SLAVENKA DRAKULIĆ 'U starosti u jednom trenutku postaješ nesiguran jer nitko te ne želi slušati, nemaš zapravo s kim pričati'

Gostovanje novinarke i spisateljice Slavenke Drakulić na Festivalu svjetske književnosti u Splitu izazvalo je velik interes. U podrumsku dvoranu Gradske knjižnice Marka Marulića natisnulo se više od dvije stotine ljudi, neki su čak ostali i pred vratima knjižnice, kako piše Slobodna Dalmacija.

Njezina posljednja knjiga 'Nevidljiva žena i druge priče' govori o starenju te situacijama i emocijama koje ga prate. "Starost je vrijeme kad se čovjek gubi, gubi snagu, izgled, memoriju. Gubi identitet, što je najgore. A k tome gubi zdravlje… Ipak, u mojoj profesiji je nekako bolje biti starija kad je riječ o pisanju. Intelektualcima je možda lakše: i dalje možeš čitati, zanimati se, možda ne više toliko putovati… Ali generalno, teško je to vrijeme. U pričama psihološki i emocionalno portretiram starije, ali tu su i socijalni aspekti, ali tek posredno - jedan dio nevidljivosti dolazi iz financijske nemoći. Jer strašno je kod nas biti umirovljenik kad su mirovine male", kazala je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju.

"U starosti u jednom trenutku postaješ nesiguran, nesiguran na nogama, usput i psihološki nesiguran jer nitko te ne želi slušat', nemaš zapravo s kim pričat'; živimo u društvu koje te ne vidi, otpisan si."

U jednoj priči progovara o grižnji savjesti koja nas prati kad moramo zbrinuti roditelje koji su ostarjeli. Dom za stare osobe, kao neki rezervat, visi nam svima nad glavom. "Da, prethodnoj generaciji je to bilo jako teško, moja baka je nakon što je otišla u dom vrlo brzo umrla. Oni su to doživljavali kao uvredu, izdaju. "Kako možeš staviti mamu u dom?"- pitali bi te. Ali, što ćete napraviti? Kamo ćete s njima? To je užasno teško. Nema dovoljno financijski pristupačnih domova, ima preskupih privatnih koji nisu na nekom glasu… A kao društvo nemamo neki ozbiljni odnos prema tome. Evo, na primjer Švedi, oni imaju sustav volontera u kojem mladi ljudi starcima pomažu kod kuće. Moj svekar i svekrva su živjeli u svojoj kući, imali su posjet volontera ujutro za umivanje i kupanje i navečer za smještanje na spavanje. I jedanput tjedno još za čišćenje kuće. I donosili su im skuhane obroke. Taj sistem volontiranja u protestantizmu ima veliku tradiciju. Živjeli su u svojoj kući do kraja, u domu su proveli kratko vrijeme, kad su bili pod medicinskim nadzorom. Dakle, postoje rješenja, ne znam zašto ih ne kopiramo, zašto mi moramo izmišljati nešto što je izmišljeno? Sigurno nije stvar samo u siromaštvu."

Slavenka Drakulić u svojim biografskim knjigama pisala je o talentiranim ženama u sjeni uspješnih muškaraca - Milevi Einstein, Dori Maar i Fridi Kahlo. "Sve su te žene imale podršku svoga oca, uključivši i Fridu, što je bilo vrlo rijetka pojava. Dori je otac bio arhitekt, dopustio je da ide u školu za primijenjenu umjetnost iako je majka, francuska malograđanka, mislila drukčije. Kad je u pitanju Mileva, još je začudnije jer ona nije živjela u Parizu nego na imanju kraj Novog Sada, u provinciji. Mama joj nije imala obrazovanja, ali otac je bio nevjerojatno naprednih stavova o ženama. Mileva je bila izvrsna učenica, a u njezinu školovanju važno je i da je bila šepava.

U toj sredini šepave djevojke se nisu udavale, pa ju je školovao u Švicarskoj, u vrijeme kad je u cijeloj Europi ukupno deset žena studiralo fiziku. Uz sve to, u to je vrijeme ženama u socijalnom smislu genijalnost bila teret, a ne prednost", govori Slavenka Drakulić za Slobodnu Dalmaciju.