Povodom smrti jedne od najvećih hrvatskih književnica na ovim područjima, za Jutarnji je se prisjećaju njezini kolege. Kako nam je rekao pisac Goran Tribuson: "Ja sam s njom bio jako dobar, zajedno smo bili na postdiplomskom studiju, a poslije smo se često viđali. Jednom je ljetovala kod nas na Velom Lošinju. Znao sam je viđati na dočeku Nove godine kod sestre. Bila je praktički izložena javnom progonu 1991. godine. Bila je kandidatkinja za Nobelovu nagradu. Ne znam hoće li to itko valorizirati kako bi trebao. Predala je na raznim stranim fakultetima. I to najuglednijima. Ovdje je tu i tamo navraćala. Njeno stvaralaštvo je iznimno. Iznimno vrijedno. Njena esejistika i proza. Najpoznatija je "Forsiranje romana-reke". I naravno "Štefica Cvek" koju je Rajko Grlić ekranizirao. To je sve prije 1991. Kada je izbio rat ona je nekim čudom, što meni nije nikako jasno, postala persona non grata. Vidio sam anonimna pisma koja je dobivala. Bila su zastrašujuće uvredljiva. Mislim da sam ih ja dobivao da bih i ja emigrirao".
"Bili smo bliski, radili zajedno na dva filmska projekta. Bila je vesela, živa osoba kao sto su bile i njene knjige. Od ruske avangarde kojom se godinama bavila naslijedila je volju za igru, za razbijanje književnih formi.
I onda su dosle devedesete i dogodio se jedan strašan pogrom samo zato jer se u jednom tekstu poigrala nekom konzervom - tada nacionalnim simbolom koja se zvala "Čisti hrvatski srak - lakše se diše" i koju danas nitko zžv ne pamti.
Taj pogrom se iz medija prelio na ulicu, na susjede, u novinama su joj objavili adresu i telefonski broj i to nacionalističko silovanje je na kraju postalo neizdrživo i jednostavno je otišla. Točnije rečeno; izbacili su je.
Ta trauma je zauvijek ostala u njoj, u njenoj literaturi,a da se Hrvatska, u bilo kojem institucionalnom obliku, nije za to ispričala.
Jedna od najvećih i najnagrađjivanijih europskih književnica je otišla bez isprike sredine koju je proslavila u svijetu", rekao je povodom odlaska velike književnice redatelj Rajko Grlić.
"Dubravka Ugrešić je jedan od velikih događaja za suvremenu hrvatsku književnost", mišljenja je izdavač Nenad Popović.
"Ona je afirmirala dvije stvari: jedna je duhovitost, a druga je ono što se u navodnim znakovima kaže ženska perspektiva. Njen uspjeh je bio enorman. O Štefici Cvek snimljen je blockbuster Rajka Grlića. Ona se kasnije, nakon raspada Jugoslavije osjećala nelagodno u atmosferi naglo procvalog nacionalizma i otišla je koliko je mogla, koliko je bilo moguće, iz Hrvatske. Živjela je po Europi i Americi, uglavnom na stipendijama, a tada je doživjela velike međunarodne uspjehe. Eseje joj je štampao New York Times Book Review, a u Europi velike novine. Devedesetih je spadala u politički prokazane ženske pisce. Njena ostavština su njena duhovitost i gorčina. Njen odlazak je gubitak za hrvatsku, jugoslavensku i europsku književnost", smatra Popović.
Petar Milat kontekstualizira: "Dubravka Ugrešić je bila i jest veliko ime hrvatske književnosti, ali na svoj poseban način. Treba istaknuti da je već neko vrijeme Dubravka, o čemu je često pisala i govorila, sebe ispisala iz kanona hrvatske književnosti i nije se smatrala primarno hrvatskom književnicom već, kako je ona to zvala, transnacionalnom ili postnacionalnom. Važno je spomenuti da ona sebe nije više doživljavala dijelom hrvatske književnost. Njezin utjecaj i trag u književnosti, u svim postjugoslavenskim zemljama, je velik i neizbrisiv i pored načina na koji je pisala, također, i sa svojim izrazito jakim feminističkim stavom isticanja barem dosadašnje podređenosti spisateljica je dala jaki etički primjer kako bi trebalo promišljati buduću emancipiranu književnost i kulturu. Bila je jedna od najpoznatijih, ne samo hrvatskih, već i postjugoslavenskih autora u inozemstvu. Poznato je da se posljednjih godina spekuliralo da je bila u igri za Nobelovu nagradu. U svakom je slučaju bila internacionalni autor. Imala je predavačku karijeru po američkim i europskim sveučilištima, a bila je i tzv. influencer i opinion-maker, bila je pitana o pitanjima globalizacije u kulturi, o pitanjima istočne Europe i bila je doživljavana kao važan glas".
Za moju generaciju roman “Forsiranje romana reke” bio je literarni komet koji se obrušio na malu provincijsku zajednicu", prisjeća se dramatrurg Ivica Buljan te nastavlja: "Iz osobnog kuta, Dubravkina veličina može se usporediti s Krležinom. Moralno nepokolebljiva, intelektualno superiorna, stilski savršena, idol je mnogim suvremenicima, iako to nije vjerovala. Doživjela je najstrašnije nacionalističke i mizogine napade, ali nikome nije ostala dužna. U Ljubljani sam jednom organizirao tribinu gdje sam se upinjao dokazati njezinu nezamjenjivost u kreiranju urbanog duha Zagreba, koji ju je izdao. Trebalo bi, kao u slučaju Krležine smrti, proglasiti Danom žalosti. Iskrenu ispriku nije kasno uputiti i nakon fizičkog nestanka, a vjerujem da će čitatelji budućnosti bolje razumjeti ogromno umjetničko i životno djelo Dubravke Ugrešić".
"Ja sam Dubravku Ugrešić prvo čitao, a tek onda upoznao. Ona je, naime, počela prozom za djecu, a meni je bilo zanimljivo da netko od moje književne generacije pokriva i to područje. Poslije sam je upoznao kad je počela raditi u Zavodu za književnost Filozofskog Fakulteta. Zavod je u to vrijeme bio važna institucija, onamo su navraćali poslom profesori Flaker, Žmegač, Beker, Pranjić i drugi stupovi naše književne znanosti. Dubravka je bila jedna od tajnica toga zavoda i ondje je, u dobroj mjeri zahvaljujući upravo njoj, tekao zanimljiv društveni život. Sjećam se mnogih lijepih trenutaka kad sam vodio razgovore, bilo s njom, bilo u većem društvu. Za mene je i dalje najdraža njezina knjiga Štefica Cvek u raljama života jer je značila neku vrstu prekretnice u našoj prozi osamdesetih godina, a pisana je i pametno i zabavno. Mislim da će se tek pokazati u kojoj je mjeri i sama pojava Dubravke Ugrešić bila za našu sredinu važna. Ona je ostavila dubok trag u našem književnom životu, a i u osobnom životu svih nas koji smo je poznavali", rekao je pisac Pavao Pavličić.