U Zagrebu je večeras, na livadi pokraj zgrade HRT-a, uz izravan prijenos na Trećem programu Hrvatske televizije, otvoren Festival svjetske književnosti. Festival koji se tradicionalno održava u rujnu, ove je godine, zbog pandemije, nešto drugačije organiziran.
Otvoren je uz snimku obraćanja Davida Grossmana iz Izraela, Francesce Melandri iz Italije te Javiera Cercasa iz Španjolske, a gosti uživo bili su izraelski kratkopričaš Etgar Keret, pisac koji je puno puta boravio u Hrvatskoj i koji ovdje ima vjerne čitatelje, te Đurđica Čilić i Semezdin Mehmedinović, autori čije poetike se ponešto dodiruju.
Pandemija nas tjera da preispitamo prioritete, istaknuo je Keret u razgovoru s urednicom Karolinom Lisak Vidović.
„Svi koji želimo, primjerice, otići poslušati koncert nekog glazbenika moramo riskirati. Pandemija nas sprječava da radimo određene stvari, ali nas i tjera da se zapitamo koliko nam je neka stvar važna sama po sebi.“, kazao je, na taj način komentiravši i svoj dolazak u Zagreb, činjenicu da nije odustao od putovanja.
„Mnogi kažu da u budućnosti uopće nećemo imati zagrljaje. Ne slažem se. Mislim da nećemo imati lažnih zagrljaja. Jer, svaki put kad nekoga u budućnosti zagrlite i poljubite - riskirat ćete.“, rekao je Keret pa zaključio da u ovo vrijeme pandemije možemo - ili biti žrtve ili nešto naučiti iz kompleksne situacije.
Keretu je nedavno na hrvatski prevedena nova zbirka priča, u nas naslovljena „Kvar na rubu galaksije“.
Prvu je svoju priču napisao kao devetnaestogodišnjak, u doba dok je bio u izraelskoj vojsci.
„Pisanje te priče je bio prvi put da sam osjetio da doista izražavam svoje emocije.“, prisjetio se. Priču je dao u ruke bratu, da pročita, u trenutku dok je brat šetao psa. Brata je priča dirnula, toliko da se rasplakao, no tim papirima je, dogodilo se - pokupio i pseći izmet.
„Kad sam to vidio pomislio sam da je to neki znak, jer su papir počeli letjeti zrakom, a brat je bio u suzama. Shvatio sam da je važan dio priče ono što stigne do srca ljudi. Priču možete poderati na komadiće, ali ona će ona i dalje ostati.“
Upitan zašto piše samo kratke priče, Keret je rekao: „Mjesto fikcije je mjesto slobode. Kad krenem pisati priču ne znam kako će završiti. Kad bih pisao duže forme morao bih biti odgovorniji, imati strukturu. Dok pišem sam želim da stvari postanu divlje, da me iznenade, da budu malo luckaste, želim da su moje priče poput eksplozija.“
Komentirajući kako pandemija utječe na ljude, David Grossman je, govoreći o osobnom iskustvu kazao da je odlučio za pandemije pisati samo knjige za djecu, a čitati jedino knjige koje su starije od njega, jer mu prvo donosi optimizam, a drugo trezvenost. Dodao je da pandemiju ne drži pozitivnom, ali misli da se iz nje nešto pozitivno može izroditi.
„Čovječanstvo neće propasti. Opet ćemo uživati u životnim radostima. Ako imamo moć mašte u nama je još uvijek snaga slobode koja nije ušutkana strahom.“ Baš ta unutarnja snaga čini da nismo pasivne žrtve katastrofe, već da i dalje imamo snage da možemo nešto i mijenjati.
Etgar Keret je govorio i o tome kako i koliko književnost pomaže produbiti empatiju. Podsjetio je da mnogi od junaka moderne književnosti nisu nužno dobri ljudi, no, kaže Keret, „kad čitatelj iskusi svijet kroz njihove oči, kad pisci tako napišu, onda te junake ne vidi kao loše ljude već vidi njihovu nutrinu“.
U programu otvorenja emitiran je i Keretov film, nastao u izraelsko- japanskoj koprodukciji prema priči koju je napisao za vrijeme karantene a koji govori o kraju karantene i teškoćama povratka među ljude.
„Priču sam napisao dan nakon što je završila karantena, jer maštao sam o tome kako ću izaći na ulicu, sretati ljude. Kad sam izašao bilo je traumatično. Jer, ono što sam pamtio bilo je ljepše i tiše od onoga na ulici.“
O organizaciji književnih festivala u doba pandemije Andrija Škare razgovarao je sa Seidom Serdarevićem, direktorom Festivala svjetske književnosti i Romanom Simićem, direktorom Festivala kratke priče.
Serdarević je ispričao kako su tekle pripreme za Festival, naglašavajući da su svi morali biti spremni na stalne prilagodbe jer se situacija puno puta mijenjala.
Ipak, pandemiji unatoč, na Festivalu sudjeluje oko 60 autora iz dvanaest zemalja.
„Ja se nadam da će nas ova kriza poučiti tome kako da budemo spretni, da se snađemo, moramo imati ne samo plan a i b, već i c, d i f…“, kazao je Serdarević.
I Festival kratke priče, najavio je Simić, zbog pandemije će biti organiziran bitno drugačije no što su inicijalno zamislili, kazavši da je od prvotne ideje „ostalo sve i nije ostalo ništa.“
Smislili su nove formate, pa tako, primjerice, neće doći, makar je namjeravao, Hanif Kureishi, ali će drugi čitati Kureishija, pričati o njemu …
Đurđica Čilić i Semezdin Mehmedinović govorili su u kojem trenutku autobiografsko može postati književnošću.
Mehmedinović je kazao: „Imam strah od izmišljanja. Opisujem ono što mi se događa, ono što mi je blisko. To autobiografskoj je povlastica za pisca, jer je tad u prilici da bude i autor i lik. Igrati na toj granici je meni privlačno.
Kad je to autobiografsko uvjerljiv tekst i kad ga čitatelji prepoznaju ono postaje ozbiljnom književnošću. Nije bitno je li tekst koji pišemo autobiografski, jedino što je bitno je da je taj tekst dovoljno živ, da donosi sliku određenog svijeta i neku spoznajnost koja može biti korisna čitatelju.
Autobiografsko mi je zanimljivo jer nas udaljava od konstrukcije. Klasična fikcija je uvijek blizu konstrukcije, pisac napravi plan knjige i prolazi kroz nju s minimumom iznenađenja. Pišući autobiografsko iz sadašnje pozicije istražujem sebe i otkrivam događaje.“
Javier Cercas iz Španjolske je poručio kako misli da pandemija ipak neće imati izravnog utjecaja na literaturu, da neće izroditi velika djela. Dodao je da je sličnih situacija bilo i u ranijoj povijesti, podsjetio na španjolsku gripu koja nije iznjedrila puno u tom smislu, ali su zato prvi i drugi svjetski rat iznjedrili puno dobrih romana i filmova.
„Jer, obično ono što je dobro za književnost je loše za život, a vrijedi i obrnuto. U sretnom svijetu književnost ne bi postojala. Književnost se hrani sukobima, hrani je bol. Mi romanopisci i autori smo poput strvinara. U najboljem slučaju mi smo alkemičari od koji od željeza naprave zlato. Zato mislim da je književnost korisna.“, zaključuje Cercas.
Osvrnuvši se na ono što je kazao Cercas, Mehmedinović je dodao: „Čovjek kad je sretan ne osjeća potrebu da mu se tumači njegova sreća, ali kad je nesretan traži odgovor za tumačenje te nesreće. U kriznim vremenima kakva su ova mi tražimo objašnjenje za ono što nam se događa. Ovdje nije pitanje pisanja o koroni, već pisanja u vremenu korone. I sad nastaju neke knjige koje ne bi bile tako dobre da ovog konteksta izolacije nema. A koliko će korona utjecati na književnost to ćemo vidjeti koliko bude utjecala na našu stvarnost.“ Osvrnuo se i na činjenicu da puno pisaca kaže kako korona i karantena u njihovom životu nisu ništa promijenile, kažu da i onako sjede kući i pišu, jer je to takav posao.
„Pisci pišu u kući, ali da bi stekli građu koju će integrirati u ono što pišu moraju izaći, putovati …“, objašnjava Mehmedinović.
„Piscu je ono vani važnije negoli interijer, jer ono unutra je za kraj, ali mora izaći van, skupit građu, upoznati svjetove iz kojih će svoj svijet vidjeti jasnije.“
Upitana što je zadaća spisatelja, Đurđica Čilić je odgovor sažela u zanimljivu rečenicu: „Svaki pisac traži neki svoj razlog za pisanje, ali onaj kojega pronađe nije nužno onaj koji ga čini piscem.“
Može li nas književnost u liječiti u ovakvim vremenima? Mehmedinović kaže: „Ne mislim da je funkcija književnosti da liječi i da može liječiti, ali može pomagati … Rat mi je otkrio da potreba za književnošću može biti tako intenzivna da pisac može povjerovati da pisanje ima smisla.
Ljudi su u Sarajevu željeli objašnjenje onoga što im se događalo, tako i sada, u ožujku i travnju puno se je čitalo, bila je velika potreba za odgovorima. Književnost može privremeno donijeti olakšanje. Književnost nekada biva zamjena na religiju, daje neke odgovore ili ljudi očekuju od književnosti neke odgovore koje su tradicionalno tražili negdje drugdje.“