Siniša Cmrk (rođen 1963. u Zagrebu) moje je ovogodišnje književno otkriće. I ne mogu odolijeti tome da ga još malko promoviram. Njegov prvijenac, roman “Nulti sat”, pravi je mali dragulj naše novije dječje literature.
Upozorio sam nedavno u Jutarnjem listu na neke njegove krasne karakteristike, među kojima su glavne osjećaj za mjeru, živo jezično bogatstvo, humor i pogođeni likovi. U središtu je zbivanja trojac sedmaša koji su se pobunili protiv ravnateljeve neopravdane samovolje da svim razredima odredi gdje će na maturalac. Dečki su udruženi u rep bend i zajedno s njihovom, raspliće se i sudbina benda. Završio sam taj prikaz pozivom autoru da nastavi, jer jedna knjiga proze predstavlja tek bizarnost, a više njih već i književnost.
Poziv je bio nepotreban jer Siniša Cmrk dopola je dovršio nastavak “Nultog sata”, a slijedi i treći.
Planiranu trilogiju, sudeći prema energiji koju ugrađuje u svoje geste dok sjedimo i razgovaramo ispred Van Gogha, novinarskog rezervata podno redakcijskog zdanja, završit će vrlo brzo. Odjenuo se, začudo, kao seoski učitelj pristigao u grad na seminar. Samtasti sako boje svijetle kakice i crvena kravatica. Pomislim, gdje su doba kad smo bili ludi i mladi pa je i Cmrk stupao luđačkim labirintom HRT-ova zdanja u kostimu Mickeyja Mousea te glasno ismijavao šefove...
Nije čudo što je danas završio u Kupincu, nezaposlen, interniran kao Maček, ali dobrovoljno, sa suprugom i devetogodišnjom kćerkom.
Pitanje svih pitanja
Na kraju razgovora upitao sam ga je li onomad zaista udario asistenticu na snimanju svoje slavne emisije Turbo Limach Show, zbog čega je, na kraju, istjeran, ne samo s HTV-a, nego i iz javnosti: “Nisam je udario, niti sam je kanio udariti. Prišla mi je, dok sam radio, s leđa, i ja sam podignuo ruke u laktovima u gestu “nemoj sad”. Idući rukama unazad možda sam je štrajfao po uhu. Dakle, niti sam je udario, a kamoli je udario namjerno.”
Kako bilo, Cmrk je poslije, prodajući lonce, shvatio da je i u pisanju ako ne spas, a onda barem pomoćni izlaz. Kaže mi, naime, da nije zapravo prodavao lonce, nego priče, o kuhanju, o papici finoj, a lonci su se prodavali sami...
“Pišem s guštom nastavak ‘Nultog sata’. Posao je oprilike na polovici, jasne su konture, ali nisam ga konstruirao do kraja, nego ga je, da tako kažem, pola začavlano. Razgovaram s klincima, gledam kaj se događa, pokušavam doznati kaj njih ždere u školi, kaj im donose e-dnevnici. Po novome, imam odličnu priliku da s klincima razgovaram na predstavljanju knjige. Tri sam ih dosad imao. Klinci pitaju: kako ste počeli pisati? Uvijek ima netko tko i sam želi pisati. Ispričam im dio sadržaja, a onda pokušamo smisliti različite rasplete i scenarije. Daš im kost, a onda zajedno gradimo meso. Te promocije imaju smisla jedino ako su klinci aktivni sudionici. Moja klinka ide u treći razred osnovne pa i od nje svašta doznam. Dam si oduška razgovarajući s klincima. Gdjegod nađem kakvu klinačku škvadru, ubacim se među njih.”
Cmrkov literarni talent očituje se u duhovitom i točnom poigravanju s pozicijama likova. Njegov prvijenac odlikuje suptilno prikazana mreža muško-ženskih odnosa na dječoj razini. Djevojčice su, ukratko, trajno superiorne.
Hrvački počeci
“To je stara priča. Cure su jednostavno nadmoćne, osobito u osnovnoj školi. Očito se priroda pobrinula da ih nadari superiornošću bez koje ne bi uopće bilo ravnoteže u društvenoj grupi. Jer kad bi ih muški kikići slagali, ne bi ti odnosi klapali. Mislim da se to s novim generacijama ne mijenja i neće promijeniti. Tome u prilog i štos... Mali muški pita: ‘Kaj je to biti muško?’. Tata odgovara: ‘To je, sine, bezuvjetno voljeti, o svemu brinuti i štititi...’. ‘Aha, to znači, kad odrastem, bit ću muškarac kao mama.’”
Za spisatelja Cmrka moglo bi se kazati da očito nije nasilan, nego je očito hiperaktivan. Doduše, borben je poput pjetlića, i nije me začudilo kad je otkrio da je trenirao hrvanje i gimnastiku.
“U Koprivnici ima, dakle, hrvački klub. Pozvao me frend, veli, nemamo one ispod 52 kilograma. Paralelno sam krenuo na gimnastiku, poslije na nogomet, gdje sam napravio korak od NK Osvita Đelekovec do Lokomotive Koprivnica. Igrao sam desno krilo, bio sam brz kao metak.”
U njegovu prvijencu nema fizičkoga nasilja. Premda ima onoga mnogo suptilnijeg, u ogovaranjima i podmetanjima. I tu donekle kao da preslikava svoje životno iskustvo.
Roman, među ostalim, otvara pitanje je li ovo doba nasilnije nego doba socijalizma, kad je društveni program bio otvoreno nasilan, pa si već u sedmom razredu osnovne gađao za ocjenu iz zračnice, a u drugom srednje iz tzv. tandžare?
“Nasilja je danas više. U prvom sam ga dijelu trilogije uveo obzirno, na mala vrata. Putem epizodica poput podmetanja nogu, što ravnatelj škole zanemaruje. U drugom nastvaku konkretno nasilje dobiva jasnije konture. Uz, dakako, verbalno i, upotrijebit ću tešku sintagmu, male mentalne okrutnosti, da se na nekoga nasrne jer je došao nov u razred. Ili, kao što će se možda dogoditi u drugom dijelu trilogije, da dođe u razred jedan mali Dalmatinac, što još, zamisli, ima buraza vatrenog torcidaša. A i kvart je u plavo obojen. Nasilja je dakle više, ali nije toliko banalno i zeleno kao što je bilo u doba kad smo mi bili djeca”
Dojam je da Cmrk zaista piše lako. Uostalom, teško mi je zamisliti dječjega pisca koji bi se teško patio nad stvarima u kojima ne smije zatajiti, primjerice nad pitanjima spontanosti, jasnoće, iskrenosti, optimizma...
“Nije mi nimalo teško pisati. Ne radim shematski - primjerice, unaprijed odredim konstrukciju pa je onda zapunjavam - nego se prepuštam likovima. Rekao bih za sebe da nisam pisac, nego da sam pisatelj. Kad počnem pisati, dopustim si slobodno uroniti u svijet djetinjstva, prepustim se naivno tim svojim likićima, neka me oni vode. Ove svoje odrasle godine koristim tek da provjerim, kad završim poglavlje, jesam li baš možda negdje zahirio i postao preodrastao, jesam li si uveo kakve zabrane, autocenzuru?
(...)
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....