Puši, lijena je, ima (loše) mišljenje o svemu, prezire novac, ali voli lijepe stvari, nema mobitel i računalo i već četrdeset godina pati od famozne - spisateljske blokade. Ona je 70-godišnja Fran Lebowitz, omiljena njujorška intelektualna i društvena figura, o kojoj je njezin stari prijatelj Martin Scorsese snimio sedmodijelnu dokumentarnu seriju "Pretend It's a City", za hrvatski Netflix prevedena kao "Velika trula jabuka". Marty je o Fran prije deset godina već snimio dokumentarac "Public Speaking", koji se može vidjeti na HBO Go. Kako ne može, ne voli ili je lijena pisati, Lebowitz zarađuje od svojih duhovitih, oštroumnih i sarkastičnih javnih nastupa.
"Pretend It's a City" dokumentarna je serija o New Yorku kakav je nekada bio: prije 30, 40, 50 godina, ali i prije nego što je pandemija ispraznila slavne, prenapučene ulice Manhattana. Fran je kvintesencijalna Njujorčanka i, po vlastitom mišljenju, grad je danas u potpunosti prepušten njoj i njezinim opservacijama jer svi ostali samo gledaju u svoje mobitele. Scorsese se zarazno smije razgovarajući sa svojom prijateljicom koju snima kako lagano pogrbljena šeće gradskim ulicama u svojoj prepoznatljivoj uniformi; dugačkom kaputu, zavrnutim Levisicama 501, kaubojskim čizmama i sakoima Anderson&Sheppard. Osim Fran, jedini slavni ženski klijent ovog krojača sa Savile Rowa bila je Marlene Dietrich. U jednoj od epizoda vidimo je i s manžetama koje je za nju napravio slavni kipar Alexander Calder.
Lebowitz, pomalo u stilu Woodyja Allena, priča o svom židovskom odrastanju i kako je s gnušanjem odbila poziv na večeru u čast Leni Riefenstahl iako se cijeli New York trudio da prisustvuje tom partyju organiziranom za samo tucet gradske društvene kreme. Iako ne pije alkohol, poznata je po tome da voli gradske partyje, što Scorsese ilustrira veličanstvenim scenama iz Viscontijeva "Leoparda".
U New York je Fran Lebowitz došla 1969. nakon što je izbačena iz srednje škole. Neko vrijeme je vozila taksi i stoički podnosila mržnju muških kolega. Uvijek je živjela u kvartovima koji su bili iznad njezine platežne moći i poznata je njezina tirada kako je potpuni diletant kada su u pitanju nekretnine. Također, voli se hvaliti kako je prodala dvije slike Andyja Warhola, za čiji je Interview pisala gotovo deset godina, neposredno prije njegove smrti, nakon čega su cijene njegovih djela odletjele u nebo.
No, ono što Fran Lebowitz najviše voli raditi jest - čitati. Njezina biblioteka broji čak 11.000 knjiga. Ona sama objavila je tek dvije knjige; "Metropolitan Life" (1978) i "Social Studies" (1981), koje su zbirke kolumni, kritika i eseja koje je objavljivala u brojnim magazinima. Lebowitz ima ugovor za roman koji - nikako da dovrši. Ako ga je uopće i započela.
U seriji vidimo i njezine nastupe u raznim talk showovima, kod Lettermana, Aleca Baldwina, Spikea Leeja i čujemo mnogo priča s legendarnim protagonistima kao što je veliki jazz glazbenik Charles Mingus, s kojim je bila dobra prijateljica. Iako uopće nema razumijevanja za bilo kakav oblik sporta, bila je na slavnom boksačkom meču Muhameda Alija i Joea Fraziera 1971. jer je bila u pratnji - Franka Sinatre.
U jednom trenutku Fran upita Martyja sjeća li se kako je nekada New York bio preplavljen novinama. Kako su ljudi kupovali, čitali i bacali novine ili ih ostavljali u vagonima podzemne željeznice. "Danas u podzemnoj nitko više ne čita novine", kaže i dodaje: "Ali ipak znam vidjeti ljude koji čitaju knjige. Papirnate knjige. I to uglavnom mladi. Oni u 40-ima i 50-ima uglavnom čitaju na e-readeru."
Ako ste u potrazi za dobrim društvom preko tmurnog vikenda - posegnite za Fran Lebowitz. Mene je spasila prošle kišne subote.
Čitam:
Jonathan Franzen: Kraj kraja zemlje
Čitati Franzena je kao slušati glas omiljenog prijatelja koji je vrlo pametan i obrazovan šmokljan. Samo umijeće pisanja eseja, klime i ptice neke su od tema njegovih često duhovitih, ali i neurotičnih opservacija.
Gledam 1:
Haute Couture u Parizu
Umjesto revija uživo, dizajneri nam nude više ili manje uspjele filmove o svojim kreacijama visoke mode. Anton Corbjin vrlo je lijepo snimio Chanelovu reviju s glazbenom temom "Be My Baby" Linde Ronstadt, Diorove kreacije su smještene u gotovo pa trash film s temom Tarota, a mislim da smo svi fascinirani Schiaparellijem i novim dizajnerom ove kuće Danielom Roseberryjem, koji je odjenuo Lady Gagu za inauguraciju.
Gledam 2:
Imitacija života
Na otvaranju ciklusa Douglasa Sirka kino Tuškanac bilo je krcato, svih 35 epidemiološki dopuštenih mjesta bilo je popunjeno. Slavna melodrama iz 1959. i danas je nevjerojatno suvremena, s dvije samohrane majke u fokusu, glumicom koja odbija nemoralne ponude i žrtvuje ljubav i obitelj zbog karijere te temom rasnog identiteta. Bilo je lijepo na velikom ekranu gledati prizore kojima sam kao dijete bila fascinirana.