Koga bih mogla pitati - što trenutačno rade, zbog čega očajavaju i čemu se nadaju hrvatski nakladnici? Kad posložim sve što znam (ne znam puno), pa ponešto oduzmem i ponešto dodam, opet je to - Seid Serdarević. Kad je 90-ih osnovao, zajedno sa suprugom Sibilom koja je i danas direktorica, kuću Fraktura, dičila se ona budućnošću visokoprobrane literature. U međuvremenu, od tog elitističkog štiva nisu odustali, ali su mu dodali i nešto od onoga što ljudi “vole čitati”. U našim okolnostima, kako drukčije? Pogotovo ako su oboje nadasve marljivi ljudi koji ne vole stagnirati, a ne daj bože - ići unazad.
Što trenutačno rade hrvatski nakladnici?
- Vjerojatno što i Fraktura: rade na tekstovima i smišljaju što dalje. I mi u Frakturi radimo od kuće, kao i većina.
Ali proizvodnje knjiga nema.
- Ima, kako ne, na knjigama koje ćemo izdati odmah čim se situacija smiri...! Dovršavamo ih do pred sam tisak. A i čekamo neke koje su u tisku od prije početka mjera izolacije. Kako će teći distribucija... e, to ne znamo. Jer, knjižare i knjižnice, dva najvažnija distributivna kanala, uopće ne funkcioniraju. No, naša online-knjižara radi non-stop, nešto je povećan promet u odnosu na prošlo razdoblje lani, ali to je daleko od toga da može zadovoljiti potrebe koje jedna nakladnička kuća ima - od isplate plaća, honorara, tiska, održavanja...
Imate li malo više slobodnog vremena, pročitali ste knjige koje ste oduvijek željeli?
- Imam manje vremena nego ikad! Koordinacija ljudi na daljinu mnogo je zahtjevnija nego kada su svi u uredu, kao glavni urednik i suvlasnik moram razrađivati više vrsta scenarija sadašnjosti i budućnosti, ne samo u izdavaštvu...
Rrazmišljate kako će nam izgledati život nakon korone?
- Sve naše navike bit će promijenjene, naš pogled na svijet bit će drugačiji... Recimo: ili ćemo se razvijati prema nekoj vrsti diktature kakvu naziremo u Srbiji ili Mađarskoj, ili ćemo se razvijati prema društvu solidarnosti, obzirnijem ne samo prema sebi nego i svijetu općenito. Drugi aspekt: nakon što ova kriza završi, niti će se toliko putovati, niti na taj način. Krize koje su se naslućivale, kriza liberalnog kapitalizma, na primjer, Covid-19 je razotkrila u potpunosti.Odluka je na nama.
Što će se, na primjer, događati s EU?
- E, ona sad pokazuje sve svoje slabosti, od zatvaranja granica do nepokazivanja dovoljno solidarnosti. Financijski i drugi mehanizmi EU-a se uključuju, ali jako su spori. U Hrvatskoj se znamo nositi s krizama, to smo vidjeli i 1991., tako je i sada, na državnoj razini. Ali onda shvatimo kako stvari ne štimaju kad se spustimo na razinu grada Zagreba i gradonačelnika Bandića, njegov izostanak empatije prema bilo kome...
Pokazuje se da je 20. stoljeće bilo zbilja ‘kratko’. Olako smo prešli preko njegovih pouka.
- Sad se pokazuje koliko su važni npr. dosezi poput javnog zdravstva, međusobne pomoći, civilne zaštite. Razvijali su se masovno poslije Drugoga svjetskog rata, a slobodno možemo reći - zadnjih 20-ak godina ih se sasvim zanemaruje.
Upali smo u neku dekadenciju...
- Prije bih nazvao lakomislenost, ideju da postoji neprekidan razvoj, da se ne trebamo posvećivati dubljim stvarima, da su nam puno važniji interesi koje nam nameću tzv. influenceri ili ‘lifestyle’ stranice novina. Nekada, nije baš bilo potrebe da se stalno kupuje nešto novo, a sad živimo u hiperpotrošačkom društvu. Vrijeme izolacije čini mi se dobrim da razmislimo koje su nam vrijednosti bitne.
Nisam tako optimistična pa da na Covid-19 gledam kao na katalizator, sklonija sam raspletu ili-ili.
- Sad imamo prvi put poslije Drugoga svjetskog rata proglašenu opću globalnu opasnost, ovaj put je to pandemija. Dosad je, gledano kroz povijest, svaka takva bolest donijela prekretnicu... Kuga u 14. stoljeću pomorila je dobar dio europskog stanovništva, ali u Europi je nastala renesansa, pojačan je interes za medicinu, europski osvajački pohod svijetom...
Već i postoji izraz ‘novo normalno’, uglavnom u žurnalizmu - npr. za fizičku distancu prema drugim ljudima od metar i pol, masovna okupljanja, pojačanu higijenu, što će postati norme. Manje ćemo si toga priuštiti?
- Zavisi što znači priuštiti. Ako to znači vidjeti svaki kutak svijeta i tamo opaliti selfie, onda naravno da ćemo si manje priuštiti.
Pogotovo ako se putuje kruzerima, tim rasadnicima bacila i prljavštine. Fuj...
- A nije nužno ni da svatko ima torbicu Louis Vuiton, niti da nosi cipele Louboutin...
Ako je to cijena koju moramo platiti, i nije baš visoka. No, je li dovoljna?
- Bit će. Samo moramo razmisliti želimo li takav svijet, ili svijet u kojem se sada vidi da je lokalno nešto što nam je važno, a zanemarili smo ga. Pa nemamo kvasca, nemamo alkohola...
Na prvi pogled banalne stvari.
- Koje su se činile za čas nabavljive. K tome, digitalni svijet, koji nas je preplavio, isto je nešto jako fragilno. O tome se jako malo govori, a jedna malo jača solarna oluja može poremetiti cijeli digitalni svijet. Imamo osjećaj da živimo u najboljem od svih mogućih svjetova, pa i živimo, ali on se može preko noći srušiti. S Covidom-19 preko noći smo ostali izolirani jedni od drugih. Dva tjedna, a imamo osjećaj - mjesecima. Socijalna smo bića, moramo se družiti, ponekad volimo osamu, ali kad je sami izaberemo. A budućnost će ovisiti o tome koliko će taj strah ući u svakog od nas.
Uzmemo li najbolji scenarij, recesija će biti i jača od one 2008. Izdavaštvo će trebati pomoć i novac. Koliku?
- Doći će u krizu kao i sve umjetnosti, izvedbene umjetnosti rekao bih i više. Sigurno će svi smanjivati broj novoobjavljenih knjiga, vidjet ćemo koje će ionako male naklade biti još manje. Izdavaštvo u Hrvatskoj je u permanentnoj krizi, od one 1991. - 1995., od 2008., koja je trajala skoro do nekidan, pa krize s Algoritmom. Stalno smo u kriznom menadžmentu. Najugroženije su knjižare, zbog najmova...
Najviše se knjiga ipak proda u knjižarama?
- Knjižare i knjižnice dva su najvažnija distributivna lanca, a trenutno ne rade. Prodaja online čini 10 do 15 posto potencijalnih prihoda, ali to je zanemarivo. Po mojim proračunima, ova dva mjeseca koliko knjižare i knjižnice ne rade mjesečni je gubitak 50 milijuna kuna.
U svibnju i lipnju je niz manifestacija - Festival kratke priče, Lit Link, Booksinog festival... Vjerojatno, ništa od toga.
- Najvjerojatnije - ništa. Jedan dio će se prebaciti u druga vremena, a u ta druga vremena su opet druge manifestacije... Mi ne možemo znati koliko ljudi će ih se usuditi pohoditi, ali siguran sam da ne možemo više, barem još koju godinu, očekivati gužvu na Interliberu, gdje je čovjek na čovjeku.
Bilo ih je 120.000 tisuća prošle godine... to nećemo dostići, a i novca će biti manje.
- Sigurno. Turističke sezone neće biti, a ona čini 20 posto BDP-a u Hrvatskoj, pa se isto vidi nakaradna ideja da se oslanjamo na turizam.
Jeste li vi nakladnici imali neki online sastanak na temu preživljavanja?
- Ne, koliko znam, Zajednica nakladnika i knjižara bavi se onime čime i svaki poduzetnik sada u Hrvatskoj, kako zadržati radnu snagu, a naši su djelatnici visokoobrazovani i odlični, kako očuvati proizvodnju makar i u skučenom obliku...
Ipak, ne daj bože da najavljujemo smrt knjige. Čak ni one u papirnatom obliku..
- Ne, naravno. Samo je pitanje hoće li se u svijetu objavljivati toliko knjiga koliko se objavljivalo, mora li svaki rukopis biti objavljen, koliko će urednici biti probirljivi, što će biti s knjigama koje služe samo prolaznoj zabavi, koliko toga će ići online. Cijela kulturna branša sad će se baviti time, i film, i kazalište, i izložbe... na koji ćemo mi način funkcionirati u doba postkorone.
Četiri godine trebalo je izdavaštvu da se oporavi od prethodne krize.
- Mi još nismo dosegnuli broj predrecesijskih naslova! Ukupan broj naslova koji se objavljuje opada, što nije nužno loše. Stvari će se pažljivije birati, morat ćemo se svi skupa vratiti ‘back to basics’. Neće biti prilike da svatko tko je napisao knjigu, da je i objavi. To nije nužno loše.
Malo čudna tvrdnja za nekoga kome je posao objavljivati knjige. Srećom, niknut će i novi izdavači:).
- U umjetnosti kvantiteta ne vodi nužno kvaliteti. Ono što se zove nekakva ‘sredina’ tu će najviše nastradati. Doista je pitanje je li nužno da se svaka knjiga koja je napisana i objavi. Svi mi sada dosta dijelimo sadržaje, od intervjua, izložbi, predstava, koncerata, knjiga, sve besplatno, naravno da to nije održivo i naravno da se pitamo kako dalje. Bez kulture, i izvedbene i glazbene, imat ćemo žive mrtvace, ljušture ljudi. Bez kulture i umjetnosti ne možemo živjeti, a od knjige i pričanja priča sve je počelo. Netko će morati ispripovijedati ovu našu priču.
Pojavit će se puno rukopisa o koroni...
- Pojavit će se puno loših rukopisa, a i određeni broj dobrih rukopisa.
Na dobre ćemo vjerojatno pričekati, to smo vidjeli i za vrijeme prošlog rata.
- Da Treba stvoriti narativ, i nije toliko bitna korona, nego likovi, način na koji je to ispripovijedano... Priča o mostu u Višegradu može biti ovakva i onakva, a može biti i Na Drini ćuprija. Trebat ćemo i dobre pisce i dobre urednike da znaju izabrati umjetnički vrijedno i trajno.
Što ovakav ‘gap’ od nekoliko mjeseci znači za pisce koji su, recimo, upravo objavili knjigu? Nema promocija, festivala...
- Kao i za sve nas - nepovratan gubitak. Jedino što ne možemo vratiti jest vrijeme. Vrijeme neće nastaviti teći tamo gdje je stalo, imat ćemo ‘rupu’, neke dobre stvari će ostati zaboravljene, pa ćemo ih za 20 godina otkriti kao ‘zaboravljene klasike’...
Koje ste knjige planirali za ovo proljeće kao udarne?
- Dosta smo očekivali od knjige koja je u pripremi, Olge Tokarczuk, Bjeguni, zatim, Sally Rooney i njenih Razgovora s prijateljima, zatim fascinantnog rukopisa Izgubljeni: Potraga za šestero od šest milijuna Daniela Mendelsohna. Na nekim knjigama intenzivno radimo, npr. knjizi Snježane Banović, Kazalište za narod: HNK u Zagrebu 1945. - 1955. od socrealizma do samoupravljanja. Tješi nas da kao izdavač rijetko radimo knjige koje slijede trendove, mislimo da postavljamo trendove. Veseli nas jako knjiga Raditi kako treba norveškog autora Olea Thorstensena koja pripovijeda upravo o ovome o čemu govorimo, o koncentraciji, povlačenju u svoj posao, radovanju ‘malim’ stvarima...
Vi i supruga Sibila, direktorica Frakture, imate blizance... Kako se oni snalaze u svemu ovome?
- Na trećoj su godini fakulteta, slušaju online nastavu. Zatvoreni su s nama u stanu i ponovo se otkrivamo kao obitelj, što je zapravo jako lijepo. Vrlo su odgovorni prema situaciji...
Trenutak je da nam preporučite knjige iz najbolje beletristike. Još ćemo neko vrijeme biti u izolaciji.
- Preporučio bih da se pročitaju neki klasici 20. stoljeća, poput Camusa, Faulknera, Krleže, to su knjige koje zahtijevaju vrijeme i koncentraciju, a od novijih svakako knjigu Blizina svega Ante Zlatka Stolice, mladog autora kojeg smo nedavno objavili. Pa knjigu Roberta Menassea Glavni grad koja govori o Bruxellesu, a i, svakako, Jurija Andruhoviča Leksikon intimnih gradova. Štivo trilerskoga tipa sigurno je Leila Slimani i njena Uspavanka...
Razmišljate li o svom Festivalu svjetske književnosti na jesen?
- Pripremamo se kao da će se održati. Vidjet ćemo hoće li oni koji su već potvrdili dolazak otkazati ili neće. Vidjet ćemo što će se događati s Glazbenim zavodom, koji je ozbiljno oštećen, a koji nam je već drugu godinu mjesto događanja. Općenito, u Zagrebu ćemo imati razdoblje gdje ćemo morati iznalaziti neke nove lokacije, ali pritom ne smijemo zaboraviti postojeće. One su srce i grada i hrvatske kulture.
Uzmimo najbolji scenarij, da se u jesen sve vrati u normalu. Koji je to novac koji bi trebao izdavaštvu?
- Mjere će morati biti dugotrajne, pomno razrađene. A morat će se odrediti i niz ad hoc mjera, prije svega za knjižarstvo. Neću reći da to moraju biti mjere samoodrživosti, jer kultura je samoodrživa samo u neoliberalnim sanjarijama...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....