NOVO RUHO TRAGEDIJE

PRVI SMO PROČITALI DRAMU KOJU JE SLAVOJ ŽIŽEK NAPISAO ZA HNK Sofoklova Antigona u verziji svjetske filozofske zvijezde ima tri završetka

 Boris Kovačev / EPH
Riječ je o prvom filozofovom dramskom tekstu, a napisao ga je inspiriran Brechtom u svega tri mjeseca. Drama će biti postavljena u narednoj sezoni zagrebačkog HNK, dok će knjiga biti promovirana 23. siječnja

Točno godinu dana nakon njegovog prvog nastupa u HNK u izuzetno uspješnom programu “Filozofski teatar”, 23. siječnja u 19.30 nastupit će ponovno svjetska filozofska zvijezda i showman Slavoj Žižek, a tema o kojoj će razgovarati s voditeljem Srećkom Horvatom bit će Antigona, odnosno, Sofoklova starogrčka drama “Antigona”, odnosno, Antigonin kompleks u suvremenoj filozofskoj misli.

“Zvijezda večeri” trebala bi biti knjiga “Antigona” iz Žižekova slavnog pera, podijeljena na uvodni tekst “Trči, Antigono, trči” te dramu “Trostruki život Antigonin”, koje je napisao na narudžbu zagrebačkog HNK, a “Jutarnji list” prvi pročitao zahvaljujući Frakturi, koja nam je rukopis, uoči tiskanja, ustupila. U zagrebačkom HNK trebala bi biti postavljena sezone 2016/17, a promocija knjige bit će ondje 23. siječnja u 18 sati.

“Kad smo sa Srećkom Horvatom počeli razgovarati o Filozozofskom teatru, bilo nam je jasno da bi bilo dobro da osim redovitih razgovora s filozofima, imamo i poneki novi dramski tekst,” rekla nam je intendantica HNK Dubravka Vrgoč, “budući da se sve i odvija u prostoru teatra. Razmišljali smo od koga bismo mogli naručiti neki tekst za izvedbu ili naprosto prezentaciju, i najzanimljiviji nam se učinio Žižek, s kojim smo, u razgovoru, doznali da to i njega jako zanima, a k tome još nikad nije napisao dramski tekst. Bilo je to sve još u kasno proljeće 2014. Tad smo osmišljavali taj cijeli program, ja sam bila samo imenovana, ali još nisam počela raditi. Otvorili smo mu mogućnost da napiše tekst o čemu god hoće i - tekst drame je nastao za tri mjeseca. Kad sam došla u HNK tekst je bio gotov, napisao ga je preko ljeta, jako inspiriran Brechtom. Ono čime se otada bavimo je da tražimo koproducenta I redatelja, jer mislimo da bismo od toga mogli napraviti europsku priču, te afirmirati zagrebački HNK u Europi,” rekla je Dubravka Vrgoč.

Dakle, razmišljajući koja bi se Antigona najbolje uklopila u suvremene okolnosti Žižek je zamislio tri završetka.

Početak ostaje isti: Antigona, vođena božanskim zakonom i potaknuta ljubavlju prema poginulome bratu Poliniku kojeg je surovi vladar Tebe Kreont zabranio pokopati, u taj se čin ultimativne neposlušnosti upušta sama. Ni sestra Ismena ne slijedi je, između ostalog I zato što Antigoninu ljubav vidi kao samozaljubljenu, onu u kojoj “nema sućuti, ni topline prema ljubljenome/Kao da ti je drago što je mrtav...”, na što Antigona odgovara “Prava ljubav hladna je, hladnija I od smrti”. Ta je prva verzija vjerna Sofoklovom raspletu: Zbor u zaključnom činu hvali Antigoninu ustrajnost I spremnost da umre za načela.

U drugoj se verziji pokazuje što bi se dogodilo da je Antigonin principijelan stav prevladao, a Kreont dopustio dostojan pokop Polinika. “U toj verziji zbor na kraju pjeva brechtovsku pohvalu pragmatizmu: vladajuća si klasa može priuštiti poštovanje strogih I časnih načela, dok obični puk plaća cijenu za to,” zaključuje Žižek.

U trećoj verziji, Zbor više nije samo objavitelj otrcanih istina I truizama – postaje aktivan sudionik radnje, pa na vrhuncu rasprave Antigone i Kreonta oboje ih kori zato što njihov besmisleni sukob škodi cijelojzajednici. “Svojim neogovornim sukobom/ sve ste nas učinili taocima/ I zaprijetili opstanku cijelog grada” izrecitira zbor te p reuzima vodstvo kao skupno tijelo I u Tebi nameće vladavinu prava. Kreont je svrgnut, po kratkom postupku osuđen I zajedno s Antigonom likvidiran.

“Sofoklova se 'Antigona' stoga,” pojašnjava Žižek u uvodnom eseju pod nazivom “Trči, Antigono, trči”, u njega “prepričava po uzoru na tri poučna komada Bertolta Brechta, 'Onaj koji govori da', 'Onaj koji govori ne' i 'Onaj koji govori da 2'”. U ključnom trenutku odluke događaji kreću u dva različita smjera; taj je postupak poslije upotrijebljen u dva filma, 'Vjerojatnom slučaju' Krzysztofa Kieslowskokog i 'Trči, Lola, trči' T oma Tykvera. Polazim od premise da nas takvo uprizorenje suočava s istinskom 'Antigonom' našeg doba, nemilosrdno odbacujući naše suosjećanje I sažaljenje prema junakinji drame, pretvarajući je u dio problema i predlažući izlaz koji nas uzdrmava u našoj čovjekoljubivoj samodopadnosti.”

Kako, dakle – dok čekate uprizorenje Žižekove drame! - shvatiti “vjernost izvorniku”, a kako otvorenost bilo kojeg kazališnog komada potrebama današnjeg trenutka? Zašto je neodstupanje od tradicionalnog pisma “najsigurniji način izdaje duha klasike”? Što je “modernom Antigonom” smatrao Walter Benjamin, kako se sve to može povezati s Abrahamovom žrtvom, kako s Claudelom, a kako s majčinstvom, i što tu ima reći Lacan, što Kirkegaard, a zašto Krist na križu nije “uzvišena prikaza, nego nakazan stvor koji budi nelagodu”?

Zašto je u pravu Terry Eagleton koji kaže da Auschwitz nije tragičan (a evo i odgovora - zato, jer su njegove “žrtve bile lišene minimuma osobnog dostojanstva koje omogućuje subjektu da postane tragičan junak”) i zašto je Elektra lik dijametralno suprotan Antigoni, koja je “hirovita, nemilosrdna nakaza – u kojoj nedvojbeno ima nečeg “hladnog I nakaradnog”?

Naime, Elektra, koja je u svojoj želji za osvetom također “potpuno predana” ali je za razliku od Antigone, koja traži suosjećanje, ona prima u svoj njezinoj nasilnosti: “Strahote me snažno privlače. Znam to./ Vidim da se klopka zatvara./Sad znam što sam./Al` dok je života u meni neću ovo nasilje zaustaviti. Neću. Svjesna je da ta nasilnost klizi prema ludilu. “Samo jedno tražim: dopustite da poludim na svoj način.”

Sve to Žižek objašnjava u uvodnom eseju, i dok se čitatelj time malo pozabavi, evo I uprizorenja.

Na kraju, možda se i ne morate bojati da će Žižekova drama biti ubitačna misaona “suha drenovina”. Zna on pokazati i emocije. Kad sam prije koju godinu intervjuirala Nadeždu Čačinović, ispričala mi je kako su sedamdesetih u Parizu bračni par Močnik, Žižek i ona gledali “Ljubavnu priču”. Izlazeći iz kina bračni par se hrabro držao, a Žižek i ona su plakali i plakali i plakali...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
06. studeni 2024 15:16