SA(N)JAM KNJIGE U PULI Mirku Kovaču Kiklop dodijeljen posthumno

Kad sam čula prvu pjesmu koju je na pulskom Sajmu knjiga pročitao mladi bosanskohercegovački pjesnik Almin Kaplan (1985.), znala sam da sam opet pogriješila. Umjesto da se maknem iz publike i odem se doista odmoriti, tumarajući po prostoru, razgledajući knjige, srećući poznate, što se kod mene redovito pretvara u rastreseno vrludanje i posvemašnji zaborav novinarskog zadatka (“hvatanje atmosfere”), sad ću opet morati - slušati.

A “atmosferu” nije posebno teško uhvatiti. Pogotovo kad vas, poput mene, iz Zagreba isprati sablasno maskirana kolona instrumentaliziranih branitelja i invalida Domovinskog rata, koji logoruju u šatorima preko puta moje tramvajske stanice, na koje svi sretno zaborave čim mogu. Ali ne mogu često, jer njihov je doseg, zapravo, opasan - prometni. Kaos u gradu, tramvaji ne voze, svi šize, policija ne daje građanima potrebne informacije...

Hirovita Ljudmila

Toga u Puli nema. Samo do daske rasvijetljena zgrada Doma hrvatskih branitelja (!), živo dekoriran interijer, knjige, kavane se zovu Mozart i Cvajner, restorani Hosteria, Angelus, Farabutto, nitko nije istaknuo parolu “protiv Jugoslavena”... meni paše. Nekog živcira.

Dolazim ponajviše zbog madam Petruševskaje, živopisne Ljudmile iz Moskve, spisateljice, autorice animiranih filmova, scenaristice, slikarice, pjevačice starih šansona, hirovite gospođe u osmom desetljeću života koja dok pjeva bljeska velikim prstenjem sa svakog prsta, navučenim preko roza rukavica... Ja bih joj, osim animacije i pisanja drugo zaboravila: dakle, čitati.

Kad se uspijem koncentrirati, nešto i uberem: monografija, hommage Puli meni osobito omiljenog Dragana Velikića, Puljanina, već dugo Beograđanina (esej); Igora Zirojevića (fotografija) i Paole Orlić (priče inspirirane baštinom). Naslov: “Pula, grad interval”.

Sesija “Autor čita autora” Igora Mandića (“Oklop od papira” V.B.Z) i Teofila Pančića (“39 dana lipnja”, Profil) u času okupi mnoštvo ljudi.

Isto tako u času zvijezda večeri, skoro glavna tema - dobro poznat i jednom i drugom - postane Josip Brodnjak i njegov “Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskog jezika” iz 1993. “I tu ja shvatim”, kaže Teofil, koji je dobar broj godina proživio u Zagrebu, ništa manji u Beogradu, “da hrvatski znam dobro, ali srpski - nemam pojma. Uostalom, znate li vi srpsku riječ za ‘blagajnu’”?

Svi duboko mislimo, a Velikić je Rječnik već nazvao “romanom”, hoće ga kupiti.

Penezluk i slično

“Penezluk”, otkrije Teofil, i svima nam je ludo smiješno, ali ja znam godinu 1993. Mi kojih se to tiče bili smo puno ponizniji, zadovoljni da se bar prizna da Srbi imaju dovoljan IQ da govore bilo kojim jezikom.

Izišla je knjiga eseja i priča Miljenka Jergovića “Levijeva tkaonica svile” (Fraktura), pa podebela knjiga Borisa Pavelića o povijesti Feral Tribunea (Adamić). E pa, onog Borisa koji je moj prijatelj. Baš se oznojio na promociji - bilo je prepuno ljudi. I sad Almin, iz zbirke “Ospice” (“Dobra knjiga, Sarajevo”). “Na jednom velikom odmoru. Dok sam završav’o torticu. U hladovini oraha. Ispod školskog prozora. Branko mi reče. Da ga progoni osjećaj. Da će uskoro umrijeti. / Upitah ga. Kako to da dvaput umire. Jer mi to reče. Njegova bista. / Sve se može. Odgovori mi.”