Posthumno u njemačkom originalu objavljen roman Benna Meyer-Wehlacka “Šlatenšames ili Berlin na moru”, priča što se zbiva neposredno nakon rata, od 1945. do 1947., u doba gladi i bijede, ovih je dana dobio i hrvatski prijevod (Sandra Brkljačić, Disput).
U proljeće 1945., tad 17-godišnjak, Rolf Hellhoff pješice se iz nacističkog radnog logora za mladež, s Baltika, vraća kući, u Berlin. Knjiga, velikim dijelom i autobiografska, u Njemačkoj je po objavljivanju, 2015., doživjela izvrsne kritike. Benno Meyer-Wehlack je brakom s Irenom Vrkljan desetljećima bio vezan i uz Zagreb, uz Hrvatsku.
“To je rijetka knjiga koja opisuje Berlin za tih ranih dana, neposredno nakon rata, taj uništeni grad, tad u ruskoj zoni. Ljudi se vraćaju svakojaki, Benno je tad dijete, tek mu je 17, zapravo je generacija koju je u zadnji čas uhvatila ta nacistička tzv. ratna služba, za Božić su ih bili otpremili na Baltik. Benno se u porušeni Berlin vratio da nađe roditelje. No, njih tamo nema, a nema više niti kuće u kojoj su nekad živjeli. Sreće jedino nekadašnju obiteljsku sluškinju. Njegovi su bili evakuirani na jug, kasnije će dobiti pismo od njih, otići ih posjetiti. Oni u Bavarskoj ostaju sve do 1950-ih, kad se vraćaju u Berlin”, kaže udovica Vrkljan koja je dnevnike što ih je Meyer Wehlack godinama pisao, kao i sve njegove druge rukopise, darovala berlinskoj akademiji umjetnosti.
“Benno je bio vrlo skroman čovjek, puno je promatrao druge, bio je promatrač, šetač”, dodaje.
“Šlatenšames” iz naslova romana izraz je što na jidišu označava “katicu za sve”, to postaje Rolf Hellhoff pri obnovi čuvenog kazališta Tribüne. Upravo tako, živeći u kazalištu, u uredu ravnatelja, preživljava u Berlinu, a tako je zapravo, govori Irena Vrkljan, te godine preživio Meyer-Wehlack.
Zdravko Zima komentira: “Kad sam pročitao roman, promrmljao sam u sebi: to je Benno! Znam da to zvuči kao fraza, ali pisac se otkriva u onom što radi i, pogotovo, u načinu i stilu na koji nešto radi. Sva distanciranost i distingviranost koja je resila Benna, odlikuje isto tako njegov roman.
Opisi užasa
Kako je izgledao Berlin polovicom 1945. godine, u vrijeme u kojem se zbiva radnja, nije teško pretpostaviti. Sloterdijk je tvrdio da su poslije rata on i njegova generacija bili tetovirani užasom.
I Benno je reproducirao taj užas rafiniranom točnošću opisa, nizanjem naizgled nevažnih detalja koji su metonimija za osjećaj praznine i egzistencijalne tjeskobe.
Nema u njega velikih riječi, nema bombastičnih fraza ni uskličnika, a opet sve je jasno da jasnije ne može biti. Poetična i istodobno fotografska fantazija, kao Wendersov filmski kadar. Roman je naizgled jednostavan, ali nikako jednoznačan.
Dovoljno je upozoriti na opetovano spominjanje polucipela koje su zapravo znak civilnosti, kao što je učestalo spominjanje kruha znak gladi i nestašice nakon minulog rata. Najviše me se možda dojmila sentimentalna epizoda između glumice Agnes Swedt i Rolfa Hellhoffa. Agnes je ozbiljna gospođa, k tome udata, dok je Rolf sedamnaestogodišnji dječarac, Šlatenšames koji obavlja usputne poslove u teatru i sanja svoje snove. Dakako, i ljubavne.”
Pisac melankolik
Roman ima snažan autobiografski pečat. Zima je poznavao autora. Je li s njime ikada podijelio neka od sjećanja iz tih dana? “Pisac ne može, a ni ne treba bježati od samoga sebe.
Možda se o tome najbolje izjasnio veliki izraelski autor Aharon Appelfeld, objašnjavajući da pisac uvijek svjedoči o sebi i da njegov postupak valja shvatiti kao oblačenje. Jer, prema Appelfeldu, ne pojavljujemo se pred drugima goli golcati! Zato ‘Šlatenšames ili Berlin na moru’ jest i nije autobiografski roman, zato njegov protagonist, Rolf Hellhoff, jest i nije Benno Meyer-Wehlack. Nema sumnje da je Meyer-Wehlack u smišljanju romana polazio od vlastitih iskustava, ali u procesu pisanja autentično iskustvo pretvorilo se u nešto drugo. Pretvorilo se u literaturu. Inače ne bi bilo ništa više od puke kronike ili svjedočanstva za dokazivanje radnog staža.
Irenu Vrkljan poznam četrdesetak godina, a posredstvom Irene upoznao sam i njenog supruga Benna. Ne želim biti indiskretan, ali ne sjećam se kad sam sreo tako skrupuloznu i obzirnu osobu. Reći da je bio melankolik zvuči gotovo ofucano. Ali da nije bio melankolik, kako bi u krajnjoj liniji pisao? Ne znam koliko je Benjaminov berlinski indigenat razlog da me podsjeća na tog znamenitog filozofa i pisca. Njegov prijatelj Gershom Sholem tvrdio je da se Benjamin prema drugima odnosio s pristojnošću i taktom koji su svojstveni Kinezima. Baš takav bio je i Benno. Svojom urođenom strpljivošću i sklonošću prema malim formama također je podsjećao na Benjamina. Irena i Benno bili su nesvakidašnji privatni ali i profesionalni, književnički tandem. O tome svjedoči činjenica da su zajednički napisali nekoliko radio-drama. Benno je desetljećima vodio dnevnik, a na jednome mjestu je zaključio da ne zna kako bi i da li bi uopće želio živjeti bez Irene.
A kad je otišao na drugi svijet, Irena je napisala ‘Protokol jednog rastanka’ protkan rečenicama i citatima iz Bennova opusa”, kaže Zdravko Zima.