Zbrkanoj priči ne mogu pomoći ni pop reference ni dobar soundtrack

ZAGREB - Prvi roman Davora Varge (1963), književnog debitanta koji je do sada profesionalno bio vezan uz diskografiju, jedan je od onih koji se objave kao “dodatni proizvodi” V.B.Z.-ova natječaja za najbolji neobjavljeni roman.

Varga se natjecao, nije pobijedio, ali je ušao u uži krug i stekao pravo na objavljivanje. I tako je sada pred nama “Dnevnik jednog jumfera”, proza na granici dnevnika, tematski povezanih kratkih priča i fragmentarnog romana, koja donosi priču o Morisu Antonoviču, njegovom odrastanju i kratkom i tragičnom životu koji završava u 28. godini, baš kao i život njegovog najvećeg idola Jima Morrisona.

Nemoć i frustracija

Nekoliko je glavnih “silnica” koje obilježavaju formativne godine toga autodestruktivnog lika - hladan odnos s roditeljima, turbulentni odnosi s prijateljima, strast prema rock’n’rollu, alkohol i seksualna nemoć i frustracija. Od brutalne scene na selu, kamo su ga roditelji strpali kao dječaka, do tragičnog kraja, pred nama je niz fragmenata iz Morisova života, ispripovjedanih alternacijom 1. i 3. lica, te brojne popkulturalne reference.

Premda je riječ o odrastanju osamdesetih i početkom devedesetih, društveni je kontekst tek ovlaš dodirnut spominjanjem tri “crvene točke” toga vremena (Titove smrti i JNA bez kojih ne može proći ni jedan zapis o tome vremenu, pa su već postali literarni kliše, te rata), a fokus je isključivo na unutarnjem životu glavnog lika.

Na trenutke Vargin roman dobiva obrise “proze u trapericama”, na neke druge eksplicitnost jezika i opisa podsjeti na Bukowskog i “bitnike”, pa čak i Hornbyja u trenucima kad treba nabrojati najbendove ili se priča preseli u prodavaonicu ploča, a soundtrack koji bi proizašao iz ove proze bio bi dugačak i kvalitetan.

Lagana dosada

No, dojam koji ostaje nakon čitanja jest ipak kako tako jake reference i uporišta nisu mogli pomoći da se roman na koncu ne uruši od brojnih višaka i “utvrđivanja gradiva”, pomalo zbrkanih izmjena pripovjednih dionica, pubertetskog egzistencijalizma i prije svega predvidivosti koja u jednom trenutku preraste u laganu dosadu.

Hoću reći, dobro zamišljen glavni lik (kojeg na koricama knjige uspoređuju s knezom Miškinom!) nije se izgubio samo u svome privatnom paklu, nego i u tekstu.

Na koncu ga pamtimo po seksualnoj impotenciji koja kao da ga je zakočila i u drugim, ovdje procjenjivanim literarnim sferama.

Bez rock’n’rolla moj bi roman bio posna juha bez soli i začina

Roman započinje iznimno ruralnom scenom - zašto to odvođenje čitatelja na krivi trag?

Iako ne volim koristiti izraze poput ruralno i urbano, jer su neopravdano poprimili pogrešnu konotaciju, pa se sve obilježeno epitetom ruralno smatra lošim, a urbano dobrim, upotrijebio sam u jednom poglavlju sintagmu rurbano. Ne znam je li originalna, no u našoj zemlji ruralno i urbano toliko se prožimaju u svim segmentima da je često teško odvojiti jedno od drugog. Rekao bih da je “Dnevnik” jedna rurbana knjiga.

Imam dojam da je “Dnevnik” isprva mišljen kao zbirka priča koja je prerasla u roman. Ili jednostavno ne volite čvrstu fabulu?

I jedno i drugo. Zapravo, ne volim čvrste i zadane forme. Volim eksperiment i improvizaciju. Sasvim je svejedno u kojoj ladici će na kraju završiti. Kad krenem s pisanjem, imam samo glavni lik. U hodu mu dodajem sporedne i stavljam ih u relaciju. Nikad ne znam unaprijed kud će me odvesti.

U romanu ima elemenata “jeans proze”, je li vam to bila literatura u formativnim godinama?

Ako tu spadaju Bukowski, Salinger, Kerouac, onda, da. Dodajte im još Dostojevskog, Hamsuna, i u zadnje vrijeme Bernharda i Gombrowitza, dobili ste listu pisaca koji su izvršili najveći utjecaj na mene. Pokušao sam kombinirati lepršavi, laganiji stil koji naginje groteski i komediji, s introspektivnijom, egzistencijalističko-naturalističko-filozofskom metodom pisanja, kako bih izbjegao triviju i banalnost, a opet bio zabavan i interesantan za čitanje.

Što je “Dnevnik jednog jumfera” bez rock-referenci kojih je pun?

Isto što i “Ca. Blues” Mike Oklopdžića bez jazz i blues referenci: posna juha bez soli i začina. Rock reference su moj pečat, premda u knjizi obitavaju i filmske i književne poveznice. Naslov skoro svakog poglavlja je i blago izmijenjeni naslov nekog filma.

Zašto bi Moris Antonovič bio hrvatski knez Miškin?

I jedan i drugi su žrtve ljudi i okruženja u kojem žive, naivni idealisti koji nemaju što tražiti u društvu u kojem su se obreli. Veže ih i nesnalaženje u odnosu sa ženama.

Vjerojatno je Moris Antonovič hrvatski knez Miškin onoliko, koliko sam ja hrvatski Dostojevski. Šalim se (tri uskličnika, molim)!!!