Priče o fatalnom strahu otočana da ne zakasne na prvi i zadnji trajekt

Anela Borčić živi na Visu i tamo vrlo aktivno sudjeluje u kulturnom i obrazovnom životu otoka. Kad piše prozu koja je već prvim, zapaženim romanom “Garbin, zao vjetar” suvereno doplovila i u kontinentalne krajeve, ona je opet i prije svega - Višanka, baš kao i njezin suotočanin i kolega po peru Senko Karuza. Njih su dvoje, naime, posljednjih godina upravo Vis debelo zacrtali na zemljovidu trenutnih središta književnog života. Kao i Karuza, premda svaki na svoj, originalan način, Anela Borčić ne bježi od zavičajnosti i otočke determiniranosti koja se očituje na tematskoj i jezičnoj razini, u što se sada imamo prilike uvjeriti i u zbirci priča “Kuća Pupuletovih” koja je sva od mirisa i boja, ljetnog žamora i zimske izolacije, zapravo sva od kontradiktornosti kakve podrazumijeva inzularna zatvorenost u vlastiti mikrokozmos.

S klasicima

“Kuća Pupuletovih” zbirka je koja u sebi čuva tradiciju, zbog čega je ova autorica već uspoređivana s nekim od klasika otočke proze, ali je istovremeno propituje i nagriza tematiziranjem neobičnih sudbina i skiciranjem portreta likova koji svjedoče svojevrstan rasap starih vrijednosti i obiteljskih priča koje se prenose s generacije na generaciju, ali s vremenom dobivaju i nove, znakovite dimenzije. S jedne strane u Borčićkinim pričama nailazimo na neka otočka “opća mjesta”, tu su oni koji su ostali i oni koji su otišli ili to pokušali, rodbina u Amerikama, starci koji se vraćaju kad je ionako već sve svejedno, ljetne gužve u premalim kućama, zimska usamljenost i krajolik koji bitno obilježava ljudske sudbine. No, s druge strane njezine priče nisu samo skica za portret otoka, već promjenama pripovjedne perspektive, suptilnim “čudesnostima” i gotovo fotografskim hvatanjem trenutaka i atmosfere uspijevaju biti i odmaknute na kolosijek univerzalnih priča kojima se, ulazeći u srž otoka, istovremeno propituju i svi naši smislovi i svrhe. Anela Borčić piše o korijenima duboko posađenim u zavičaju, nemirima i strahovima, nikad prežaljenim ljubavima, pokušajima da se pobjegne od vlastita života i samoćama koje nemaju veze s geografskim koordinatama.

Šarm zbirke

No, kad se u tome svemu pojave lutke koje tvrdoglavo ne dižu ruke, kipovi koji padaju s krova, skakavci koji mogu biti i anđeli čuvari jasno je da su ove priče uronjene u duh davnina, ne samo u svjetonazorskom, već i literarnom smislu. No, upravo u tome i jest šarm ove zbirke kojoj je najveća prednost što jednostavno ne želi pobjeći od onoga što ona i njezina autorica jesu i s time nemaju baš nikakav problem. “Kuća Pupuletovih” knjiga je u kojoj je izmjereno neko osobno vrijeme, ono koje se mjeri strahom otočana “da ne zakasne na prvi i posljednji trajekt”. Nema razloga da i mi ne požurimo s ukrcavanjem!

plus 5 pitanja

Često mi se čini da prepričavam iskustva svojih davnih predaka

Uspoređuju vas s “otočkim klasicima”, poput Marinkovića, Šegedina ili Novaka. Kako se s time nosite?

- Čast mi je da me svrstavaju među značajne inzularne prozaiste i te me usporedbe ne opterećuju. Klasici su doživljavali otok na svoj način, ja na svoj. Iskustvo otočana je samo polazište kreativnog procesa, a za ocrtavanje tog mikrokozmosa izabrali smo individualne puteve. Nastojim pisati tako da ne podilazim nikome, čitateljima najmanje. Igram se perspektivama i nastojim iz sebe izvući “ono nešto” što će me oduševiti.

U vašim pričama priroda je idilična, a ljudske sudbine neobične i komplicirane. Je li to život na otoku?

- Ne, na otocima su najčešće savršeno obične i dosadne sudbine. U pričama suprotstavljam nadnaravne ljepote otoka specifičnim sudbinama jer želim pojačati nemoć i osjećaj gorčine u čovjeku koji nije uspio realizirati sebe.

Priče su vam spoj suvremenog i tradicionalnog, je li to danas prednost ili nedostatak?

- Prednost! Mislim da taj neobičan spoj kojem sam sklona obogaćuje izraz i unosi svježinu. Moje iskustvo govori da čak ni viški cokavski idiom u dijalozima nije breme razumijevanju ostatku teksta pisanom na standardu. Dapače, ljudi ga i vole i razumiju.

Smatrate li se “zavičajnom” spisateljicom?

- Naravno. Otok je dio mene, to je prostor mojih predaka i često mi se čini da prepričavam njihova iskustva, a ne svoja. Ipak, sve su te priče samo ljudske, univerzalne.

Pišete prozu, klapske pjesme, sudjelujete u kulturnim projektima, fotografirate, ravnateljica ste škole... Znači li to da na otoku vrijeme sporije prolazi?

- Otok je svojevrsni vakuum, čini vam se da za sve ima vremena. Ništa se posebnog ne događa; izmjene noći i dana, bonaca i vjetrova, brodova koji odlaze i dolaze. Čovjek se lako izgubi u tom obilju ničega. Presudno je znati da se mimo velike stvarnosti ipak može kreirati i naša mala, osobna stvarnost u kojoj ćemo imati hrabrosti otvarati svoje darove. Bitno je truditi se s veseljem.