bi ljudi pomislili o svemu tome da su nas vidjeli."

Knjiga o Charlieju

/Profil

...

Jedno od najriskantnijih područja u medicini pedesetih godina 20. stoljeća – a time Charlieju najinteresantnijih – bile su operacije na otvorenom srcu. Kao i penicilin i anestezija, i kardiokirurgija je znatno napredovala uslijed Drugog svjetskog rata. Dwight Harken, mladi američki liječnik rođen u Iowi i zaposlen u jednoj londonskoj vojnoj bolnici, očajavao je nad vojnicima koji su dolazili u bolnicu s krhotinama šrapnela u srcu. Sukladno konvencionalnom znanju srce se nije smjelo dirati i stoga nije postojao način da se ti komadići metala izvade iz njega. Rana na srcu značila je smrtnu kaznu.

Harken je razmišljao na način da, ako će vojnici ionako umrijeti, njegovi pokušaji da ih spasi im ne mogu nauditi. Eksperimentirao je s rezovima u srčanom zidu duljine prsta koji bi mu omogućili da na kratko uđe u srce i odstrani šrapnel. Ovaj kockarski postupak bio je nevjerojatno uspješan: Harken je spasio više od 125 života, a da nije izgubio nijednog pacijenta.

Nakon rata, Harken i drugi kolege shvatili su da ista tehnika može biti korisna u liječenju stanja poznatog kao stenoza mitralnog zaliska, potencijalno fatalnog stanja koje je često bilo posljedica streptokokne infekcije grla u mladosti, akoja bi se kasnije pogoršavala i razvila u reumatsku groznicu. Fibrozno tkivo unutar srca uzrokovalo je suženje mitralnog zaliska, što bi dovelo do pojave visokog krvnog tlaka, krvnih ugrušaka, krvi u plućima pa čak i do zatajenja srca.

Charlieja i njegove kolege u Kansas Cityju zaintrigirali su članci u medicinskim časopisima o eksperimentalnim kirurškim metodama za liječenje stenotičkih promjena na zaliscima. "Kirurg je mogao stvarno brzo doći do srca i napraviti mali rez u njemu. Onda bi prstom opipao zalistak u potrazi za fibroznim tkivom, rastegnuo zalistak, odstranio priraslice i izašao van," sjećao se Charlie. "Cijela stvar od početka do kraja bila je izvediva u manje od sat vremena."

Međutim, u priči je postojala kvaka. Razvoj stroja srce-pluća koji bi kontrolirao cirkulaciju krvi u pacijenta tijekom operacije bio je u početnoj fazi, tek skica na papiru. Čak i tijekom relativno kratke operacije zaliska postojao je visok rizik od smrti pacijenta osim ako bi se protok krvi kroz srce znatno usporio.

Istražujući dalje, Charlie je došao do informacije o eksperimentima tijekom kojih su pacijenti pod anestezijom podvrgnuti pothlađivanju kako bi im se snizila tjelesna temperatura. "Kada bi im temperatura pala sa 36,8 ili 36,9 na oko 30 stupnjeva Celzijevih, krv bi im postala jako gusta pa ne bi toliko krvarili," objasnio je Charlie.

Stoga, ako je želio biti pionir operacija na otvorenom srcu u Kansas Cityju, Charlie je trebao smisliti kako sigurno pothladiti anesteziranog pacijenta. Razmišljao je o tom izazovu jednoga dana nakon posla, dok se brinuo za nekoliko konja koje je kupio zajedno s malim komadom zemlje južno od grada. Jedna od prednosti Charliejeve nove uspješne karijere liječnika specijalista bila je činjenica da je sada mogao udovoljiti cjeloživotnoj strasti prema uzgoju i jahanju konja, baš kao što je to činio i njegov djed.

Dok je radio s konjima, pogled mu se zaustavio na velikom ovalnom koritu – pojilištu za konje – u kojem se nalazila voda. U djeliću sekunde mu je sinulo da je to bilo ono što mu je trebalo. Pojilište za konje je bilo dovoljno veliko da se u njega smjesti uspavani pacijent i da ga se pokrije ledom. Charlie je obavijestio svoj kirurški tim da je pronašao rješenje koje su tražili.

"Tako sam kupio pojilište za konje, a pacijenta smo anestezirali i pokrili ledom," pričao mi je. "Spustili smo mu temperaturu do otprilike 30 stupnjeva Celzija – ne toliko nisko da ga ubijemo ali ipak dovoljno da mu se krvotok značajno uspori. Izvadili smo pacijenta iz korita prepunog leda i postavili ga na operacijski stol, dok mu je kirurg brzo otvorio grudni koš i napravio rez na srcu. Ušao je unutra, prekinuo fibrozno tkivo, sašio ga i to je bilo to. Prije isteka jednoga sata pacijent je bio utopljen."

Charliejevo pojilište za konje u Kansas Cityju se neko vrijeme koristilo kao napredna tehnologija u kardiokirurgiji. Charlie i njegov kirurški tim "nisu izgubili nijednog pacijenta." Nakon izuma stroja srce-pluća, tehnika pothlađivanja pacijenata odbačena je kao relikt medicinskog srednjeg vijeka, jedva korak ili dva naprednija od korištenja pijavica. Kirurzi su sada mogli satima boraviti unutar pacijentovog srca. Mogli su ne samo rastegnuti zaliske nego ih i zamijeniti, mogli su otvarati arterije i vene – čak i transplantirati zdrava srca na mjesto bolesnih. Ali prije nego što je sve to postala rutina, operacije na srcu bila su čuda ljudske neustrašivosti, a pojilište za konje ispunjeno ledom čisto čarobnjaštvo.

Ova priča govori mnogo o Charliejevu talentu za suočavanje s promjenama. Iako je do tada proživio manje od polovice života, većina znanja koja je stekao formalnim obrazovanjem već su bila zastarjela. Koliko god se operacija srca uz pomoć pojilišta za konje danas činila rudimentarnom, samo generaciju ranije, dok je Charlie još bio student medicine, nešto takvo nije bilo uopće zamislivo. Tada liječnicima nisu bili na raspolaganju antibiotici koji su operacije na otvorenom srcu učinili sigurnima. Liječnici još nisu imali dovoljno znanja o srčanom tkivu kao mišiću na kojem su operacije uopće moguće. Nisu imali anestetike niti su vladali vještinama ventilacije pacijenta, što su sve preduvjeti za izvođenje višefaznog kirurškog zahvata.

Charlie je imao urođen osjećaj za to kako najbolje pristupati promjenama. Isti taj pristup, poznat kao IID – iterativni i inkrementalni razvoj (iterative and incremental development) – kasnije je definirao Silicijsku dolinu. Taj pristup se temelji na spoznaji da velike transformacije samo rijetko dolaze u obliku iznenadnih jednokratnih prosvjetljenja. Možda je Isaac Newton stvarno shvatio zakon gravitacije kada mu je jabuka pala na glavu, ali u većini slučajevi otkrića i promjene se događaju postupno. Thomas Edison je testirao 6000 žarećih niti dok nije pronašao onu koja mu je najbolje odgovarala i ugradio je u žarulju.

Iterativni i inkrementalni razvoj krajnje je praktičan i pragmatičan pristup promjenama – kako profesionalnima tako i osobnima. Nemoj inzistirati na savršenom rješenju prije nego što si izanalizirao problem. Kreći se korak po korak (to je inkrementalni dio), poboljšavajući se sa svakim novim iskustvom i spoznajom (to je iterativni dio).

Charlie je prihvatio činjenicu da će nove stvari učiti do kraja života. Školsko obrazovanje je početak a ne kraj – ni približno. U životu je išao naprijed zato što je prihvatio da će se kretati malim koracima a ne samo u velikim skokovima. Kada su se tek počele provoditi, operacije na otvorenom srcu nisu odmah bile raskošne poput holivudskih filmova. Liječnici su napredovali korak po korak. Napredak je predstavljala i činjenica da se pri operacijama godinu ili dvije koristila ledena kupka napravljena uz pomoćpojilišta za konje. Da bi sljedeći korak u razvoju bio moguć, moramo učiti iz svakog prethodnog koraka.

Tako se živi s promjenama. Tako čak i stariji ljudi i oni koji ne prihvaćaju lako promjene nauče napuniti rezervoar gorivom koristeći čitač kreditnih kartica i gledati praunuke kako čine prve korake na društvenim mrežama. A što je još važnije, tako se rađaju inovacije. Promjena ne čeka da jabuka padne nekome na glavu. Tisuće ili milijuni ljudi poput Charlieja Whitea koračaju malim koracima u budućnost. Oni razumiju na koji način i pojilište za konje može značiti napredak.

Oni pokušaju.

Ljudima koji pokušavaju ići naprijed u uvjetima sveopće nesigurnosti, koncept iterativnog i inkrementalnog razvoja pruža utjehu. Taj koncept kaže nemoj pokušati riješiti sve odjednom. Prestani inzistirati da dobiješ odgovore na svako pitanje o svom životu i karijeri. Umjesto toga radi na malim iskoracima.

Odgovori samo na prvo sljedeće pitanje. Radi na prvom sljedećem koraku. I zatim ga napravi.