LJUBAVNO PISMO

William Shakespeare: Bard je bio poslovni čovjek svjestan svog talenta

ZAGREB - Tko je, zapravo, bio William Shakespeare ? Kako je izgledao, što ga je inspiriralo, što je čitao, kako je moguće da je jednako dobro razumio bogataše i siromašne, plemiće i prosjake? Jesu li knjige na kojima stoji njegov potpis djelo jednog muškarca, skupine autora ili, možda, žene?

Rekonstrukcija života

Fascinacija najvećim pjesnikom svih vremena, filozofom koji je čovjeka - sa svim njegovim žudnjama, snovima i strahovima - promatrao kao figuricu na dlanu, piscom čiji je opus neodoljiv svim književnim školama, proizvela je golem broj radova čiji bi popis bio usporediv s telefonskim imenikom neke metropole.

Na hrvatskom je nedavno objavljen “Will u vremenu: Kako je Shakespeare postao Shakespeare” Stephena Greenblatta u izdanju Frakture i odličnom prijevodu Dinka Telećana.

Milijun dolara predujma

Publicistički bestseler koji je autoru donio milijun dolara predujma i desetak uglednih nagrada za knjigu godine, na listi bestselera New York Timesa ostao je deset tjedana. E sad, kako je moguće da “ljubavno pismo velikom piscu”, djelo koje ne donosi nijedan novi dokument, u kojem nema spektakularnih novih teorija, poluči takav uspjeh?

Nekoliko je razloga. Harvardski profesor istaknuti je pripadnik novog historizma, pristupa koji podrazumijeva smještanje književnih tekstova u društveni, politički i religiozni kontekst. Moto njegovog pristupa Shakespeareu jednostavan je: “Da bi se razumjelo tko je bio Shakespeare, važno je pratiti verbalne tragove što ih je ostavio za sobom prema životu i prema svijetu za koji je bio tako otvoren. A da bi se razumjelo kako se Shakespeare služio maštom da bi svoj život pretvorio u umjetnost, važno je služiti se vlastitom maštom.”

Začudna liberalnost

Ukoliko ne znate čime se bavite, onda se takva analiza lako svede na jeftino psihoanaliziranje začinjeno nizom nepovezanih podataka koje ništa ne govore ni o djelu ni o razdoblju. No, kad dubinski razumijete materiju o kojoj pišete, rezultat mogu biti doista čudesne analize.

Greenblatt je, naime, ujedno i jedan od vodećih stručnjaka za razdoblje književnosti renesanse Engleske, ali i stručnjak, što mu i najveći suparnici priznaju, koji o Bardu piše najljepše priče našega doba. Njegov “Will u vremenu” zanimljiva je rekonstrukcija elizabetinske Engleske, obilježene religioznim nemirima, ksenofobijom, premrežene klasnim sukobima, ali i začudno liberalnim odnosom prema nekim aspektima seksualnosti.

Zanima nas priča

Uza svu ljubav prema autoru, Greenblattov Shakespeare nije hipersenzibilni, neshvaćeni umjetnik, nego trezveni poslovni čovjek svjestan da je njegov talent jedino što će ga uzdignuti na društvenoj ljestvici, do čega mu je neobično stalo. Paralelno, bio je čovjek koji je živio u nesretnom braku, koji se teško nosio sa nedaćama, ali i umjetnik koji je znao vratiti udarce kolegama.

Pet posto činjenica, 95 posto nagađanja - sveto je pravilo svake Shakespeareove biografije. Greenblattov tekst sa svim sugestivnim vezama rasno je štivo kojem mogu proturječiti samo oni jednako upućeni u opus pisca čije djelo, kako je napisao Jan Kott, “kao kakva spužva upiju čitavu suvremenost”. Takvih je malo. Sve nas ostale zanima samo uvjerljiva i dobro napisana priča.

Nesretan u braku, žudio za mladićem

Kad je Will bio prvi put u kazalištu

Na osnovi teksta Shakespeareovog vršnjaka i susjeda Willisa o impresijama gledanja komada “Kolijevka sigurnosti”, Greenblatt smatra da je moguće i da je Shakespareov otac, tad načelnik Stratforda, poveo svog petogodišnjeg sina na predstavu. U njegovoj interpretaciji to je moglo ovako izgledati: “Vjerojatno se ne možemo više približiti prvom kazališnom prizoru što ga je sam Will imao pred očima.

Kad je načelnik ušao u dvoranu, svi su ga zacijelo pozdravili i razmijenili pokoju riječ s njime; kad je zauzeo sjedalo, mnoštvo je zašutjelo iščekujući da će se dogoditi nešto uzbudljivo i ugodno. Njegov sin, bistar, hitar i osjetljiv, stao je, bit će, između očevih nogu. Prvi put u životu William Shakespeare gledao je kazališni komad. Kakav je to komad Kraljičina družina upriličila 1569. u Stratfordu? Zapisi to ne pokazuju, a možda i nije važno. Čista čarolija igranja - stvaranja zamišljenog mjesta, umješne glumačke izvedbe, dotjerani kostimi, plima povišenog jezika - možda je bila dovoljna da zauvijek osvoji malenog dječak.

Nesretni brak

Slavni dramatičar sa 18 godina oženio se s osam godina starijom Anne, koja je u to vrijeme već bila trudna. Imali su troje djece, Susan kojoj je Shakespeare ostavio praktički sve što je stekao, te blizance Judith i Hamneta, koji je umro kao dječak. Brak, sudeći po svemu, nije bio sretan, par je živio odvojeno, a ljubav je književnik gajio prema nekim drugim osobama. Nesretan brak, smatra Greenblatt, vidljiv je i u tekstovima.

“U velikom nizu komedija što ih je Shakespeare napisao u drugoj polovini 1590-ih, romantičnih remek-djela u kojima su čudesno opisani žudnja i radosno nepopustljiv poriv za brakom, jedva da postoji jedan jedini par ljubavnika za koje se čini da duboko, iznutra pristaju jedno drugom.”.

Praktičan umjetnik

Shakespeare nije mario za ukoričavanja knjiga, što nije čudno, ali je itekako znao kako zaraditi.

“Nije bio jedini koji je pisao za pozornicu na kojoj je i nastupao, ali je u tome bio najbolji, a glumci su brzo uvidjeli koliko je dragocjen. Zacijelo se također doimao iznimno promućurnim i pouzdanim u pogledu novca - sušta suprotnost sveučilišnim umnicima - jer financijski dokument koji ga spominje u prosincu 1594., u društvu Burbagea i Kempea, upućuju na to da je već bio jedan od ljudi fiskalno odgovornih za ansambl. Znao je kako staviti novac u svoju lisnicu i ondje ga sačuvati”, piše Greenblatt.

O sonetima

Što se pjesnika tiče, ako postoji išta što soneti, uzeti kao biografski dokument, snažno sugeriraju, onda je to činjenica da nije našao ono za čim je žudio, ni emotivno ni seksualno, u braku. Dio problema mogao je biti bjelodani raskorak s Anne Hathaway; no soneti možda upućuju i na to da nijedna osoba nije nikad mogla zadovoljiti Shakespeareove čežnje ili ga učiniti sretnim. Ne radi se o tome da je izvan braka našao nekoga tko bi ga potpuno ispunio. Svoju sposobnost zanesene idealizacije fokusirao je, čini se, uvelike na mladića, a sposobnost žudnje na svoju ljubavnicu”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 17:04