'Zašto su nam prognani smetali, zašto smo bili uvjereni da smo bolji od njih'

Grad je bio lijep i potpuno neosjetljiv. Nije nas trebao, jer Zagrepčana je bilo dovoljno, a činilo se da je biti Zagrepčaninom stvar prestiža. Rijetko bismo sjedali u tramvaju, pogotovo ispočetka, nikad se nismo zaustavljali u gradskim parkovima da radimo ono što ljudi tamo već rade. Nikada nismo išli u kino ili kazalište, lutali nepoznatim ulicama ili otkrivali lijepa mjesta. Jednostavno, nismo zato bili tu. Prebacili smo se i na slanac, ali uvijek je ispao takav neki otegnuti da bismo ga u pekari rijetko dobili bez laganog podsmijeha. Kao da se radilo o nečemu stvarno važnom, a ne običnom gnjecavom pecivu. Ali recite to kak se šika. Jedino su nam bili poznati mali, zadimljeni kafići na autobusnim okretištima jer je bus vozio samo četiri puta dnevno pa je zimi negdje trebalo čekati.”

Bez gnjeva, bez mržnje

Ovakve riječi, tihe, lijepe i elegantne, udjenute u metronomski točno ritmizirane rečenice, riječi koje nikad i nigdje nisu prelivene patetikom, riječi najokrutnije i najtočnije koje je o Zagrebu neki njegov pisac napisao od posljednjega rata, provlače se kroz roman Hotel Zagorje, kao njegova diskretna inkantacija. Među Vukovarcima slanac se zvao duga kifla, ali djeca su se pokušavala prilagoditi Zagrebu i govoriti onako kako je tu jedino ispravno, ali odavali su ih naglasak i držanje. Ivana Simić Bodrožić piše o tome bez gnjeva, izbjegavajući sve ono, pa i svako poniženje, koje je ponavljanjima postalo opće mjesto, pa je postalo nevažno i lažno, kako u životu tako i u književnosti.

Prognanici, a ne izbjeglice

Ona svakoj maloj priči nađe njezin točan socijalni ili emocionalni kontekst. Recimo, vožnja tramvajem: “Jednom smo u Caritasu dobili punu torbu slatkiša i teglili je prema Črnomercu u tramvaju prepunom ljudi. Dotjerana gospođa u našim kolima rekla je kolegici da to izbjeglice rade gužvu jer se po cele dane vozaju sim tam. Pogledala sam je i nasmiješila se jer sam znala da smo mi prognanici, a da su izbjeglice iz Bosne.”

Hotel Zagorje počinje zadnjim danima relativnog mira u Vukovaru, scenama rastanka roditelja i djece, koja putuju na more. Slijedi izbjeglištvo - ili da udovoljimo potrebi djevojčice da ne bude obuhvaćena uvredom - prognaništvo, najprije na Jadranu, zatim u Zagrebu, pa u Kumrovcu, u zgradi bivše Političke škole, i opet u Zagrebu. Tu su djed i dvije bake, majka, djevojčica i njezin brat. Otac je nestao u danima pada Vukovara. Nekome će se učiniti kako je ovo roman o životu u izbjeglištvu, pa bi ga lako ukalupio, pospremio i likvidirao kao sentimentalnu, toplu ljudsku priču, možda zgodan primjer ženskoga bildungsromana, nastaloga u ekstremnim uvjetima, ili naprosto kao nešto što je rubna stvar, kako u životu jednoga društva, tako i u književnosti. Jer koliko god su nas stradanja izbjeglica i prognanika u jednom kratkom razdoblju naše povijesti znala potresti, ustvari, koliko god smo se pravili da smo potreseni, romani koji bi se 2010. o tome pisali, mogli bi se dijeliti u Caritasu. Zahvalni Hrvatskoj za koju su njihovi junaci žrtvovani, i puni prijekora prema bešćutnoj međunarodnoj zajednici i srpskome agresoru, takvi romani, možda, i postoje, ali mi za njih ne znamo, jer ih ne čitamo. Ali nekako slutimo - evo, ja se dragovoljno javljam da slutim - kako bi roman Ivane Simić Bodrožić, što iz neznanja i bezosjećanosti, a što iz loših namjera - jer, u hrvatskoj je književnosti nedopustivo da neovlaštena čeljad napiše nešto genijalno - mogao biti smješten u sub-žanr sentimentalnih prognaničkih ispovijesti. Čak bi mu, kao takvom, mogli odati i sva priznanja, ali ga u ozbiljnu, pravu književnost ne bi puštali. A teško da nešto ozbiljnije od Hotela Zagorje, u književnome smislu pravije, i postoji.

Odrastanje teksta

To je roman o Hrvatskoj i o Zagrebu, razorna i precizna analiza društva i njegovoga mentaliteta u jednome vremenu. Pripovijedanje teče iz glave infantiliziranog pripovjedača, devetogodišnje djevojčice, sa čijim se odrastanjem, naravno, mijenja i pripovjedačka perspektiva. Ivana Simić Bodrožić tu promjenu provodi vrlo sigurno, maestralno, u svakome trenutku držeći tonalitet priče. To ju, recimo, dramatično odvaja od goleme većine njezinih hrvatskih suvremenima i suvremenica, koji se tonalitetima naprosto ne bave, jer ih je netko krivo informirao da je moderno pisati neravno, kvrgavo, u žamoru i neurednom višeglasju.

Slika hrvatskoga društva u romanu Ivane Simić Bodrožić je zastrašujuća. Takva da bi se kojekakvi, naročito ako boluju od različitih oblika patriotske psihoneuroze, itekako mogli naći uvrijeđenima, pa i pokrenuti hajku na ovu knjigu , ukoliko se prethodno ne dogodi da je oni drugi umore i udave trpajući je među izbjegličke spomenare. Ali zašto je Ivanina Hrvatska tako strašna? Odgovor je čarobno jednostavan: zato što je promatrana iz takve autsajderske, socijalno hendikepirane, emocionalno i duhovno do kraja ponižene perspektive. Zagreb je tako grozno ružan kada se odozdol gleda, ali ta slika je najtočnija i literarno najrelevantnija slika nekoga grada. Pa kao što je zla vještica razbijala ogledala, da ne vidi koliko je ružna, tako bi i patrioti razbijali one male i unesrećene, koji njihov svijet vide tako ružnim. U odgovornijoj, pak, vizuri, onoj koja se više tiče umijeća čitanja, a možda i umijeća života, ta ružna i nakazna slika grada i njegovih mentaliteta, njegov je najvredniji portret, ono na čemu bi kulturni i književni, i svakako čitateljski Zagreb Ivani Simić Bodrožić trebao biti zahvalan.

Isus u štali, a ne u hotelu

Život u Kumrovcu je priča o jednome getu. Vukovarci žive u zgradi bivšega elitnog partijskog učilišta i ne rade ništa osim što se iz očaja opijaju, mole da im se pomogne, šalju pisma u Zagreb i međusobno se grizu. Kada netko umre, cijeli kat peče kolače za karmine. Vukovarska djeca s domaćima idu u školu, osjećaju se boljim od njih, i zovu ih Pajceki i Pajcekice. Jedan Pajcek zvao se Žućko. “Često je dolazio pijan u školu jer je za doručak jeo kruh i vino, živio je sa svojom babicom koja mu je rekla da je Isusek isto tak jel, a on je to rekao nama.” Zadnji je sat bio vjeronauk, koji je bio takav da bi ga djeca rado zamijenila za matematiku. Način na koji spisateljica, kroz dječji glas, opisuje vjeroučitelja, velečasnog Juranića, literarno je suveren, kao i svaki redak ove nevjerojatne knjige, i spada među najsnažnije retke suvremene hrvatske književnosti posvećene totalitarizmu. “Nitko od nas nije ozbiljno mislio da će pasti iz vjeronauka, ali strah i neizvjesnost koju je Juranić, uz Božju pomoć, širio oko sebe bila je tako velika da su neki doslovno drhtali pred njim. Nekad bi vodio ture đaka na izlete u Mariju Bistricu i tada, rijetko dobro raspoložen, posjeo bi neku od curica s pletenicama do struka sebi u krilo. Njoj bi se obrazi zarumenili i cijelim putem ne bi progovorila ništa, nego bi samo gledala u pod. Činilo nam se da mrzi Vukovarce, premda nismo imali poseban tretman, ali već navikli na neprijatelja stalno smo vrebali znakove… Šta je Vukovarci, je l' znate vi kako se čisti štala? - a onda bi sam odgovarao: - Prefini ste vi za to, ali ovi seljačići su bliži Bogu jer je i Isus spavao u štali, a ne u hotelu - grohotom se smijao.”

Škola u Zagrebu je, pak, sasma drugačija. Kako je djevojčica prošla s odličnim i pobijedila na nekakvom literarnom natječaju, omogućeno joj je da se upiše u elitnu, Sedmu gimnaziju, u Križanićevoj. Nema tu više Pajceka i Pajcekica, tu su “Lane i Borne”. Samo bi se na tom detalju, na tom cinizmu Ivaninom, koji u sebi sadrži poetiku dječjih imena u Zagrebu devedesetih, ali i sociopatologiju tadašnjih roditeljskih masa, mogao ispisati traktat u čast književnoga dara Ivane Simić Bodrožić, ali takvih je detalja u ovoj knjizi toliko da čitatelj, i onaj najobičniji, svako malo dobiva potrebu da pronađe tu mladu ženu, rođenu 1982, i da joj izrazi divljenje. A onda i da se nekako ispriča glavnoj junakinji njezine knjige za ono što joj se između korica dogodilo.

Pred polugodište djevojčica ima pun imenik jedinica, majka je došla u školu na informacije, ali razrednica im oboma nudi dogovor: “Je, znate kaj - progovara aždaja - ja znam da nije lako, Vukovar i sve ostalo, al' ni drugima nije lako. Od moje prijateljice je muža tramvaj zgazil na Maksimirskoj, pak njen sin ima sve pet nula, i to u MIOC-u. Ne? - Gledam mamu pa mi se čini da joj lagano sviće. - Kako to mislite, Vukovar i sve ostalo? - Polako izgovara i lagano se okreće prema raski. - Pa to, rat, ne? Znam da nema tatu i to, al' dete drago, ti se moraš malo sabrat ili se prebaci u drugu školu. Nije svaka škola za svakoga, ima još dobrih škola. Eto i mi smo se nekak dogovorili, ak' se odluči prebacivat nekam dalje, ne bude imala jedinica na polugodištu!”

Boli li te, sinko

To je mjesto jedan od vrhunaca Hotela Zagorje, kada se učini da priča ide svome razrješenju ili rasterećenju, da će u sljedećem odlomku biti lakše i spisateljici i čitatelju, pa makar se oboje spašavali patetikom ili - još lakše - nekim artificijelnim literarnim rješenjem, za kakva je Ivana Simić Bodrožić spremna i obučena, recimo, skrenut će u bajku, unutrašnje preživljavanje, esejizaciju ili u ono vazda spasonosno, prijekorom ispunjeno hrvatsko žensko pismo… Ali ne, to se ne događa, nego se priča nastavlja jednakim intenzitetom, jednako strašno i mučno, prema sljedećem vrhuncu. Samo jedan dio knjige, onaj doista najstrašniji, nepodnošljiv u svome užasu i emotivnoj napetosti, izvan je tog izabranog i do kraja izvedenog narativnog obrasca. Riječ je o nekoliko stranica pred kraj, kada već odrasla djevojčica opisuje svoga oca, vrlo suptilno nižući epizode iz njegova života, najednom počinje zamišljati okolnosti i način njegova pogubljenja. Te rečenice čitatelj ne može naglas pročitati, niti ih u članku citirati. One su šutnja između nas.

Hotel Zagorje pripovijeda o samoći i napuštenosti. U tekst su vrlo prikladno ugrađena pisma koja je brat slao Ministarstvu obrane, ovom i onom uredu… Dvaput se pojavljuje stric, očev stariji brat, gastarbajter u Njemačkoj, vjerojatno najantipatičniji lik u knjizi, bezosjećajan do stupora. Posjećuje ih jednom, u prolazu, pokazuje djeci za stolom kako radi električni brijači aparat, a da uopće ne mora biti uključen u struju. “Baba se nagnula do njega i uzdahnuvši ga upitala: - Jel' to tebe boli sinko?”

Od svih ljudi iz prethodnoga života, ili od svih ljudi uopće, ostao im je očev prijatelj Grgo, koji se pretvara u obiteljskoga dobrotvora. Ali ni u toj epizodi nema ničega utješnog, samo još jedna, narativno sjajno tempirana nesreća. Stvarno velika književnost podrazumijeva dva, reklo bi se - izvanknjiževna talenta: moć zapažanja i način na koji se u čovjeku selektiraju i organiziraju njegova sjećanja. Ova ih književnica ima oba, čak i u prevelikom obilju za neki sretan i bezbolan život, bez obzira na okolnosti.

Roman naraštaja

Kada se nešto važno u književnosti dogodi, kada dobra knjiga bude napisana, onda valja na čas stati, zapljeskati i propustiti velikog pisca da prođe. Ivana Simić Bodrožić je svojim romanom utisnula znak na jedno hrvatsko vrijeme. To je najviše što pisac može učiniti i to je najvažniji od svih smislova književnosti. Hotel Zagorje iznad je konkurencije za hrvatske književne nagrade i ne mjeri se mjerilima jedne ili deset književnih sezona. Riječ je o romanu koji obilježava cijeli naraštaj. Pa iako nikakvom literaturom ne može biti plaćen trenutak poniženja jedne djevojčice, njezine majke i brata, Hotel Zagorje potvrda je kako taj život na kraju ima nekog smisla. Književnost je ovoga puta bila način da se iskupi besmisao svega drugog.

I kako se stvarnost katkad podčinjava velikoj prozi, premda će loš čitatelj pomisliti da je tu riječ o - stvarnosnoj prozi, Ivana Simić Bodrožić danas živi u Dugome Selu, na samome rubu grada Lana i Borni, a kojemu svojom književnom veličinom, iskazanom u ovom neusporedivo sjajnom romanu, čini golemu čast.

Tranzicijski prozni trolist Kolanović-Terzić-Bodrožić

O Hrvatskoj i o Zagrebu u devedesetima Ivana Simić Bodrožić svjedoči na neusporedivo suveren književni način. Pritom, njezina knjiga provodi istu onu vrstu kulturne higijene, i pretvara povijest i život u literarnu činjenicu, kakvu smo doživjeli s Mraovićevim Konstantinom Bogobojaznim. Premda su kao pisci neusporedivi, Ivana i Simo našli su se na istom zadatku. Ivana Simić Bodrožić, zajedno s Mašom Kolanović i Ajlom Terzić, dio je trolista najzanimljivijih regionalnih pisaca koji se bave načinima i vrstama postjugoslavenske tranzicije. I na kraju, ona je i s jednim romanom veliki pisac.