‘Sladostrašća‘: Priče kakve se u Hrvatskoj ne pišu - hibrid SF-a, horora, erotike...

Postoji nemali broj čitatelja koji izbjegavaju domaću - hrvatsku i postjugoslavensku - fikciju. A izbjegavaju je zato što imaju dojam da čitaju nanovo uvijek istu knjigu.

Moguće je da poznajete taj osjećaj. Osjećaj kad uzmete u ruke još jednu knjigu lokalnog pisca, pa se ispostavi da je ta knjiga još jedna povijesna/obiteljska saga, kronika kolektiviteta u povijesnom vrtlogu. Ili, da je riječ o još jednoj knjizi boemske autofikcije, ili varijaciji na temu postpankerskog, proznog urbaniteta. Hrvatske i postjugoslavenske knjige neki put podsjećaju na pasmine pasa. Ako nemate izvježbano oko, teško je razlikovati dva koker španijela ili dva dobermana.

E, sad stiže dobra vijest. Ovih se dana u Hrvatskoj pojavila prozna knjiga koju nećete zamijeniti ni za jednu drugu. Ta knjiga ne sliči ni na što od onoga što se piše u postjugoslavenskoj prozi. Ta knjiga je zanimljivo nesavršena. Na trenutke je traljava i šlampava. Ali, ima jednu vrlinu: nije jednaka i jednako dobra kao - sve ostale.

Knjiga o kojoj je riječ zbirka je pripovijetki pod naslovom “Sladostrašća”. Riječ je o zbirci koja sadrži jedanaest priča koje po najširoj žanrovskoj odrednici pripadaju onom što se zove “spekulativna fikcija”. Autorica zbirke je Asja Bakić (1982.), Tuzlanka sa zagrebačkom adresom, književnica koju hrvatska čitajuća publika poznaje i po nekoliko usporednih karijera. Feministička je teoretičarka, aktivistica, piše i filmsku kritiku u tjedniku Express, a priče su joj već prevođene i hvaljene na engleskom govornom području.

Prva zbirka priča Asje Bakić “Mars” objavljena je 2015. i prošla u Hrvatskoj nekako ispod radara. S drugom zbirkom - o kojoj je ovdje riječ - ne bi se smjelo to dogoditi. “Sladostrašća” su najživlji i najneobičniji komad domaće proze koji mi je dopao u ruke posljednjih mjeseci. Ove bi ljetne književne sezone zbirka Asje Bakić mogla i morala postati sezonski “hype” kao što su to lani bili “Poštovani kukci” Maše Kolanović. Jer, te dvije zbirke - premda žanrovski sasvim drukčije - imaju puno sličnog. Obje su maštovite, skaredne i mračne. Obje izmiču žanrovskim ladicama. Obje su do srži suvremene. Na različite načine, i za jednu i za drugu bi se moglo reći da su hrvatski “Black Mirror”.

Ljudi koje otmu svemirci

Priče iz zbirke Asje Bakić neobičan su hibrid. U njima ima sastavnica SF-a, ali i čistog horora. Sadrže jaki element erotike koja katkad bez zadrške postaje pornografija. Koketiraju s folklorom, magijom, mitologijom, psihoanalizom. Sve su priče u zbirci jako politične i jako “gender”, pa se iz aviona vidi da ih je napisala osviještena feministica. Priče su po temama i arhetipovima vrlo globalne. No, istodobno su i jako lokalne, a Asja Bakić ne propušta u njih unijeti (post)jugoslavensku povijest, geografiju i politiku.

Tako se u njima susreću bosanski srednjovjekovni kraljevi i kongresi jugoslavenskog SK, privredne reforme i privatizacija 90-ih, ali i braća Grimm, Goethe i grčki mitovi, Perzefona, Apolon, Dioniz i Dafne, mladi Werther, Hansel i Gretel. Kao da to nije dosta, priče “Sladostrašća” uprežu i neka od najopćijih mjesta SF-a, od vremeplova do ljudi koje otmu svemirci.

Zbirka “Sladostrašća” počinje novelom koja po miksu mitologije, “gendera” i horora dobro nagoviješta ton zbirke. Priča se zove “Muški jarak”, i počinje banalnim telefonskim pozivom. Neznanka naziva junakinju na telefon i kaže joj da bi od njezina muža kupila komad zemlje na Bilogori. Zemlja se nalazi na toponimu Muški jarak, a muž junakinje do telefonskog poziva nije ni znao da ju je naslijedio. Vođena znatiželjom, pripovjedačica otputuje jednog vikenda da izvidi misterioznu imovinu.

Od tog trenutka, pripovijetka se pretvara u mitološko-antropološki fantasy, varijaciju mita o Perzefoni koja podsjeća na “Panov labirint”.

Naredna priča zbirke - “1998” - ambijentirana u kontekst djevojačkog sportskog kampa 1998. godine, a tematizira djetinje suočenje s menstruacijom. U trećoj priči - “Sljepilo” - Bakić se možda najborbenije konfrontira s lokalnom katoličko-patrijarhalnom ideologijom. Junakinja priča je bosanska katolička djevojka koja misteriozno oslijepi, a obitelj joj uzaludno nastoji povratiti vid hodočašćima. Naposljetku, starija sestra Marija junakinju odvodi na inverzno, bogohulno hodočašće: na mjesto gdje se skupljaju vještice. U hrvatskoj tradiciji, to je vještičje “međugorje” vrh gore Klek pokraj Ogulina.

Podsjećanje na Vonneguta

Četvrta priča “Gretel” podsjeća na Kurta Vonneguta. Zbiva se u bliskoj budućnosti u tematskom parku pokraj Karlovca koji se zove Sladostrašća. Park je svojevrsni “erotski Disneyland”. Publika su žene kojima se tamo realiziraju erotske maštarije. Poput Eleuzinskih misterija, Sladostrašća su obavijena velom zagonetke: oni koji u uđu obvezni su čuvati tajnu. Junakinja priče jednog vikenda odlazi u Sladostrašće s grupom prijateljica koje su tamo redovne gošće. Ono što slijedi je kiberpank verzija “Westworlda”.

Šesta priča “Otmica” je možda najčišći SF u zbirci: uključuje svemirce, svemirski brod i pravo “rosswellovsko” ukazanje NLO-a, a bavi se bioetičkim problemom granice ljudskosti. “Dafne” - sedma priča zbirke - pomalo podsjeća na “Kirku” Madeline Miller. I Bakić - kao i Miller - priča život grčke mitološke junakinje kroz feministički ključ. Junaci su frivolni, jebežljivi bogovi (Apolon, Dioniz, Artemida), a zanimljivo je i to što se proročica Dafne naseljava u SFRJ netom prije raspada.

Dafne se naseli u društvo koje je za autoricu najbliže ostvarenju političkog ideala - ali, kako je proročica, Dafne je ujedno svjesna da idealiziranom društvu slijedi neumitni slom. Skup na Gazimestanu, Miloševićev govor i kriza na Kosovu u pripovijetci nisu ništa doli pakosna Artemidina psina. Sam Gazimestan se zbiva na Vidovdan - dan koji nije samo kodiran u balkanskoj epskoj tradiciji, nego je - sukladno mitološkim kontinuitetima - i boginjin rođendan.

Priča “Dorica Kastra” polemizira s proizvoljnim konzervativnim konceptom “normalne obitelji”. Pripovijetka se zbiva u paralelnom distopijskom društvu koje čvrsto normira koncept obitelji. “Brak” mora uključivati minimum tri “supružnika”, oni moraju biti obaju spolova i obvezno neparni u broju, a bračna zajednica obvezna je ili sudjelovati u realityju i snimati se po sav dan, ili na server aploudati privatnu pornografiju.

Germanistički dug

Priča “1740” je vjerojatno najviše politička, a meni i najdraža. Zbiva se u postjugoslaviji bliske budućnosti koja je zbog globalnog zatopljenja potopljena. Među preživjelima je i skupina znanstvenika koja od zaostale tehnološke skalamerije kani napraviti vremeplov. Ideja je da vremeplovom odu u kasne 60-e, te da u tadašnjoj SFRJ spriječe liberalne reforme koje će dovesti do nastanka kapitalističkog društva sa svim ekološkim reperkusijama. Priča je politički zanimljiva jer kroz fikciju tematizira dvije ideološki protivne utopije u hrvatskom ideološkom diskursu.

Jedan dio hrvatske intelektualne ljevice romantizira SFRJ prije reformskih 60-ih i pobjede partijske tehnokracije - a pritom ne vidi da su te reforme i ta tehnokracija SFRJ izbavili od “rumunjsko-sovjetskog” scenarija praznih polica i opće bijede, te kreirale slatke 70-e njihovih roditelja. S druge strane, hrvatska intelektualna desnica fantazira o Europi iz 1740., Europi prije Francuske revolucije. Za njih, politički je ideal katolički, hijeratski, apsolutistički feudalizam bez i truna prosvjetiteljskih vrednota. Ta dva ideološka diskursa Bakić pretvara u strane u dramskom sukobu.

Završna priča zbirke - “Patnje mlade Lotte” - svojevrsni je germanistički dug Asje Bakić. To je inverzna verzija “Patnji mladog Werthera” u kojoj je Werther otresiti gnjavator i zamorni udvarač, pravi “bad guy” epohe “#Me Too”. Lotte iz Weimara je, pak, smutljivica koja kao da je izišla iz najboljih proza Patricije Highsmith.

Spekulativna fikcija koju piše Bakić podsjeća na distopije Margaret Atwood. Podsjeća na Ursulu LeGuin ili Kurta Vonneguta. Podsjeća - na koncu - i na Phillipa K. Dicka. Sličnost Asje Bakić i Dicka je i u stanovitom nemaru prema pisanju. Dick je bio kreator nekih od najbriljantnijih SF ideja 20. stoljeća. Iz tih su ideja iznikli nebrojeni nezaboravni filmovi. Ti su filmovi u pravilu bili bolji od priča po kojima su nastali. Dick je naime bio brz, impulsivan i nemaran pisac, pa ste (ili: sam) kao čitatelj često imao/li poriv da njegove ideje još jednom ispišem/ispišete, nanovo i kako spada.

Asja Bakić nije tako ekstreman slučaj. Priče su joj bolje od Dickovih. No, i kod nje - kao kod Dicka - imate dojam da bi bolje bilo da je svojski sjela, podesila naslon, malo grickala olovku, te vlastite priče još jednom, brižljivije napisala.

Ali, pritom vam je - dok to osjećate - sve vrijeme jasno da su priče koje čitate ingeniozne. “Sladostrašće” je zbirka koja iskazuje obrazovanje i maštu pred kojom se najveći dio postjugoslavenske proze može pokriti ušima. U ovoj zbirci ima nešto duboko neprovincijalno, do srži antikolonijalno. Priče Asje Bakić pišaju se u šešir svakoj ideji o tome što bi balkanski pisci “trebali” pisati, svakoj “tržišnoj niši” koja određuje što se od post-YU pisca u globalnoj podjeli rada “očekuje”. Ako mogu biti skaredan koliko je skaredna i zbirka Asje Bakić, stoga mogu reći: nek’ se popišala. Ako mene pitate, ta je pišalina - zlatna kiša.