Pomalo se bližeći 80. rođendanu, klasik naše knjige Branislav Glumac pokazuje da je sačuvao dara i mara.
Njegovih “Petnaest pjesama” otvara novi broj Književne republike, koju uređuju glavni urednik Velimir Visković i još dvojica urednika: akademik Tonko Maroević i odnedavno teoretičar Žarko Paić.
O Glumčevim pjesmama moglo bi se reći isto ono što je zapisao Zoran Ferić, pred kraj ovog broja, u ogledu posvećenom piščevoj zbirci kratkih proza “Moj budući otac osjeća da ga gledam”. A Ferić je rekao sažeto: “Direktno o najvažnijem”. Pjesme posvećene “Lari” i sinu Borisu ostavljaju za sobom nijemost.
Poslije novih proza Mani Gotovac i Sanje Lovrenčić, poslije eseja Dimitrija Popovića o pjesništvu Pavla Goranovića, slijedi blok posvećen obljetnici “starog hrvatskog modernista” Slavka Jendrička (r. 1947), odnosno njegovim “ozbiljnim životnim godinama” (M. Đurđević, B. Maleš, M. Mićanović, S. Sorel, D. Ivankovac). A potom “Paićev” blok, koji govori o Bernardu Stiegleru.
Mimo Ferićeve kritike, spomenuo bih još jednu, Nikice Mihaljevića, koji piše o prijevodu Psalama na kajkavski, koji je sačinio Antun Vranić daleke 1816. Knjigu je, iz rukopisa priredio za tisak Boris Beck. Ovo, po definiciji prevrijedno izdanje ispalo je “zagorski”, za istinu hrvatski “delanec”. Knjiga niti je kritičko izdanje, niti je uređena kako treba, s obzirom na grafiju i sintaksu rukopisa itd. Mihaljević ima pravo: i kada se dočeka nešto toliko željeno, izgleda sramotno. Na rubu onog: bolje da nije, ali neka je. Na takvoj vrbi, doista, raste grožđe.