IVICA PRTENJAČA

"Sine, idemo kući" roman je o bolesti i nježnosti, o obitelji i zajedništvu

Ivica Prtenjača
 Matija Djanjesic/Cropix
Dijelom autobiografsku knjigu autor nije napisao da bi od zaborava spasio činjenice već da upamti emocije koje je rastući osjećao

Na naslovnici novog romana Ivice Prtenjače stoji iznošena, prevelika muška cipela iz koje uhvaćena u koraku izranja tanušna noga dječaka.

U toj je naslovnici koju je napravio Vanja Cuculić emocija gotovo koliko i u ovom tipično Prtenjačinim poetičnim rukopisom ispisanom štivu za koje je dobio Nagradu V.B.Z.-a. Roman „Sine, idemo kući“ ispituje može li pekaru brašno nanijeti tešku plućnu bolest, može li mekano brašno izazvati oštre unutarnje povrede, o tome govoreći o obitelji, prošlosti, sirotinji i nježnosti priča pekarev sin.

U bolnici Jordanovac

Dio romana događa se na zagrebačkom Jordanovcu gdje uza bolnička vrata kriomice puše ljudi s tumorima na plućima, lošom dijagnozom naprasno otkinuti iz svojih radničkih dvorišta u kojima su proveli život po obali, Lici, Dalmatinskoj zagori... Oca je do bolnice kolima saniteta dopratila supruga koja ga hospitalizirana dolazi hraniti bananama, donosi mu sir, jogurt. Nad njim bdije i sin koji sluti kraj i hrva se dok je još bolesnik na životu zadržati uspomene, gotovo okameniti ono što su nekad imali, ne bi li te slike i emocije, ti momenti, zauvijek ostali s njima. Prtenjača pripovijeda o zajedništvu.

Za teško bolesnog oca na zagrebačkom Jordanovcu nema života, sin smišlja način da ga odvede kući. Je li rizičnije otići iz bolnice ili ostati u bolnici? Hoće li dotrajalim plućima zagrabiti veću mrvu života okružen svojima, kod kuće, ili će duže trajati prikopčan na kisik sam u bolnici?

Hoćeš li bolesnog roditelja predati sustavu ili ćeš vođen emocijama gurati mimo pravila, osigurati mu da umre pod kakvom smokvom, a ne pod neonskom bolničkom lampom?

Ako ne uspije, ako bolesnik ne izdrži taj put, ostat će golemi osjećaj odgovornosti. Ako ne pokuša, ostat će samonametnuta krivica što se, eto, nije usudio niti pokušati.

Klasni sram

Majka je zgrčena od straha, ali ustrajna sve izdurati, napraviti sve da pomogne i spriječi zlokoban tijek bolesti; od onih je koje briga istovremeno razdire i čini živima.

Korona pandemija u romanu je kulisa, svim epidemiološkim pravilima unatoč, majka ne odustaje od posjeta ocu u bolnici. Uvlači se potajno, manevrira kroz tu bolnicu ne bi li nahranila bolesnika, učinila da se oporavi s dvije žlice jogurta što mu ih zabrinuta prinosi ustima.

Ovaj je roman i nostalgična posveta prolaznosti, trenucima osobne biografije odrastanja koji se više neće ponoviti i koju je naratoru bitno sačuvati.

Dječak iz radničke obitelji silaskom do obližnjih gradskih ulica osjeća strah pred ljudima koji žive drugačije no njegovi roditelji. „Taj strah ustvari je nelagoda spoznaje da postoje oni koji ne stradavaju na način na koji stradavaju tvoji roditelji“, piše Prtenjača. To je ono što iščitava dvanaestogodišnjak gledajući koliko roditelji rintaju, a koliko sitno imaju za sebe.

U romanu je i klasnog srama djeteta koje odrasta u neožbukanoj kući. Taj sram ostaje s njim, ne može ga anulirati ni doba kad albanski radnici s kojima se obitelj sprijatelji navuku fasadu, kad se siromaštvo, makar izvana, priguši.

U romanu je okrutnosti pučke pedagogije, težačka kćer u mjestu uz more uči plivati bačena u vodu, boreći se u suzama za život, ali u romanu je i nježnosti radničkog oca, pravednosti majke čije su ruke ogrubjele od šlajferice. Prtenjača portretira jedno vrijeme i jedan sloj, život u kojem će mnogi prepoznati vlastitu nedavnu prošlost.

Spas od zaborava

Sin, junak, samouki fotograf, zna da su fotografije bitne jer spašavaju od zaborava… I pisac je, kad su mu u nedjelju navečer na Vrisku, riječkom sajmu knjiga i festivalu autora uručili nagradu, dirnut što je dobiva baš u njegovoj Rijeci, kazao da je „Sine, idemo kući“, u kojem je autobiografskih momenata, napisao ne da bi od zaborava spasi činjenice i faktografiju, već da bi zapamtio emocije; da mu ostane ono što je rastući osjećao.

Prtenjača pokazuje koliko je puno ljubavi i bliskosti među ljudima koji o emocijama nisu navikli pripovijedati, u zajednici ponešto oporoj, siromaštvom nagrizenoj u kojoj se psuje i kad je u kući veselje. Psuju jer nisu naučili riječi kojima bi se izrazila radost.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
14. rujan 2021 18:25