Priče Sally Rooney u svojoj su srži ljubavne pripovijetke. No staviti njezine romane isključivo u tu kutiju bilo bi podcjenjivanje, pa čak i uvreda za njezin rad. Nešto slično onome kad je nazivaju spisateljicom za milenijalce. Ona to jest, no širina njezina pogleda, emocija kojom piše i vještina snalaženja u stvaranju teksta čine njezinu literaturu daleko vrednijom no što je to obično ona za koju se govori da je najbolje da je čitaju ljudi određene dobne skupine. Posebice u labavom svijetu o kojem Sally piše. Što je danas uopće generacija, tko smo mi jedni drugima, koje su naše vrijednosti, što je svrha našeg postojanja, čemu, zapravo, sve ono što radimo? Živimo u obilju i u njemu smo se izgubili.
Ako još uvijek ima onih koji ne znaju, Sally Rooney je književna senzacija, koja je baš ovih dana izdala svoj treći roman "Divni svijete, gdje si", koji je kod nas - istovremeno kad i u ostatku svijeta - objavljen u izdanju Frakture. Rođena je u Irskoj i tek joj je trideset godina. Prvi je roman "Razgovori s prijateljima" izdala 2017., a već godinu nakon objavljuje "Normalne ljude", koje su u suradnji Hulu i BBC ekranizirali kao seriju. I to maestralnu seriju. Takvu da bi se danima moglo raspravljati što je bolje – pisana ili snimljena verzija ove jednostavne, a tako moćne priče.
Sally je tim dvjema knjigama koje je objavila prije "Divni svijete, gdje si" kriterije postavila iznimno visoko. No uspjela ih se držati; biti dosljedna svojem stilu i potpisu, a opet ispričati nešto sasvim novo.
Priča kao krinka
Ako se "Normalni ljudi" i "Razgovori s prijateljima" postave na dva suprotna pola, "Divni svijete, gdje si" se može smjestiti točno na njihovu sredinu. U "Normalnim ljudima" radnja je zapravo prilično reducirana, svodi se na odnos između dvaju likova i odlazi u njegove fascinantne dubine. "Razgovori s prijateljima" su, pak, pomalo hektični, protagonista je puno i svi su povezani na najčudnovatije načine... A posljednji je roman po svojem tempu i atmosferi poput nekakva njihova prosjeka, ili možda kombinacije.
Radnja se vrti oko dviju prijateljica, Alice i Eileen, od kojih je prva spisateljica, a druga urednica književnog časopisa. Sally Rooney u radnju uvodi nekako brzinski, akceleriranim narativom, o likovima piše kao da nisu tu. Nonšalantno priča šokantne stvari poput one da je Alice završila na psihijatriji zbog prevelikog presinga koji je bio posljedica njezine slave u književnom svijetu i tek usputno opisuje okolnosti veze Alice i Simona, koja će kasnije postati jedan od krucijalnih dijelova radnje. Nakon svojevrsnog uvoda, počinje ići u detalje, kao da je prekinula "fast forward" i stisnula "play". Pri tome iznimno spretno istovremeno kombinira načine pripovijedanja. Ponekad piše o tome što se događa Alice, a ponekad skače na život koji vodi Eileen. Uz to, prijateljice koje žive u dva grada i same se ispovijedaju pišući jedna drugoj mailove.
Upravo u tim mailovima leži najveća vrijednost ovog romana i uporište za tvrdnju da je kompletni promašaj nazivati ga putenim ljubavnim djelom. Sally Rooney, koja se u svojim intervjuima deklarira kao marksistkinja, i u prva je dva romana iznosila svoje političke, svjetonazorske, ideološke i religijske stavove, ali na značajno suptilnije načine. "Divni svijete, gdje si" pak djeluje kao da je osmislila priču o ljudima samo kao krinku da bi, zapravo, pisala filozofske eseje, koje je uplela u pisanu korespondenciju između dviju prijateljica.
Zabavna viđenja Isusa
One si u njoj međusobno prepričavaju što im se događa u životu, ali smisao svojih osobnih doživljaja dižu na daleko višu razinu. U svojim razgovorima propitkuju instituciju braka, analiziraju postavke kršćanstva i na iznimno zabavan način daju svoja viđenja Isusa, ukazuju na horore tržišta stanova za iznajmljivanje, pitaju se hoćemo li svoju civilizaciju dovesti do samouništenja, što se ne bi dogodilo prvi put u ljudskoj povijesti. Razlažu pitanje što je zapravo (umjetnička) ljepota, što estetika čini i znači čovjeku te nije li svijet bio ljepši prije 1976. godine u kojoj se pojavila plastika, koja je ljudima u ruke stavila groteskne polimerske čaše, a ulice poružnila napadnim reklamama, koje uz to još i svijetle. Dvije prijateljice razgovaraju i o radu. Pitaju se ne bismo li svoje poslove, da nam čine dobro, obavljali besplatno. A velika je vjerojatnost i da Sally Rooney kroz lik Alice barem dijelom progovara i autobiografski. I ona i njezina protagonistica postale su slavne i bogate zahvaljujući svojim knjigama. Alice je zbog toga frustrirana, smatra da prodavanje talenta za novac dovodi do toga da osoba ima novac, a putem izgubi svoj talent. Isto tako, pita se nije li, uza sve katastrofalno što se događa na ovome svijetu, banalno i naivno trošiti vrijeme na pisanje o ljudima i njihovim odnosima.
No, možda i nije. Ljudi su, naposljetku, valjda jedni drugima i svrha, ma koliko suludi, naporni i komplicirani bili njihovi međusobni odnosi.
Zanimljivo je kako Sally Rooney istovremeno oštro kritizira vrijeme u kojem živimo, ali i bez osuđivanja prihvaća neke njegove druge tekovine, nad kojima se brojne hohštaplerske ličnosti zgražaju. Konkretno, na tehnologiju ne gleda svisoka, nije od onih koji je demoniziraju, nego prihvaća da se duboko inkorporirala u naše postojanje. Pa su joj Tinder dejtovi i telefonski seks sasvim regularna stvar.
I da, i ovog je puta te scene seksa opisala briljantno.