Jedinstvena i neponovljiva, kraljica hrvatske i svjetske opere svog doba, Ljiljana Molnar-Talajić, četrnaest godina poslije smrti glavna je zvijezda monografije nastale zanimljivim spojem uspomena njenog sina Dalibora, strip umjetnika kuće Marvel Comics, i ugledne glazbene kritičarke Jagode Martinčević. Knjiga "La Molnar", priča je o velikoj umjetnici koja počinje u Bosanskom Brodu, gdje je 1937. rođena operna diva i odakle je krenula u taj čarobni svijet opere, kao partnerica Placida Dominga, Carla Bergonzija, Fiorenze Cosotto, Ruže Pospiš-Baldani, uz dirigentsku palicu Zubina Mehte, Riccarda Mutija, Lovre pl. Matačića. Od Bečke opere do Metropolitana, veronske Arene i La Scale, Royal Opera House, Covent Gardena do Njemačke opere u Berlinu.
"Daliborova ideja o suradnji učinila mi se gotovo nemogućom misijom. On će pisati svoje opservacije i sjećanja o mami, a ja bih to trebala garnirati monografskim podacima o karijeri Ljiljane Molnar-Talajić. Ljiljana je dio mog života, ne samo profesionalnog nego i privatnog, dio onih probdjevenih noći nakon njezinih predstava o kojima sam morala pisati, a nisu mi nosile san. Ja sam se Ljiljani divila kao umjetnici, ali je i silno voljela kao osebujnu, duhovitu, jednostavnu i pametnu osobu", piše Jagoda Martinčević.
Medalja u Tokiju
Roditelji, otac Ivan, željezničar porijeklom iz Gorskog kotara, i majka Marija iz Podsuseda krstili su je kao Ljiljanku, ali joj se to ime nije sviđalo. Poput brojne brodske djece počela je pjevati kod časnih sestara u samostanu Sv. Križ, da bi godinama kasnije, 1990., već kao proslavljena umjetnica ponovo na istom mjestu održala koncert poslije kojeg je zaplakala.
Prvi značajniji nastup imala je 1959. u Hrvatskom glazbenom zavodu, da bi 1967. u Tokiju dobila medalju kao jedna od najboljih Butterfly. Svijet je polako otkrivao Ljiljanu, koja se nastanila u Sarajevu i udala za geografa, geologa i speleologa Zvonka Talajića. "U brojkama je svjetska putanja izgledala približno ovako: nakon Firenze u studenom 1969. prvi je put pjevala Aidu u Americi, da bi već u prosincu pjevala Aidu u Beču. Od 1973. krenuo je pravi tour de force, prvo milanska Scala, pa 1975. Covent Garden i godinu dana kasnije Metropolitan. U četiri najveće kuće opetovano se vraćala kao Aida, ukupno u 200 nastupa, u Metu čak osamnaest puta", piše Martinčević.
Dalibor Talajić prisjeća se u knjizi majčine interpretacije Cio-Cio San iz Puccinijeve Madame Butterfly. "U dalekom Japanu, u sam osvit karijere odnijela je nagradu kao uvjerljivo najbolja Cio-Cio San. Pomalo mi je smiješno bilo slušati kako se diči upravo tom nagradom kao važnom. Jer, Madame Butterfly je napisao Puccini, naš mediteranski susjed, u talijanskom romantizmu je ipak bila poput ribe u vodi. Ali, njoj je to bila nagrada za ulogu Japanke dodijeljena u samom Japanu."
U New Yorku su Ljiljanu Molnar-Talajić proglasili "najvećom Aidom našeg doba", u Beču je bila neponovljiva u "Normi", a u Bellinijevoj domovini grmjelo je gledalište: "Bellini, Norma, Molnar". Na red je došao i Verdijev Requiem, da bi Jagoda Martinčević zaključila: "Onaj tko je samo jednom čuo Ljiljanin 'Libera me, Domine', posljednji zaziv milosti Verdijeve glazbe, nikad neće zaboraviti taj sopran usrdnosti, vjere, nade”. "
Tko god je to slušao, prestao bi disati. Libera me, koji je slijedio odmah nakon tog tihog i pobožnog stavka, bio bi pak grmljavina. Autentični smak svijeta u kojem jedna jedina duša moli za slobodu i oprost", napisao je Dalibor Talajić.
Jedna epoha
Posebno su zanimljiva u knjizi sjećanja iz vremena kada je Ljiljana Molnar-Talajić postala pedagog, profesorica solo pjevanja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Podučavala je mlade ljude punih 18 godina, poručivši im da ne budu impresionirani vanjskim sjajem i premijerama. Govorila je "pokušavam im objasniti da je premijera svaki put kad oni pjevaju". "Nije nikada voljela sebe slušati. Ako bi netko od gostiju inzistirao ili bi mene uhvatilo nešto slušati i uspoređivati, odlazila bi u kuhinju dok sve ne prođe. I nikada ne bi pitala za dojam. Bilo ju je strah. Nije se ona bojala što će tko misliti, odavno je znala, od najranije mladosti da je rođena da bude najveća. Ali uvijek je tinjao taj neki mali strah da će netko čuti ono što ona sama čuje. A to nju samu nikada nije zadovoljavalo", zapisao je sin velike pjevačice, prisjećajući se majke kao najveće Aide našeg vremena, koja je bila Primadonna Assoluta, la Molnar. Jagoda Martinčević zaključuje da se smjestila u kvintet najvećih hrvatskih soprana 20. stoljeća, uz Milku Trninu, Zinku Kunc Milanov, Dragicu Martinis i Senu Jurinac. "Ljiljana je zatvorila jednu opernu epohu, svjetsku i našu."
U zemlji u kojoj tako brzo i lako zaboravljamo naše veličine, na svim područjima, knjiga "La Molnar” više je nego dobrodošla. Spoj je to detalja iz biografije operne primadone i sjećanja njenih bližnjih o njenom životu, u kojem je bilo predivnih, ali i gorkih trenutaka. Poput onog kada joj je operni Zagreb olako rekao zbogom. O njezinoj Aidi New York Times je napisao da je dramski uvjerljiva, a pjevanje krajnje sugestivno, da bi, duhovita Ljiljana Molnar-Talajić znala govoriti ”ptica pjeva za sebe, a ne zna hoće li je netko slušati”. Na novinarska pitanja "mislite li da…" znala je odgovoriti "ja uopće ne mislim, ja samo pjevam".