Stiže nova generacija pisaca rođenih 80-ih

Govoriti o književnim generacijama u onom smislu kako se to moglo još u drugoj polovici 20. st. danas je posve nemoguće, pa i nepotrebno. Težnja književnih kritičara i povjesničara da skupe na hrpu imena i knjige, odrede im zajedničke nazivnike i onda ih proučavaju razvrstane u grupe, svakako bi njima samima olakšala život i rad, ali često ima premalo veze s onim što nazivamo životom književnosti. U posljednje vrijeme, nakon što su se istrošile i pogasile i zadnje zajedničke časopisne i ine “platforme” za okupljaje pisaca (Godine i Godine nove, FAK i Eventualisti), u stručnoj javnosti postoji dojam kako se književna, osobito prozna scena svela na poznata imena uglavnom srednje generacije, u koja su spremni “ulagati” i nakladnici i čitatelji, dok oni mladi koji su tek u fazi afirmacije ili ne postoje ili su posve nevidljivi.

O novoj generacijskoj optici koju donose novi prozni glasovi progovaralo se tek u pojedinačnim primjerima, poput najpoznatijeg, romana “Hotel Zagorje” Ivane Simić Bodrožić. I tada se počelo primjećivati kako generacija rođena osamdeset i neke na stvari, zbiljske i književne, gleda nekim drugim očima.

Lažna faza ‘zastoja’

Teza o nevidljivosti novih, mladih, još uglavnom neuknjigovljenih pisaca, ona je od koje polazi i dvojac Andrea Milanko (znanstvena novakinja na zagrebačkoj kroatistici) i Robert Perišić (pisac, kritičar i “pokretač” književnih trendova svoje generacije) u izboru “Bez vrata, bez kucanja”, gdje su se konačno na jednome mjestu našla dvadeset i četiri pisaca, koje osim biografskog podatka o godini rođenja (nakon 1980.) vrlo labavo povezuju i neke unutarknjiževne činjenice. Ovaj je izbor u svakom slučaju iznimno važan, i to ne samo zbog toga što jasno pokazuje kako su teze o tome kako je hrvatska proza u stanju “zastoja” paušalni rezultat neinformiranosti. U “zastoju” su, naime, posve očito neki drugi elementi književne infrastrukture (časopisi, nakladnici koji nisu spremni riskirati s prvijencima, generacijski kritičari...), nikako oni koji se tiču samog kreativnog potencijala. Milanko-Perišić načinili su sve potrebne naporne predradnje, istražili mjesta po kojima se “skrivaju” novi prozni glasovi, filtrirali ih i sveli na spomenutu brojku. Nakon njihovog odrađenog posla više nego ikad jasno je kako je riječ o raspršenoj generaciji, bez zajedničke paradigme, predvodnika ili mjesta okupljanja. Njihove su adrese na internetskim stranicama, po blogovima, u zbornicima nagradnih natječaja, po novinama i u pokojoj objavljenoj knjizi.

I sada konačno imamo mogućnost i obavezu odgovoriti na pitanje koje se već dugo postavlja - što mlada prozna generacija donosi hrvatskoj prozi, ali i obrnuto? Kako je vidljivo, prije svega novu optiku kroz koju se promatraju teme kojima se bavila generacija prije njih, s time što istu i poprilično nadopunjava. Ona proizlazi iz njihovog osobnog iskustva, iskustva tranzicije i posttranzicije prema kojoj nisu kritični na način, primjerice, fakovaca; njihova društvena angažiranost se podrazumijeva i tu ne treba objašnjavati očite stvari.

Čudni likovi

Njihove priče proširuju tematske preokupacije; Hrvatska je tako zemlja cura koje su prinuđene biti eskortice, nasilja, sakupljanja boca, blokade fakulteta, ksenofobije, a hrvatska književnost konačno ima i svoju relevantnu gay-prozu, kao i prozu koja korespondira s popularnom kulturom.

Pisci rođeni osamdeset i neke dovoljno su mladi, ali istovremeno dovoljno iskusni da znaju iščitati ključne političke i socijalne trendove koji su ih pratili kroz djetinjstvo i mladost i doveli tamo gdje jesu, pa danas kao skoro (ili već) tridesetogodišnjaci jasno i glasno svojim tekstovima afirmiraju slobodu govora, pravo na osobno iskustvo i mišljenje, zagovaraju toleranciju, pravo na razliku, protive se jednoumlju i naslijeđenim domoljubnim mitovima. Pri tome znaju biti itekako ironični, ukoliko je, a često je, potrebno. U njihovoj se prozi pojavljuju čudni likovi i bizarne situacije; likovi su žrtve silovanja, nose sa sobom svoje djetinje ratne traume, razgolićuju intimu, autaju se, poigravaju anglizmima i ukazuju na apsurd jezičnog purizma, sudjeluju u blokadi fakulteta, žrtve su uličnog i obiteljskog nasilja ili nasilja medija i tehnologija, čak i posjećuju kuću u kojoj stanuje Bog.

Sve u svemu imaju što reći i to čine bez puno filozofiranja, bez formalnih poigravanja, uglavnom uobličavajući linearne fabule koje pršte poznatim situacijama, likovima, simbolima, čije je uporište, čak i kad ide prema grotesknom ili stripovskom, ipak - u zbilji. Završimo li jednom parafrazom - nakon što konačno imamo na okupu materijalne dokaze “vidljivosti” - možemo reći kako Hrvatska ima mladu prozu i mnogo bolju nego što to zaslužuje.