U svom vikend izdanju Financial Times objavio je konverzaciju dvije velike umjetnice – Elene Ferrante i Marine Abramović koja se odvijala putem e-maila. Teško se mogu zamisliti umjetnice koje se nalaze na dva različitija pola – Abramović je performerica čiji su život, tijelo i osjećaji tema i oruđe njezine umjetnosti dok je Elena Ferrante književnica koja se skriva iza pseudonima, čije su knjige globalni fenomen no o čijem se identitetu ništa ne zna.
"U našem slučaju najočitija razlika je sljedeća: više od 30 godina ja se pojavljujem samo kroz ono što pišem; a vi se, 50 godina, cijelim svojim tijelom, cijelom svojom ličnošću hrabro stavljate u središte pozornice” - ovim je riječima Ferrante počela razgovor s Abramović. S čime se Marina i složila.”U pravu ste, ja sam uvijek u središtu svog rada. Moje tijelo je moj univerzum i ono je početak svega. Umjetnost performansa može biti radikalna ako se otvorite hrabrim izborima. No, i vaš izbor da se 'zatvorite' u svoje pisanje i ne pojavljujete u javnosti podjednako je hrabar. Mogu li vas pitati zašto?”.
Ferrante na to odgovara da se kao djevojka osjećala poput zapetljana čvora, gotovo nevidljiva te objašnjava kako se sramila svega a posebno želje za pisanjem. No, s vremenom je izvježbala taj podvojeni život – s jedne strane je bila plaha u privatnom životu i sasvim drugačija dok je pisala. „Što je ovo razdvajanje bilo oštrije, osjećala sam se slobodnijom. Uspjeh je malo zakomplicirao stvari. Bila sam znatiželjna i svijet slavnih me privlačio, ali na kraju se moje uvjerenje učvrstilo. Kad bih se izložila javnost i sama bih postala lik, što bi sigurno utjecalo na moje pisanje„ piše Ferrante a Marina Abramović se nadovezuje.
"Znate, jednom su me zamolili da ilustriram dječju knjigu i ja sam bez mnogo razmišljanja odabrala 'Ružno pače'. Kao malo dijete i odrastajući potpuno sam se identificirala s tom pričom. I ja sam bila ružno pače. Moje tinejdžerske godine bile su nesretne. Imala sam mršave noge, nosila ortopedske cipele i ružne naočale. Majka mi je šišala kosu iznad uha i odijevala u teške vunene haljine. I imala sam to dječje lice s nemoguće velikim nosom. Bila sam najružnije dijete u školi. No, kada sam se pronašala u mediju performans sve se promijenilo. Kada sam se prvi put našla pred publikom odmah sam doživjela transformaciju, kao da sam se izlegla iz jajeta. Kad nastupam, osjećam se lijepo, blistavo i moćno. Sve je moguće, a svijet oko mene postaje sjajan. To je ujedno i razlog zašto je u mom slučaju razdvajanje javnog i privatnog života uvijek bilo teško. No, vrlo sam često u životu iskusila usamljenost i, ispravite me ako griješim, mislim da ste i vi.”
"Nekada sam živjela intenzivan, zaposlen život, ali danas me ne treba mnogo ljudi i vrijeme uglavnom provodim pišući. Pisanje je posao koji radite u apsolutnoj, opasnoj samoći. A ja sam još odlučila ne susretati se s čitateljima, ne imati književne angažmane ili biti dio književnog svijeta, sve čvršćeg uvjerenju da knjige trebaju biti dovoljne same po sebi. Tako da sad gotovo da živim život apsolutne samoće”, odgovara Ferrante i ponovno se obraća Abramović: „Uvijek me kod vas iznenađivalo kako s ponosom izjavljujete da ste umjetnica. Nikad ne bih s istim ponosom upotrijebila izraz 'pisac', čini mi se to pretjeranim. Zašto umjetnike smatrate posebnim ljudskim bićim, onima koji ne poznaje granice? Također sam fascinirana činjenicom da o umjetnicima govorite apstrahirajući od toga jesu li oni muškarci ili žene. No, još uvijek živimo u svijetu kojim dominiraju muškarci, gdje muškarci definiraju estetske kanone, tražeći od nas da im se podredimo u svakoj manifestaciji svojih života. Ne mislite li da smo još uvijek jako daleko od mogućnosti da se autonomno izrazimo, pobjegnemo od moćne, dominantne muške tradicije?”
"Uvijek sam osjećala da je umjetnik sluga društva. Ako imate dar kreativnosti, morate ga podijeliti jer ne pripada samo vama. A kreativnost nije ni muška ni ženska. Za mene postoje samo dvije vrste umjetnosti: dobra umjetnost i loša umjetnost. Svijet u kojem dominiraju muškarci struktura je kojoj svi pridonosimo”, odgovara Marina Abramović te navodi primjer Virdžina, žena iz Crne gore i Albanije, koje bi nakon što su izgubile muževe u ratu, počele nositi mušku odjeću, koristile oružje, zaustavile menstruaciju i pustile bradu. "I mi smo krive što smo na kraju dale toliko moći muškarcima. Često spominjem primjer Louise Bourgeois, jedne od najistaknutijih umjetnica našeg doba koja se tek nakon smrti supruga potpuno usredotočila na svoju umjetnost i karijeru.”
U razgovoru je Ferrante otkrila i kako se dugo bavila mišlju da napiše roman u čijem je središtu trebao biti performans koju je Abramović izvela u Napulju 1974. u Studiju Morra. „To je trebala biti priča o mladoj napuljskoj ženi koju stariji muškarac odvuče u tu galeriju, u vašu publiku”, otkrila je književnica.
Taj performans Marine Abramović bio je poznat pod imenom "Rhythm 0" a u sklopu kojeg je ona šest sati mirno stajala u galeriji, okružena sa 72 različlita objekta. Publika je bila pozvana da joj tijekom tog razdoblja radi što god želi.
Na spisateljičino otkriće da je inspirirana tim performansom htjela napisati roman Abramović se sjetila kako je jedino čega se bojala tijekom tog performansa u Napulju bio postariji muškarac koji je cijelo vrijeme stajao u njezinoj blizini.
Za kraj ove zanimljive prepiske Elena Ferrante je spomenula i roman "Mračna kći”(The Lost Daughter) koji uskoro izlazi i na hrvatskom, u prijevodu Ane Badurine i izdanju Profila. "Tu sam knjigu najteže napisala, cijelo desetljeće sam čekala da počnem i kada sam počela pisati nisam bila sigurna da ću je dovršiti”. "Mračna kći” donosi priču o Ledi, sredovječnoj razvedenoj učiteljici engleskog jezika koja je posvećena svome poslu i djeci. No, naizgled spokojna priča o ponovnom otkrivanju same sebe, postaje priča o žestokom sukobu s nesređenom prošlošću. Po tom romanu Maggie Gyllenhaal je snimila film koji je s velikim uspjehom prikazan na Filmskom festivalu u Veneciji. U filmu koji na Netflix dolazi na samom kraju godine glume Olivia Colman, Jessie Buckley, Dakota Johnson, Peter Sarsgaard, Oliver Jackson-Cohen, Paul Mescal i Ed Harris.
A u sljedećem broju Svijeta kulture (10. listopada), uoči objavljivanja hrvatskog prijevoda knjige, kao dar čitateljima donosimo izvadak iz ovog romana.