Odlazak književnice

Uvela je autobiografiju u hrvatsku književnost. Puno su je čitale mlade djevojke

Zagreb, 240418.
Knjizevnica Irena Vrkljan, fotografirana u svom domu.
 Boris Kovacev/Cropix
Irena Vrkljan preminula je u 91-oj godini života. Iza nje je više od pola stoljeća karijere, a proslavio ju je roman ‘Svila, škare‘

Irena Vrkljan umrla je u zagrebačkoj bolnici Sveti duh, pola godine prije svog devedeset i prvog rođendana.

Pjesnikinja, prozaistica, esejistica, radiodramatičarka, prevoditeljica, na hrvatskoj je književnoj sceni bila prisutna dulje od pedeset godina. Posljednjih šest, sedam godina, kako se iz Berlina vratila u Zagreb, živjela je relativno povučeno, makar je i dalje objavljivala, a uredila je i dnevničke zapise 2014. preminulog supruga Benna Meyer-Wehlacka, njemačkog pisca, scenarista i dramaturga.

Uvijek razgovorljiva, makar ponešto sjetna, otkako se trajno vratila u Hrvatsku voljela je pričati o minulim vremenima, dobu kad su se zagrebački umjetnici okupljali kod Picelja, Murtića, Miljenka Stančića, prijatelja kojih se u razgovorima često sjećala vraćajući se na mjesta i anegdote vezane Zagreb 1950-ih, ranih 1960-ih, prije no što se odselila u Berlin, ali i za čestih posjeta Zagrebu.

Studirala je arheologiju i germanistiku na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, potom režiju na berlinskoj Akademiji za film i televiziju. Uređivala je televizijsku emisiju "Portreti i susreti" (1960–71), za nju je napisala sedamdesetak scenarija.

Irena Vrkljan spada među autorice koje su inaugurirale autobiografsko pismo u hrvatskoj književnosti. Početkom 1980-ih počela je objavljivati autobiografsku prozu, roman "Svila, škare" izašao je 1984.

Tri godine kasnije izašao je roman "Marina ili o biografiji", u kojem se bavi vezama umjetnosti i života, u njemu donosi biografije triju žena – Marine Cvetajeve, same pripovjedačice i njezine prijateljice Dore.

Julijana Matanović Irenu Vrkljan upoznala je u doba dok je bila urednica u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, radila je biblioteku Ljepša polovica književnosti, u njoj objavljivala razne autorice.

„Prva knjiga koju sam objavila bila je njezina 'Svila, škare' (drugo izdanje, op. a.). Irena je njome otvorila vrata za nas druge. Pamtim da sam je čekala u prostorijama Matice Hrvatske, imala sam strašnu temu, nisam je prije toga nikad vidjela, nisam znala kako izgleda, koliko je visoka. Očekivala sam da će ta golema vrata biti ispunjena njezinom figurom, a došla je ta mala, krhka žena. Bila je velika svojim djelom, pa sam mislila da je velika i fizički“, nasmijala se Julijana Matanović.

„Jednom mi je došla na nastavu, na kolegij koji sam držala na Filozofskom fakultetu. Studentice su je pitale kako je to izgledalo kad je 1966. otišla u Berlin, što je imala u tom kovčegu, jer ona nije otišla preko noći. Pitale smo kako je to kad ideš smišljeno, napuštaš prijatelje, grad, što je stavila u taj kofer. Rekla je da je ponijela Stančićevo platno lunarnog djeteta koje lebdi iznad zemlje, Pessoine pjesme, Kafkin 'Dnevnik', razne papire i pisma te debele crne vunene čarape za hladne berlinske dane.“ Kasnije su u njezin berlinski stan stigle slike Stančića, Bifela, Picelja, Boureka, Murtića, Sirovija, Stupice, mnogih s kojima je godinama bila bliska prijateljica.

Julijana Matanović nastavlja: „Prošlo je gotovo osamnaest godina dok nije izdala 'Svilu, škare'. Pitale su je tad studentice što je tih osamnaest godina još radila, a ona je mirno kazala: 'Ja sam puno godina provela tako da sam pretipkavala suprugove tekstove'. Bio je to neobičan moment, u očima tih mladih djevojaka ona se bori za žensko pismo, a s druge strane je pretipkavala Benine tekstove. Sve to je bila Irena.“

Mentorirala je, kaže, desetke diplomskih o radu Irene Vrkljan. Dapače, nije mogla primiti sve studentice koje su željele pisati o Ireni Vrkljan. „Svi imamo neke svoje generacijske pisce, ali kod Irene Vrkljan je bilo neobično što su nju baš puno pratile mlade djevojke. Koliko sam samo puta imala situaciju da bi mi neka kazala: 'Ja bih prijavila kod vas diplomski, nešto o ženama… ' i dok ne bi ni završila rečenicu ja bih već znala da hoće pisati o Ireni Vrkljan. U prvo vrijeme sam se čudila, jer te emocije koje je ona pružila u tekstu na prvi pogled bi bila rekla da to neka druga, čak šezdeset godina od autorice mlađa generacija možda neće posve prepoznati. No, nije bilo tako.“

Što je kod autorice bilo tako prijemčivo? „Iskrenost, u ljubavi kod nje nema fige u džepu, imala je duboku vjeru da sve nas negdje čeka naš idealan par…“, govori Julijana Matanović.

Supruga Benna Meyer-Wehlacka upoznala je za studija u Berlinu, on je bio docent dramaturgije, ona studentica režije. Ta je veza umnogome obilježila njezin život, dijelom i književno stvaranje. Nakon što je Benno Meyer-Wehlack umro, vratila se u Zagreb, u prvo je vrijeme bila uvjerena da više neće moći pisati. No, ubrzo je objavila “Protokol jednog rastanka”, knjigu fragmentarnih zapisa o suprugovoj smrti i svojem suočavanju sa samoćom, intimističke note o fizičkom rastanku i nikad potrganoj povezanosti para koji se nije odvajao od prvog susreta u jesen 1966. Vjenčali su se nakon dvadeset dana poznanstva i do njegove smrti bili skupa. Nisu putovali jedno bez drugog, radili su pišući jedno pored drugog, za života se gotovo pa i nisu odvajali.

Povratkom u Zagreb, prekapajući po jednoj od njegovih ladica, zapisala je kasnije u “Protokolu jednog rastanka”, “ne bi li našla neku ceduljicu s tvojim rukopisom, nešto iz godine 2012. kad smo posljednji put bili ovdje”, počela je “pod nekom prisilom pisati u Bennovu bilježnicu iz ladice...”

Benno je desetljećima opsesivno vodio dnevnik. Godine 1966. o Ireni, koja se u Berlinu prijavila na studij i čiju prijavu čita, on piše: “Među papirima nije bilo fotografije, to tada nije bio običaj. … Malu (tako ju je zvao, op. a.) čitao sam sa zanimanjem, s dvojbom, uznemiren. Tu je netko napisao pedesetak scenarija za filmove, dobivao nagrade i u Italiji. I bio zaposlen na televiziji. A Mala je bila samo dvije godine mlađa od mene. Šest objavljenih knjiga poezije, mnogo knjiga prevedenih s njemačkog. Što ona uopće hoće?… U njima je bilo neke nikamo smještene tuge… I što bih joj ja mogao ponuditi, ja koji nikada nisam predavao… Mogla je biti lijepa. Tako mi se činilo. To sam priželjkivao. Ali o tomu nisam želio misliti.” Prvi susret opisuje šturo:

“To držanje. Taj pogled. Pokret ruke. Visina, krhkost. Već same te oči. Tek kad je progovorila, rekla svoje ime, tamnim punim glasom, a i nekako drugačije obojenim tonom, kad je ljubazno rekla i nastavila govoriti, pitanje je bilo riješeno…”

Irena Vrkljan bila je dopisna članica Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnica je brojnih nagrada – nagrade Tin Ujević za najbolju knjigu poezije „U koži moje sestre“ (1983.), Nagrade Ksaver Šandor Đalski za knjigu „Svila, škare“ (1985.) - roman koji ju je i šire proslavio, Nagrade Ivan Goran Kovačić za roman „Marina ili o biografiji“, 2009. dobila je Nazora za životno djelo, 2014. Kiklopa za pjesničku zbirku „Koračam kroz sobu“.

Objavljivati je počela u vrijeme krugovaša, piše poeziju nadrealističke tematike ("Krik je samo tišina", 1954; "Paralele", 1957; "Stvari već daleke", 1962; "Doba prijateljstva", 1963; "Soba, taj strašni vrt", 1966), u to doba sa Zvonimirom Golobom prevodi djela njemačkih autora (E. M. Remarque, Wolfgang Ott, H. W. Richter, Karl Aloys Schenzinger i dr.).

Do zadnjega je pisala rukom, tek kad bi imala uređen tekst sjedala bi za tastaturu, prepisivala. U intervjuu za Jutarnji list, po povratku u Zagreb iz Berlina, tad osadmesetčetverogodišnja autorica kaže: “Pisanje je meni danas pokušaj da nešto kažem i drugima koji su stariji, a koji su sami. Što se sve može pokušati da se preživi, što nam ostaje. Osim par ljudi, ako nemaš obitelj, djecu, ostaju neka biografska mjesta na kojima je čovjek bio zajedno s onim bitnim drugim.”

Govoreći o 1950-ima, o vremenu kad je formirana, za jednog je intervjua Julijani Matanović kazala: “Sigurno smo pedesetih godina bili generacija jednog drugog vremena, uloga književnosti, otpora, umjetnosti, bila je drugačija, njeno značenje, a možda i naši porivi. Nije bilo televizije, kompjutora, medijske galame. Vladala je danas nezamisliva tišina, ali i mogućnost koncentracije, ili točnije rečeno: čuo se još i tihi tekst. Zbog tog je neupitno, da su novi naraštaji toliko različiti od nas, da se bore u posve drugačijim okolnostima, da su vjerojatno i mnogo više skeptični, više realistični od nas, da znaju za ulogu medija, reklame. Mi smo bili neoprostivo skromni, nismo brinuli oko ionako malih naklada, ionako malih socijalističkih honorara, kao mladi pisci, i bez prikladne političke prošlosti, znali smo 1950. da se od pisanja ionako ne može živjeti, i da su 'naše' pjesme zapravo 'prokrijumčarene'. Još smo poput Cvetajeve ili Ahmatove vjerovali da je poezija važna, neophodna, da nijedna žrtva nije neumjesna. Divili smo se Ahmatovoj, što je za vrijeme opsade Petrograda sa svojom prijateljicom kuhala vodu i zatim su tu toplu vodu pile kao čaj, i ona je cijelo vrijeme govorila pjesme, a prijateljica ih je pamtila, nije ih se smjelo zapisati, ona ih je pamtila i poslije rata, tako sačuvane, predala pjesnikinji. Danas znamo da su strašna vremena previsoka cijena, i da je sve to daleka prošlost, sve one strasti i žrtve. Da, nema smisla to sjećanje. Zar da žalimo za godinama, kad ničeg nije bilo, i možda samo zbog tog još poezije? One, na koju mislim. Sad smo u vrtlogu drugih problema, drugačije su bitke, zato usporedbe nema, ona ništa više ne donosi.”

Nives Tomašević uredila je desetak knjiga Irene Vrkljan. Prisjetila se kako je kasnih 2000-tih nastao „Dnevnik zaboravljene mladosti“, knjiga koja je još jedan intiman književni dokument autorice: „Irena je našla neke svoje stare zapise u jednoj ladici, kod kuće. Rekla sam joj: 'Daj mi da to da pročitam', na što je ona odvratila: 'Joj, to ti je bezveze'. Bila sam uporna: 'Pusti, neka ja ocijenim je li to bezveze', pa smo iz ladice povadile sve te zapise o njezinim putovanjima u New Orleans, o jazzu, tamošnjem svijetu i kulturi, bilješke na koje je ona bila gotovo pa zaboravila. Irena je bila sjajna autorica, a uz to još i krajnje kooperativna, suradljiva, bila je privilegija surađivati s njom, od nje sam jako, jako puno naučila.“

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
07. studeni 2024 21:08