Potraga za ostavštinom koju je proveootac prerano preminulog redatelja i scenarista Nikole Ivande

Kada je prije tri godine, u svojoj trideset i sedmoj, iznenada otišao Nikola Ivanda, mnogobrojni zapisi o prekidu jednog mladog života opraštali su se od talentiranog redatelja i scenarista. No, nitko tada nije zapisao kako je otišao i pisac, jer tada to još nismo znali, ako nismo pripadali krugu njegovih bližnjih. Naknadno se prisjećam kako sam na njegovo ime naišla, primjerice, u zborniku “Plimaši” iz daleke 1997. godine ili povremeno na stranicama časopisa.

No, do svoga preranog odlaska Nikola Ivanda nije objavio samostalnu knjigu, pa je percipiran eventualno tek literarnim povremenikom, što nakon posthumnog objavljivanja zbirke priča više ne odgovara istini. Danas je bespotrebno nagađati je li razlog što se pozamašna prozna ostavština ranije nije publicirala autorova želja, rezultat prevelike kritičnosti prema samome sebi ili pak slijed životnih okolnosti. Nakon potrage za njegovom proznom ostavštinom, a za to je bilo potrebno i ponešto informatičkog umijeća da se spase dokumenti iz kompjutora zalivenih kavom, njegov je otac, uvaženi hrvatski redatelj Branko Ivanda, odlučio u vlastitoj producentskoj kući ispraviti nepravdu i objaviti knjigu u kojoj je svoje mjesto pronašao dugogodišnji “rasuti teret”; priče, fragment romana i svojevrsni hibridi, tzv. filmske priče. Kao uvod u knjigu Nikolin je otac napisao i vlastitu priču u kojoj iz pozicije pripovjedača u 3. licu tematizira njihovo posljednje zajedničko putovanje, i to je svakako najdirljiviji dio knjige koji se, iako vremenski i stilski odmaknut od onoga što slijedi, odlično uklapa u cjelinu.

Na promociji knjige najavljen je i natječaj koji će nositi Nikolino ime, za najbolju kratku priču autora do 35 godina koji će raspisati produkcijska kuća Arsseptima u suradnji s Festivalom europske kratke priče.

“Bol” nam, bez obzira na svu tugu u koju je uronjeno sve oko okolnosti njezina objavljivanja, naknadno otkriva vrlo talentiranog prozaika, iz reda onih koji domaćoj prozi evidentno nedostaju. Obrazovan, ali nikako ne i zbog toga sklon pripovjedačkom mainstreamu, urban u najkreativnijem smislu i istinski i proživljeno “stvarnostan” u najtočnijem smislu te riječi, Nikola Ivanda promišljao je svoje priče filmskim okom i u njima iskazivao nevjerojatnu empatiju prema ljudima s margine.

Osjećaj koji se javlja tijekom čitanja njegove proze usporediv je s onime kada kroz staklo tramvajskog prozora promatrate život grada oko sebe ili zavirujete u birceve kojima je odavno isteklo radno vrijeme - Ivanda, naime, pripovijeda brzo, dinamično, ali istovremeno i vrlo precizno. Često je taj njegov način pripovijedanja vrlo blizak scenarističkom, ne samo zbog uporabe dijaloške forme, nego i pripovjedačkog oka koje planovima pripovijedanja barata posve kao onim filmskim, zbog čega nimalo ne čudi što su tri prozne cjeline svedene na zajednički nazivnik “filmske priče”. Vjerojatno su neke od njih i mišljene kao zametci budućih scenarija, nedovršeni dio pripremne faze za nešto drugo, ali to nimalo ne smeta novom kontekstu u kojem su se proze našle, dapače dodaje knjizi jednu eksperimentatorsko-ludističku dimenziju.

Koliko god priče bile razbarušene, neujednačene i na prvi pogled doista daleko od mainstreamskog pripovijedanja, autorovi “prozvani i neprozvani” uzori (poput Čehova, Twaina, Singera ili Austera) jasno pokazuju kako su pripovjedne namjere ovoga autora duboko ukorijenjene u čitateljskom iskustvu, a nonšalantnost kojom priče odišu, osobito u nedovršenom romanu u fragmentima, rezultat svjesnog odabira i autorske poetike. Skice svakodnevnog života, fabule u kojima nema puno fabuliranja, likovi koji su često “beautiful losers” i pripovjedne dionice koje se odmiču prema nadrealnom i fantastičnom, u sebi sadrže i svojevrsnu dozu začudnosti koja svemu daje dodatni začin i intrigantnost.

Ono što “Boli” svakako daje dodatnu dimenziju, koja vjerojatno ne bi bila naglašavana da je sudbina bila naklonjenija ovom talentiranom mladom čovjeku, tragična je percepcija svijeta prisutna u njegovim pričama i fragmentima, kao i učestali motivi nestanaka, odlazaka, posredno i smrti koji s naglim odbljescima specifičnog humora čine više nego indikativnu cjelinu. Stoga se čitajući “Bol” nisam mogla riješiti jedne snažne asocijacije, one na sjajnog makedonskog pjesnika Igora Isakovskog koji nas je prošle godine napustio u ranim četrdesetim. U njegovoj posthumno prevedenoj zbirci “Smrt ima kosu morske trave” čitamo i stihove: “U zadnje vrijeme zaista pomišljam da je ovo zadnje vrijeme”. To bi moglo pisati i na početku Ivandine knjige.