"Gasi se svjetlo. Pali se mrak", no nema razloga za strah. Barem ne strah od straha samoga, poručuje slikovnica "Ništa strašno" autorica Ivane Đule i Milice Sinkauz (Bodoni) u priči o malenom dječaku koji zahvaljujući jednoj netipičnoj uspavanki, ili pak "BUspavanki", prebrodi strah od mraka. U tom isprva neprevladivom pothvatu pomaže mu, možda neočekivano, sam strah, kojem autorice daju ljudsko lice. Iako se na prvi pogled može činiti kontraintuitivno, ključ nije u bijegu ni u izbjegavanju, nego u upoznavanju i razumijevanju vlastitog straha, zaključujem. A na tome je tragu i poruka koju su na umu imale i same autorice.
"Htjele smo ispričati priču o tome da je u redu bojati se. Da je to emocija koju ne treba skrivati ili negirati. Svi se nečega bojimo i važno je da to djeca znaju. Ni mi nismo neustrašivi. Ali trebamo naći načina da nas taj strah ne zaustavlja, da nas ne koči, nego da ga možemo uhvatiti pod ruku i s njim hodati kroz život. Ponekad ga se čak i riješiti, a ponekad se s njim sprijateljiti. Željele bismo da slikovnica komunicira s djecom. Da se razumiju. Da ih nasmije i potakne na razgovor. Da im otvori neki novi prostor, da maštaju svoje strašne svjetove, suočavajući se putem sa svojim strahovima. I da zaključe da je strah sastavni dio našeg života i da bojati se nije ništa strašno", otkrivaju Đula i Sinkauz, koje su priču centrirale oko teme straha upravo zbog njegove prevalencije u ranom dječjem iskustvu.
"Strahovi se kod djece javljaju već od ranog djetinjstva. Od nepoznatog, novog, mraka... Tema nas je dugo intrigirala i zanimala, činila nam se potentnom za priču, ali smo joj željele pristupiti kroz igru i humor, prikazati strašni svijet kao naličje našeg svijeta u kojem mali strahovi prolaze isto što i mala djeca, idu u školu, igraju se, razgovaraju s roditeljima i, na koncu, boje se", pričaju nam dugogodišnje suradnice, do čije je kolaboracije došlo spontano.
Počelo je, prisjećaju se, s dramskim tekstovima prije desetak godina. I baš je "Ništa strašno" bio jedan od tih prvih autorskih tekstova koje su pisale zajedno. Ideja da ga jednom pretvore u slikovnicu rodila se, dodaju, već tada, no kako priznaju da s projektima ne žure, od dramskog teksta do slikovnice u njihovim rukama prošlo je dosta vremena.
Iako je pisanje, svjesne su, često usamljena praksa, našle su načina da s lakoćom i puno smijeha stvaraju tekstove za djecu, a zajedničkom pisanju pribjegle su, naglašavaju sa smiješkom, i pri odgovaranju na naša pitanja.
Otkako je nikla početna ideja za priču prošle su, dakle, godine, no značajan vremenski period posvetile su i izradi same slikovnice.
"Možda zvuči nevjerojatno, ali ovo je bio naš najdulji projekt. Puno smo razgovarale s našom urednicom Marijom Ott Franolić, zajedno birale iz dramskog teksta dijelove koje svakako želimo zadržati, što u tekstu što kroz ilustraciju, imale smo jako puno verzija samog teksta dok nismo došle do one kojom smo zadovoljne. I puno smo vremena provele naglas čitajući tekst jer nam je muzička komponenta teksta jako bitna, a slikovnica često i jest govorena/usmena forma (često je roditelji ili odgajatelji čitaju djeci nečitačima), pa nam je bilo strašno važno to kako sve zvuči. Slikovnica je jako složena forma u kojoj tekst treba maksimalno sažeti, a opet zadržati priču, a u ovom slučaju i ritam i melodiju, jezične igre i sve što nam je i inače u tekstovima važno", objašnjavaju Đula i Sinkauz.
Ova razigrana "strašna" priča kojoj je, mišljenja sam, uspjelo biti jednostavna i pristupačna, a istovremeno izbjeći banalnost, iako duboka, lišena je svake pretencioznosti. Simpatično je prošarana igrama riječi poput sveprisutne čarobne riječi BU, primjerice u aBUcedi kojoj učiteljica Fobija podučava malene strahove, učenike prvoga Bu razreda, te domišljatih naziva školskih predmeta (plašematika, plašologija, strahovježbe - strahosklek, strahozgib, strahomet i strahoboj), a prati je i vizualna priča, protkana "strašnim" asocijacijama i detaljima, koja je, dojma sam, jednako živa i "BUčna" kao i tekstualna s kojom je tako harmonično isprepletena.
"U ilustraciji treba tražiti dijalog s tekstom, njegovu nadgradnju, nadopunu, a nipošto ilustrirati samo ono što je već rečeno i treba naći dobru ravnotežu između slike i teksta. Također, između teksta i slike mora se dogoditi neka kemija, moraju postati cjelina. Ilustracija je, naravno, bila Dominikov dio posla, iako smo zajedno puno razgovarali o tome što želimo od ilustracije i dosta radili na usklađivanju teksta i slike. Svi smo imali isti cilj pa smo uz puno komunikacije zajednički gradili cijelu priču", smatraju autorice koje su komunikaciji s ilustratorom Dominikom Vukovićem posvetile veliku pažnju.
U proces nastajanja ilustracija bile su, vele, uključene od samoga početka.
"Najprije je bilo važno uskladiti poglede na cijelu priču jer je ipak trebamo ispričati zajedno, a bilo nam je važno i da neki detalji koji su izgubljeni na putu od dramskog teksta do teksta slikovnice budu likovno nadomješteni, npr. portreti strašne obitelji, maketa djeteta u strašnoj školi, knjiga koju mama čita Malom Strahu - Buspavanke za male strahove, to da Mali Strah ide u prvi Bu razred, slova strašne aBUcede i još mnogo toga", dodaju autorice, koje svoje najdraže slikovnice pamte i danas.
"Sjećam se Balogovih ‘Pjesama sa šlagom‘. Naslijedila sam ih od brata i unutra su bili njegovi komentari i ocjene za svaku pjesmu. Još uvijek čuvam tu slikovnicu. Kasnije sam još jako voljela Luka Paljetka i njegove ‘Miševe i mačke‘ pa ‘Najljepši posao na svijetu‘, knjigu o kazalištu... Sada su mi svježije neke nove slikovnice koje moja djeca vole čitati, stvarno ih je dosta, možda je lakše nabrojiti autore... Oliver Jeffers, braća Fan, Shaun Tan, Julia Donaldson, Shel Silverstein...", navodi Đula.
Sinkauz, koja s koautoricom dijeli sjećanja na pjesme Zvonimira Baloga, među omiljene klasike smješta i pjesme te roman u stihovima "Mačak Džingiskan i Miki Trasi" Vesne Parun. U djetinjstvu je više od slikovnica, napominje, ipak čitala stripove. No danas je obrnuto:
"Poslije su na red došle i neke druge knjige, ali nekako ispada da me književnost za djecu prati cijeli život, i kroz dramsko-pedagoški rad i sada, kroz čitanje svojoj djeci. Uživam i u otkrivanju novih autora. Ivana je već spomenula neke od njih, pa ću samo dopuniti popis Mauriceom Sendakom i češkom autoricom i ilustratoricom Květom Pacovskom."
I dok razrađenih planova vezanih za nove zajedničke slikovnice još nema, želje spisateljicama ne nedostaje. A ne nedostaje ni potencijalnih tema. Teme kojima se bave ili kojima se žele baviti dolaze im uglavnom od njih samih ili im se prišuljaju kroz misli i pitanja njihove djece, kojima su "Ništa strašno" i posvetile.