Janu Boliću (27) upravo je izašao drugi roman i njegova peta knjiga. Kriminalistički je to roman 'Štakori' u izdanju nakladnika Beletra o inspektoru Johnu koji je stigao raditi u Rijeku, gdje se suočava s korupcijom, drogom i prostitucijom. Dogodilo se i ubojstvo koje je šokiralo grad. Inspektor John, osim što se bori protiv svoje okoline, on vodi i svoje unutarnje borbe...
Riječki spisatej je na romanu radio gotovo dvije godine, ali ne zato jer je lijenčario.
"Bio sam ga se zasitio pa sam počeo pisati knjigu 'Život koji želiš živjeti', te je napisao i objavio, a ovaj roman je cijelo vrijeme čekao. Tek sam tada imao muka jer sam izašao iz priče, nisam znao kako se ponovno vratiti u taj svijet. No, eto, uspio sam. I sretan sam zbog toga", iskren je. Kaže nam da je divan osjećaj staviti točku na zadnju rečenicu. "Konačno se riješim tog tereta i baš kao da sam produhovljen. Malo mi bude osjećaj praznine, ali brzo to prođe, i onda tu prazninu zamjeni ponos i zahvalnost."
A ponosan Jan svakako treba biti jer njemu svaka napisana rečenica iziskuje veći trud od većine pisaca. Spinalna mišićna atrofija tip 2 onemogućava mu kretanje, a pokretan mu je samo jedan prst na ruci. Njegov život je fizički težak zbog nepokretnosti, ali ne pristaje na to da ga to određuje, iako uvijek netko mora biti uz njega jer apsolutno ništa ne može sam.
Kod Jana je ljubav prema pisanoj riječi započela u školi. Zaljubio se u nju kad je počeo čitati poeziju. "Nisam shvaćao kako se piše, ali sam je želio pisati. Imao sam potrebu pisati i krenuo sam s poezijom. Zapisivao sam svoje misli. Zapisivao sam sve ono što je trebalo izaći iz mene."
No, tada nije ni sanjao da će napisati pet knjiga. Niti jednu knjigu, ustvari. Više se, priča nam, posvetio školi i učenju za Pravni fakultet. I danas voli pravo. Uvijek se volio boriti za pravdu i istinu. Braniti slabije i nemoćne. To mu je jednostavno u krvi. No, kako mu se život preokrenuo u tinejdžerskoj dobi kada je završio u bolnici i induciranoj komi, školovanje je palo u drugi plan.
"Kada sam se oporavio od kome i ležanja, tada sam počeo intenzivno pisati. Shvatio sam da je život krhak i da ne smijemo gubiti vrijeme. A pisanje je bio moj poziv. Tada sam počeo to osjećati", priča nam.
Nije želio odustati iako je bilo trenutaka kada je mislio da neće biti ništa od toga. Deset izdavača mu nije odgovorilo ili su odbili njegov rukopis. Uporan Jan ipak nije odustao
"Slao sam i jedanaestom izdavaču, onako u nevjerici, i prihvatio je moju poeziju. Tako je krenulo. Pisanje je moj poziv. Kroz pisanje se mogu izraziti i reći ono što želim. Kada pišem jednostavno ja sam u tom svijetu i odmaram se od svijeta koji me okružuje", govori ovaj inspirativan mladić.
Kaže da sa svakom novom knjigom spoznaje nešto novo. "Spoznajem više o sebi i o životu, o ljudima. I to je divno. Pomičem planine na svom putu."
Sada je vrijeme za promociju romanu što Jan posebno voli. Uživa u susretu s čitateljima i ljudima koji ga prate na njegovom putu. Uvijek ih nastoji inspirirati i motivirati ih da i oni, ako još nisu, krenu činiti i živjeti onako kako žele.
Napominje nam da mu je podrška jako važna, a najveću ima od mame i none. "Njihova podrška je beskonačna. Roditelj bi trebao svom djetetu biti podrška. Uvijek. Pružati mu ljubav. Mama i nona su moj vjetar u leđa. Također, ne smijemo zaboraviti biti podrška jedni drugima. U društvu u kojem živimo trebali bismo biti jedni drugima podrška. Biti podrška prijatelju kada nešto ostvari. Biti podrška prijatelju u bolesti. No, mi ljudi, često smo ljubomorni na tuđe uspjehe. Kada smo bolesni, koliko nam prijatelja bude podrška? Obično jedan ili dva. Na mojem putu prijatelji i suradnici s kojima radim, velika su mi podrška, i bez njih ne bi mogao stići tu gdje sam sada. I podrška svih ljudi koji prate moj rad i koji me prate u misiji koju služim, bez njih ništa ne bih mogao. Ništa ne bi imalo smisla", govori nam.
Zdravlje mu je trenutno stabilno, lijek Risdiplam mu jako pomaže.
"Imam dosta pomaka, naravno, za moju bolest to su veliki pomaci i to je stvarno čudo. Već sam osjetio jači vrat, nogu. Jači mi je stisak ruke. I bolja mi je probava. Poboljšao mi se apetit, odnosno mogu više količinski pojesti", objašnjava.
I dalje piše sa svojim jednim prstom. "Još uvijek mi je samo taj jedan prst dovoljno jak za tipkanje po zaslonu iPhonea! Taj moj prst je kao neki prozor u svijet koji stvaram."
U čemu Jan još uživa, osim u pisanju?
"Uf, teško pitanje. Puno stvari volim. Čitam knjige. Izlazim i pijem kavu. Koktele, šampanjce. Sve. Šetnji. Glazbi. E da, šopingu. Možda najviše u šetnji", govori Jan, koji uživati svakako zna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....