ŠTO BI SE DOGODILO DA SE SFRJ NIJE RASPALA, NEGO RAZVIJALA PO KINESKOM MODELU Tuđman i Kučan nisu došli na vlast, Slobo je poginuo u avionskoj nesreći

Do osamdesetih godina i postmodernizma, romani i filmovi o alternativnoj povijesti bili su relativno rijedak i opskuran žanr. Do tog doba, SF filmovi i romani uglavnom su se bavili budućnošću, a povijesni su romani, pogotovo u malim i nacionalističkim društvima poput hrvatskog, bili stup nacionalne proze. Između ta dva žanra postojao je i mentalitetni i hijerarhijski jaz.

Negdje iza 2. svjetskog rata, a pogotovo od 80-ih, alternativna je historijska fikcija - međutim - naglo postala popularna. Za to može biti puno razloga, od postmodernističke poetike do otkrića matematičkih teorija kaosa. Pisci i filmaši smišljali su različite alternativne svjetove, od onih u kojima još postoje dinosauri, pa do onih u kojima Azteci vladaju svijetom. Kako je - međutim - u 21. stoljeću liberalna demokracija zapala u krizu, kako je nabujao globalni val autoritarnosti, konzervativizma i vjerskog fundamentalizma, tako je jedan motiv alternativne povijesne fikcije uvjerljivo potisnuo sve druge. Književnost, film i TV najednom su preplavile priče u kojima su fašisti dobili Drugi svjetski rat, od “Fatherland” Thomasa Harrisa, preko “Zavjere protiv Amerike” Phillipa Rotha, pa do TV serije “Man in the High Castle” po zaboravljenom, poratnom romanu Phillipa K. Dicka. Alternativne su povijesti - ukratko - postale distopijski žanr, simptom strahovanja nad svijetom čije vrijedne stečevine svaki dan postaju krhkije.

Zloguko upozorenje

Nije - međutim - uvijek tako bilo. Povijest bilježi da je prva knjiga žanra alternativne povijesti “Tirant lo Blanch” (Tirant Bijeli) petnaestostoljetnog valencijanskog viteza Joanota Martorella. U toj knjizi, križari uspješno odvrate Osmanlije od Carigrada i obnove slavu Bizantinskog Carstva. Prvi slavni roman alternativne povijesti napisao je 1890-ih američki puritanac Castello Holford, a u njegovoj “Aristopiji” doseljenici u Virginiji pronađu golemu zlatnu žilu i sagrade utopijsku zemlju budućnosti, temeljenu na vrednotama koje bi mi danas zvali socijalističkima. Za razliku od danas, žanr alternativne historije bio je tijekom povijesti češće utopijski, nego distopijski žanr. Rjeđe je bio zloguko upozorenje, a češće snatrenje o boljem, usporednom svijetu koji se mogao dogoditi- a nije, i šteta što nije.

Agent Mirko Špika

Na ovom mjestu, pokušajte zamisliti alternativnu fikciju u kojoj se rasap Jugoslavije nije dogodio. Tuđman i Kučan nikad nisu došli na vlast, Slobodan Milošević poginuo je u avionskoj nesreći. Godina je 2017., no Jugoslavija još postoji, i to začudo bez nacionalnih razmirica. Njom i dalje vlada nešto što približno nalikuje SKJ, a u taj produženi titoistički svijet u međuvremenu su ušli laptopi, GPS i superbrzi vlakovi. Upravo je to svijet romana “E baš vam hvala” beogradskog pisca Marka Vidojkovića. U svijetu tog romana Jugoslavija 2017. postoji, i to kao - čistokrvna utopija, najbolji od svih mogućih svjetova.

Vidojkovićev kratki roman, objavljen nedavno u nakladi Jesenski i Turk, zbiva se godine 2017. u paralelnoj povijesti. Tu povijest odredio je ključni događaj iz 1990. Tijekom kriznih pregovora o preuređenju federacije, avion u kojem su bila sva republička rukovodstva srušio se pri slijetanju, a sav vrh SK kasnih 80-ih stradao je u toj nesreći. SKJ se presložio i nastavio vladati, a poginule “svađalice” iz 1990. kolektivno su kanonizirane u političkom imaginariju kao Novi narodni heroji.

Čajavec tableti

Komunistička Jugoslavija nastavlja postojati, a s njom nastavlja postojati i komunistička industrija koja kod Vidojkovića hvata korak s IT revolucijom. Tako u knjizi beogradskog pisca Obod Cetinje i EI Niš rade laptope, Rudi Čajavec tablete, Zastava električne automobile, a junak romana razgovara mobitelom koji se zabavno zove Cetinje OC300xi. Junak romana je čovjek pod imenom Mirko Špika koji u toj paralelnoj budućnosti funkcionira kao jugo-pandan Mulderu i Scully: radi u tajnoj službi za paranormalne pojave. Špikin dosadni i niškorisni posao pretvara se u vrtuljak uzbuđenja kad se diljem Jugoslavije počnu otvarati portali u alternativni svijet, a iz njih - niste iznenađeni - počinju ispadati “četnici” i “ustaše”. Uskoro se ispostavi da se portalom može putovati i u protusmjeru. Junak Špika najednom se nađe u nekoj prestrašnoj zbilji u kojoj su jugoslavenski narodi tehnološki zaostali, fasade prljave, gradski prijevoz ruina, zelene su površina šikare, svi voze polovne uvozne aute, a cure po ulici hodaju odjevene kao prostitutke. Suvišno je i reći, taj ružni, oljušteni i odurni alternativni kozmos je - onaj naš. U njemu, Jugoslavije više nema, a na njenom je mjestu hrpa siromašnih, tehnološki zaostalih kolonija.

Marko Vidojković (1975.) pisac je koji pažljivijim znalcima književne scene nije nepoznat. Prvi je roman objavio 2001., a postao zbilja popularan četvrtom knjigom “Kandže” (2004.). Vidojković je u prozu banuo nekako u doba kad je u Hrvatskoj na zenitu bio FAK, a Vidojkovićeva proza uvelike se poklapala s onim što se u to fakovsko doba “nosilo”: bila je politična, komunikativna, zbivala se među urbanim mladim, te koketirala s popularnim žanrovima. U “Kandžama”, Vidojković je pripovijedao o eri mitinga i protesta protiv Miloševića, a u taj povijesno vrlo precizan svijet upada fantastični lik - djevojka koja je ujedno sveznajući anđeo. Vidojković je - ukratko - i dosad bio sklon fantastici. No, romanom “E baš vam hvala” ozbiljno se kandidira za južnoslavenskog Jonathana Swifta. Kao što zemlje u koje putuje Guliver - nazvane šaljivim imenima poput Brobdingnag, Balnibarbi i Luggnagg - predstavljaju ono najgluplje i potencijalno najbolje u ljudskom društvu, tako i Vidojkovićeve dvije Jugoslavije - sanjana i “naša” - funkcioniraju kao svojevrsne guliverske destinacije.

Kakva je - dakle - “najbolja od svih mogućih” Jugoslavija u Vidojkovićevom romanu? Pisac je predočava kao zemlju zapravo iznenađujuće nalik suvremenoj Kini. Zemljom vlada neprikosnoveni KP koji drži politički monopol, i nema tu nekih “uzgrednih remetilačkih faktora” kao što je demokracija. Istodobno, to je društvo koje je izvelo frapantan tehnološki i modernizacijski skok u budućnost supervlakova, umjetne inteligencije i informatičke tehnologije. Kao što je komunizam 50-ih i 60-ih izveo modernizacijski skok time što je društvo nepismenih orača preveo u svijet frižidera, asfalta i hotelskih kompleksa, te u društvo koje je kompetentno proizvodilo filmove, TV serije, turbine i bijelu tehniku, tako - u Vidojkovićevoj utopiji - SFRJ pod partijskom paskom svladava i drugi ciklus modernizacije, ovaj put onaj digitalni. Pritom Vidojković ne razmišlja previše o eksternim silnicama globaliziranog svijeta. Ne primjećuje da slom welfare statea nije nešto što je stalo na Bregani i Gevgeliji, nego nešto što je poharalo i najuzornija europska društva blagostanja. Ne uviđa da specifični azijski “brak” između komunizma i ekonomskog buma ima i svoje nuspojave, da u njemu klasne razlike groteskno rastu, a partija manje-više služi tome da spriječi radničku klasu da se ne pobuni. U Vidojkovićevu romanu svega toga nema. Vidojkovićeva 2017. je 2017. po gadžetima i ikonografiji: no politički, ona je idealizirana 1960. bačena kao otok u stvarnost 2017.

Pumpanje kulta

Neobičan je i Vidojkovićev pogled na novouspostavljenu međunacionalnu idilu. U njegovoj utopiji/distopiji dovoljno je bilo eliminirati relativno uski krug partijske oligarhije, pa da nacionalizmi u Jugoslaviji nestanu kao rukom. Vidojkovićev roman počiva na onom čestom - po meni, površnom - narativu - o “komunistima koji su smislili nacionalizam da bi ostali na vlasti”. Stoga Vidojkovićeva paralelna povijest ignorira onaj dugi rad ideologije koji je tijekom 80-ih postupno i nepovratno vodio u propast - desetljeća trovanja uma odozdo i odozgo, Politikinih “Odjeka i reagovanja”, vozikanja Lazarovih kostiju, Branimirovih godina, pumpanja kulta Stepinca, kosovskih obljetnica, jogurt-mitinga…

I s ove i s one strane Dunava postoji mnogo ljudi koji su - često s razlogom - nostalgični prema Jugoslaviji i jugoslavenskom kulturnom prostoru. Mogao bih zamisliti i hrvatskog ili slovenskog pisca koji bi napisali utopijski roman o paralelnoj Jugoslaviji. No, čini mi se da ni jedan od njih utopijsku Jugoslaviju ne bi zamislio kao zemlju koja je dodatno centralizirana jačanjem centralne vlasti. Ni jedan ne bi utopijsku budućnost zamišljao kao državu bez političkog pluralizma. Ni jedan ne bi kreirao utopijski usporedni kozmos koji je nastao pod mudrim mentorstvom represivnog aparata. Čitanjem “E baš vam hvala” čovjek shvati da su i modusi jugonostalgije nerijetko nesvodivo drukčiji u raznim postjugoslavenskim kulturama.

Dva odgovora

Svi ovi “politički” prigovori - naravno - Vidojkovićevu knjigu ne čine manje zanimljivim štivom. Riječ je o tečnoj, lako čitljivoj i maštovitoj knjizi s kojom se čovjek može svađati - a stalno sam se svađao dok sam je čitao - no ono što je u toj knjizi središnje jest intrigantna politička provokacija koja jednako funkcionira na obje obale Drine i Dunava. A to ključno, provokativno pitanje glasi: da vam je zaista dostupan Špikin/Vidojkovićev portal - ajde priznajte - koju bi ste dimenziju odabrali?

Biste li odabrali dimenziju u kojoj postoji Hrvatska na East Riveru, u kojoj imate “vatrene”, repku i Dan domovinske zahvalnosti, ali imate i urušene tvornice, oljuštene fasade, tehnološko zaostajanje, After Krizma Party, Hypo Alpe Adria banku, pravosuđe Maje Šupe, dnevnik HTV i ekonomiju Ivice Todorića?

Ili biste odabrali dimenziju u kojoj nema suverene ni neovisne, ni zastave na East Riveru ni repke, u kojoj nema čak ni demokracije i izbora, ali u njoj Đaković proizvodi superbrze vlakove, a Gorenje laptope? U kojoj - dakle - vaše dijete ne sprema kufere da se iseli u Irsku, nego surfa na mobitelu iz Cetinja?

To pitanje nije - treba odmah reći - samo hrvatsko, ni samo srpsko. Nedavno istraživanje sociologa pokazalo je da 48% mladih u EU ne drži demokraciju najboljim oblikom vladavine. Vidojkovićev roman i nije ništa drugo nego književno raspisani simptom te duboke (i dijelom razumljive) nevjerice.

Osobno, mislim da je pitanje koje je u srcu “E baš vam hvala” lažno. Mislim da dilema koju roman implicitno postavlja nikad ne bi mogla postojati, jer su onu “dimenziju” u kojoj danas živimo dobrim dijelom proizvele silnice koje su globalne. Ali, Vidojkovićev ideološki test svejedno je intrigantan, i bilo bi zanimljivo doznati kako bi na njega iskreno, u intimnom preispitivanju, odgovorili hrvatski građani. Duboko sam uvjeren da bi na to pitanje postojala dva odgovora. Jedan deklarativni, za van. Drugi, zbiljski, izgovoren u četiri zida.