Priča o vili koja ljude baca u depresiju, tjera ih u ludilo i progonstvo

Godine 1839. Edgar Allan­ Poe je objavio pripovijetku „Pad kuće Usher“ u kojoj se pojavljuje najpoznatija ukleta kuća američke književnosti. Kuća Usher oronulo je viktorijansko zdanje uz jezero. Raskošna je i puna bogatstva. No, kuća Usher je istodobno klopka. Ona uništava život ljudi koji žive u njoj, pretvarajući ih u bolećive, nesretne spodobe koje venu. A ako kuća Usher vlastite stanare (ili taoce) pretvara u ruine, ona je i sama ruina. Kuća iz Poeove priče popucalih je zidova, ljušti se i polako tone u jezero.

Roman „Nizozemska kuća“ američke prozaistice Ann Patchett također u naslovu nosi jednu kuću. I ta kuća - poput one Poeove - unesrećuje ljude. Nizozemska kuća u romanu Patchett baca ljude u depresiju, tjera ih u ludilo i progonstvo, izdaju i zavist. Za razliku od kuće Usher, nizozemska kuća od ljudi pravi ruine, ali sama nipošto nije ruina. Poput građevinske verzije slike Doriana Greya, nizozemska kuća ne stari. Vazda je nepomično ista, blještava i sjajna, a ne mijenja se čak ni njen interijer pun obiteljskih portreta davno mrtvih vlasnika. U romanu Ann Patchett, ta se nizozemska kuća nalazi u Elkins Parku, imućnom predgrađu Philadelphije u kojem su koncem 19. stoljeća vile zidali trgovci i industrijalci. Veliko zdanje nalik dvorcu sagradila je obitelj nizozemskih trgovaca duhanom Van Hoebeek. No, Van Hoebeekovi su pomrli bez nasljednika, pa kuću pedesetih godina kupuje otac pripovjedača romana, spretni trgovac nekretninama Cyril Conroy. Ta će kuća idućih trideset godina usmjeriti njegov život i život njegovo dvoje djece, starije kćeri Maeve, te sina Dannya, pripovjedača romana.

Statusni simbol

Novopečeni bogatun Conroy nizozemsku je kuću kupio kao statusni simbol. Bio je toliko njom fasciniran da u interijeru nije dirao ništa: u glavnom su salonu i dalje čak visjeli portreti Van Hoebeekovih. Ali, ako je Cyril bio opčinjen nizozemskom kućom, njegovu osjetljivu suprugu ta je kuća dovodila do ludila - doslovnog. Elsa pada u razdoblja duboke depresije. Danima izbiva iz kuće, a da djeca ne znaju gdje je. Na koncu, jednog dana - kad je Maeve deset, a Dannyju tri godine - mater zauvijek odlazi. Neko vrijeme djeca misle da će to biti opet samo jedno višednevno izbivanje. No, majka se ne vraća tjednima, šutljivi, introvertni otac pretvara se da je sve normalno, pa se onda pretvaraju i djeca. Koju godinu kasnije, u očev život ulazi nova žena. Andrea je prvo očeva prijateljica, potom očito i ljubavnica. Nakon Andree pojave se i Andreina djeca, dvije kćeri. Slijedi brak. A tada slijedi šokantni obrat dostojan solidne sapunske opere. Cyril umire. Kad umre, ispostavi se da je oporukom tvrtku i kuću ostavio Andrei. A Andrea hladno priopći Maeve i Dannyju (tada maturantu) da očekuje da se isele iz njene kuće.

Od tog trenutka, nizozemska kuća postaje opsesija za dvoje razbaštinjenih stanara. Tijekom vikenda Maeve i Danny dolaze u Elkins Park i satima sjede u parkiranom autu ispred tatine vile. Danny zapostavlja karijeru perspektivnog liječnika i otkriva nasljedni talent za očev posao: nekretninske špekulacije. Prvi će novac zaraditi tako što će uz pomoć povlaštene informacije preprodati parkiralište vlastitom, medicinskom fakultetu. Gomila imovinu, nekretnine i novac, s jednom opsesivnom nakanom: da jednog dana ponovo vrati u vlasništvo nizozemsku kuću. Dok je kuća unutra intaktna, dok u salonu još vise portreti mrtvih Van Hoebeeka, nizozemska se kuća onkraj njenih zidova pretvara u predmet transgeneracijske traume.

Nominacija za Pulitzera

„Nizozemska kuća“ (Profil 2021, prijevod Saša Stančin) u izvorniku je izišla 2019., a godinu potom uvrštena je među tri romana nominirana za Pulitzera. Autorica romana Patchett (Los Angeles 1963) u Hrvatskoj je relativno nepoznata. No, u Americi je Patchett prilično cijenjeni srednjestrujaški pisac. Afirmirala se još početkom 90-ih debitantskim romanom „Patron Saint of Lies“, a za roman „Bel Canto“ (2001) dobila je hrpu nagrada. “Nizozemska kuća“ Patchett otkriva kao književnicu koja se lijepo uklapa u klub sjajnih, pišućih sjevernoameričkih gospođa. Stil i teme joj imaju sličnosti s Elisabeth Strout, dijelom i s Margaret Attwood (točnije - onim romanima Attwood koji nisu SF ili distopije), no možda i ponajviše s Alice Munro. „Nizozemska kuća“ katkad se doima kao roman kakav bi Munro napisala da je imala literarne kondicije za proze dulje od novele. Kao i Munro, i Patchett voli neočekivane početke, in medias res. Roman tako počinje trenutkom kad je fatalna Andrea prvi put ušla u nizozemsku kuću, kao očeva prijateljica. Kao i Munro, i Patchett pripovijeda herodotovski, „poput mrlje na vodi“. Kreće se vremenom natrag i naprijed, otvara digresije, te se digresije pretvaraju u fabularne linije i naknadno sklapaju u sliku. Roman joj je pomno strukturiran, čelične arhitektonike. Stil joj je samosvjesno konzervativan, hladni i egzaktni stil dobrih romansijera 19. stoljeća. Likovi su joj iznijansirani i uvjerljivi, svijet koji imaginira psihološki i sociološki produbljen, odnosi likova u stalnoj mijeni. A glavni od tih odnosa - onaj na kojem počiva knjiga - odnos je brata i starije sestre, sestre koja kod Patchett postaje pokroviteljica, surogatna majka. Puno je u svjetskoj književnosti tomova ispisano o očinstvu i materinstvu. Puno je pisano čak i o braći. Ne mogu se, međutim, sjetiti knjige koja tako počiva na kultu sestre. „Nizozemska kuća“ je knjiga naoko jednostavne, nenametljive ljepote.