U mladosti alpinist, uvjereni penjač i doživotni hodač: neumoran radnik

Božo Biškupić

Umro je jedan od velikih stupova hrvatske kulture. U prvom redu pošten i dobar čovjek. Takvog dugo, dugo neće biti među nama. Puno je učinio i za njegovu Hrvatsku, i za njegovu obitelj i za sve nas prijatelje, za hrvatske umjetnike i književnike. Možda je bio i preradišan, možda ga je to na koncu i koštalo. Bio je vrstan stručnjak, no ono što iznad svega ostaje je njegova ljudskost.

Zlatan Vrkljan

Bio je među vrsnima najbolji. Meni je osobno bio ne samo prijatelj, ne samo pisac ogromnog broja tekstova nego i uzor, uvijek osjećam da me kao čovjeka popravio. Njegov odlazak je, neću reći ožiljak na licu kulture, nego jama koja će se teško ili nikako popuniti. Nitko nije kao što je on bio, jer je spajao ono što je nespojivo, mirio je nepomirljive. Kao čovjek je bio veličina izvan svih mogućih gabarita ove naše kulture. Jedan od onih zbog kojega kulturu možemo zvati kulturom.

Zvonimir Mrkonjić

Tonko Maroević je u humanističkom smislu bio univerzalni čovjek, bogat kao pjesnik koji je sa svojom pjesmom u prozi revolucionirao taj žanr, zatim kao kritičar vrlo je teške stvari rješavao na visokoj i visoko stručnoj razini. Kao prevoditelj bio je osobito uspješan u prevođenju poezije njezinoj pravoj formi. U svemu se vidi da je to bio čovjek kakav se ne rađa često. Kao prijatelj gledao sam njegov humanizam, njegovu upornost, njegov životni optimizam. U svakoj prilici je bio voljan pomoći i on baš nikada nije klonio duhom. Taj njegov duh uvijek ga je dizao gore. Konačno, bio je i planinar, alpinista, na probleme je znao gledati s visina …

Željka Čorak

Ništa nema na ovom svijetu što se njega ne dotiče, što se mene tiče. Potpuno sam rasuta i u potpunoj nevjerici, sve su to događaji ljudskog života, susrela sam se s mnogo odlazaka i mnogo gubitaka … ali ovo … kao da sam pod nekom anestezijom. Ne mogu to razumjeti do kraja. Za par mjeseci bilo bi šezdeset godina nekakvog našeg zajedničkog života, prijateljstva i suradnje. Iskreno mogu kazati da ne mogu razumjeti kako se uopće još okreće svijet. Čini mi se da je sve stalo, ili da će sve stati.

Otišao je jedan od najvećih ljudi koje je ova zemlja imala. Mogao je biti toliko skroman, toliko tolerantan, toliko silno koliko je on bio, toliko prepun unosa u tuđe živote i sudbine jer se uvijek družio s najboljima na prostorima i u raznim vremenima. Otišao je čovjek koji je bio kriterij. Ako je mogao postojati čovjek bez mane, to je bio on, jer sve njegove osobine bile su onakve kakve bi se tražile od najboljega. On je silno ulagao u druge.

Nikada na sebe nije mislio. Imao je znanje renesansnog čovjeka, povezivao je sredine, imao je razumijevanja za svakoga, nije se štedio ni u čemu. Gotovo je nemoguće kazati riječima tko je bio Tonko Maroević. Mislim da će se tek po strašnoj praznini osjetiti tko je on bio. Ne znam što može nadomjestiti ovaj odlazak. Razgovarala sam noćas s Igorom Zidićem i kaže Zidić: “Tko će sada čitati to što pišem? Tko će sada čitati?” Ne raspolažem trenutno nikakvim riječima koje bi suvislo govorile o njegovu odlasku. Meni se čini kao da se dogodio neki geološki pomak. Stvarno. Bio je dvije godine stariji od mene, od 1961., kad smo se našli na prvoj godini studija od onda smo proveli život u nekim bliskim odnosima.

Moj muž bio je njegov najstariji živući prijatelj. Bio nam je i vjenčani kum, što je, naravno, manje važno. Od pet knjiga koje sam ovih dana sa sobom ponijela na Šipan, tri su knjige koje sam dobila od Tonka. Nikad nije propuštao potaknuti nečiji interes, veselio se svemu što je nekoga zanimalo i obogaćivalo. Nikad nije govorio o sebi. Nije se sobom bavio. Njegov stupanj razumijevanja drugog čovjeka bio je jednostavno nedostižan. Njemu je taštine nedostajalo, nikakve taštine nije bilo u tom čovjeku. On nije imao sitan pogled, njegov pogled je uvijek bio određen veličinom. Ničega sitnog u tom čovjeku nije bilo.

Velimir Visković (Facebook)

Vitak, pokretljiv, čovjek koji je uvijek radije pješačio nego se vozio tramvajem i taksijem. Sugovornik brze misli, s bujicom riječi, mnoštvom neugaslih interesa, bez obzira što se približio osamdesetoj, činio mi se vječitim dječakom, čovjekom koji će sigurno doživjeti stotu (...) Nije imao svoj kompjutor ni smartphone.

Ne zbog aristokratskog prezira prema novotarijama, već zbog načelnog stava da je on čovjek koji pripada Gutenbergovoj galaksiji, nije još pročitao sve knjige koje bi htio pročitati i što će mu onda ovi “novi mediji”?! Već je i televizor bio previše za njega. Ponekad bih mu pokazivao neke svoje i tuđe objave na fejsu, sa zanimanjem je to gledao:

- Doista, nije to samo isprazno dokoličarenje, ima zanimljivih stvari. Čak i dobre poezije! Rado mi je pozirao za selfie, ali nije to bio njegov medij. Tonko je bio iskreno skroman, krajnje nerazmetljiv; siguran sam da ga nije toliko zanimalo da vidi kako ga ja prikazujem, više je njemu bilo do toga da pročita prijateljev rad kao oblik podrške, intelektualne i emocionalne.

Tonko je bio dobar pisac: vrstan pjesnik, likovni i književni kritičar, prevoditelj, ali iznad svega bio je pasioniran čitatelj, strastven, senzibilan, obrazovan, duboko i iskreno zaljubljen u književnost i pisce. Nisam u ovih svojih gotovo pola stoljeća bivanja u književnosti susreo čovjeka toliko zaljubljenog u književnost i umjetnost, toliko spremnog da entuzijastično podrži svakoga tko ima zeru talenta.

Sinan Gudžević

Njegova iznenadna smrt nije pobrkala samo njegove prijatelje, već vidim i cijeli Stari Grad. Jutros sam vidio ljude koji jedni drugim izražavaju saučešće. Tonko je najnoviji dokaz za antički epitaf da svatko žali svoga, a njega žali cijeli grad. Tonko Maroević je dokaz da ima tih ljudi koje žali cijelo mjesto. Neki dan smo bili skupa, mi smo susjedi u Starom Gradu, poklonio je supruzi i meni svoju najnoviju knjigu.

Viđali smo se dva, tri puta i ništa nije slutilo na ovo. Više smo slomljeni od tih iznenadnih smrti negoli od onih koji se pripremaju bolestima iznurivanjima. Što bi se reklo, umro je zdrav čovjek, s nogu. Moj Stari Grad je nezamisliv bez njega. On je kao čovjek bio posebno dobar, bio je ontološki dobar čovjek. Što bi se narodski reklo, bio je sa svakim dobar, u najpozitivnijem smislu te riječi. On je za mene primjer one čudne, a mudre izreke da je za sveca svatko svetac. Njemu je svatko bio svet.

Ta njegova dobrota je bila takva da je nekad nervirala koliko je velika bila. Prema meni je on bio dobar, i mnogo bolji no što sam ja bio prema njemu. Nije bio sam veliki intelektualac, već i čovjek koji je bio dobar i u piću, iću, gospodstven je bio, meni je bio velika radost. Kao pjesnik je bio izvanredan. Njegova poezija je stavljana uvijek na neko drugo, treće mjesto u njegovom opusu, ali on je za mene prije svega bio pjesnik.