'POMOZI MI, GOSPONE, AR POMENKALI SU SVETI' Pronađena izgubljena kajkavska Biblija, ovako bi hrvatski jezik izgledao da je uspio plan biskupa Vrhovca

Ja, pako, ufal sem se vu Te, Gospone, i rekel sem: ‘Ti si moj Bog!’ Vu Tvojeh rukah je sreča moja”, glasi uvod u jedan od Psalama, kako su pisani i čitani prije dvije stotine godina. I kako je trebao zvučati hrvatski jezik da je uspio plan zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, o širenju utjecaja kajkavskog dijalekta. Daljnja povijest je poznata: u borbi za unifikaciju hrvatskog jezika trijumfirali su ilirci predvođeni Ljudevitom Gajem i pobijedila je štokavska varijanta.

Jedinstven skup

Ono što se slabije zna jest podatak kako je zbog pobjede štokavaca, doslovno nestala Vrhovčeva kajkavska Biblija - jedinstveni skup psalama, napisan na lokalnom dijalektu, na kojem su na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće angažirani najobrazovaniji crkveni ljudi u Zagrebu i okolici, uz znatnu financijsku potporu Maksimilijana Vrhovca. Onda je oko 1830. projekt zaustavljen i pao u dvostoljetni zaborav, sve donedavno, kada je otkriveno da se tekst Biblije na kajkavskom nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

I tako je Hrvatska dobila prvotisak kajkavskog prijevoda Psalama Antuna Vranića iz 1816. godine ili, davno zaboravljenu, Vrhovčevu kajkavsku bibliju. Novu Bibliju priredili su Danijel Berković, dugogodišnji predavač Staroga zavjeta i hebrejskog jezika na hrvatskim teološkim učilištima i jedan od najpoznatijih ovdašnjih pentekostalaca, te Boris Beck, pisac i predavač na Sveučilištu Sjever.

Na ovaj način, s odmakom od dva stoljeća, realizirana je ideja Maksimilijana Vrhovca, biskupa i prosvjetitelja, koji je 1794. u Zagrebu osnovao tiskaru koja je uglavnom tiskala knjige na hrvatskom jeziku, nerijetko praktičnog sadržaja, o tome kako voditi gospodarstvo, obrađivati zemlju ili održavati higijenu. Vrhovac je bio mecena mnogim umjetnicima, uvijek uz naglasak da se promovira hrvatska kultura, a od svećenika je zahtijevao neka prikupljaju narodnu književnost, pjesme, priče, poslovice i stare knjige. Uostalom, i on je imao veliku biblioteku koja je preteča Nacionalne i sveučilišne knjižnice, u kojoj je nađen i rukopis psalama koje je preveo Antun Vranić, blizak Vrhovčev suradnik.

Povezivalo se i s masonima. Mason je bio bivši franjevac i sveučilišni profesor Ignjat Martinović, koji se s Vrhovcem dobro poznavao još od 1770-ih, kada su obojica predavali na sveučilištu u Pešti. U sudskoj istrazi, nakon koje su sudionici urote uglavnom bili osuđeni na smrt, a slobodno zidarstvo bilo je zabranjeno u čitavoj Austriji i Ugarskoj, biskup Vrhovec tvrdio je da njegovo poznanstvo s Ignjatom Martinovićem nije imalo nikakve veze ni s masonerijom, ni sa zavjerom kojoj je svrha bila pokretanje prevrata po uzoru na Francusku revoluciju. Zahvaljujući nedostatku dokaza nije osuđen i mogao je nastaviti s prosvjetiteljskim aktivnostima.

Trud svećenika

Maksimilijan Vrhovac odlučio je sastaviti Bibliju na narodnom jeziku, odnosno prevesti Sveto pismo na kajkavski. Surađivali su svećenici zagrebačke biskupije Stjepan Korolija, Ivan Krstitelj Birling, Tomaš Mikloušić, Ivan Nepomuk Labaš, Ivan Rupert Gusić i Antun Vranić, i uspjeli su prevesti Novi zavjet i desetak knjiga Starog zavjeta, ali 1827. Vrhovac je umro i projekt je obustavljen. Jedini koji je nastavio kajkavsku književnu djelatnost bio je Ignac Kristijanović, a kajkavska Biblija najneobičnije je biblijsko izdanje u hrvatskim krajevima.

Ova Biblija je, zapravo, predstavljala posljednji pokušaj Vrhovca kako bi utjecao na očuvanje kajkavskog jezičnog standarda, u tada već brzo nadolazećoj standardizaciji budućeg hrvatskog književnog jezika.

Hrvati su kroz povijest sastavili osam cjelovitih prijevoda Biblije, no kako su se uglavnom prevodila engleska i njemačka idanja, uz dosta prepisivanja, tako ima poprilično netočnosti i pogrešnih izraza. Najčešće korišteni prijevod nakon Drugog svjetskog rata - Zagrebačka Biblija - koji je objavila Kršćanska sadašnjost star je više od pedeset godina, a usput, radilo se o kompilaciji različitih prijevoda s raznih jezika. Vjerojatno ni Zagrebačka Biblija ne bi bila tiskana da poslije dva deetljeća sukoba komunističkih i crkvenih vlasti nije nastupilo zatopljavanje odnosa.

Jugoslavenske vlasti godinama su sprečavale prevođenje i objavljivanje Biblije, sve dok sredinom šezdesetih Josip Broz Tito nije inicirao proces uspostave diplomatskih odnosa s Vatikanom. U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj odlučili su iskoristiti ovo zatopljavanje i brže-bolje otpočeli s prijevodom Biblije. Iskorišten je povoljan trenutak i u svega godinu dana iskompilirani su stari prijevodi, od kojih su neki bili iz razdoblja između dva svjetska rata, na brzinu su se složili s idejom da će se kasnije popraviti. Međutim, do toga nikad nije došlo.

Usto, tiskanje prve Biblije u socijalističkoj Jugoslaviji pokazalo se i kao svojevrsni spoj propagandnih i financijskih razloga. U to vrijeme izdavačko poduzeće Stvarnost nalazilo se pred bankrotom, a spašeni su uz pomoć Kršćanske sadašnjosti, u kojoj se tiskalo novo izdanje Biblije. Sve je obavljeno na brzinu, ali ciljevi su postignuti: Stvarnost je spašena zahvaljujući odličnoj prodaji Biblije, a Katolička crkva dobila je što je željela i nitko se nije pretjerano obazrao na nedostatke u prijevodu. Biblija je, uostalom, unatoč ovim propustima, udovoljavala visokim znanstvenim i umjetničkim kriterijima, postala je vrlo popularna te je do danas doživjela dvadesetak izdanja. Nije nevažno ni to da je glavni urednik Zagrebačke Biblije bio Jure Kaštelan koji je uz pjesnički ugled imao i neupitnu partizansku prošlost.

Cijelo ovo vrijeme Vrhovčeva Biblija spominjana je onako uzgred, kao pomalo otkačena inicijativa, o kojoj su kružile različite priče i znalo se da se negdje nalazi, ali gdje i u kojem obliku, e, to je ostala nepoznanica sve dok se prije nekoliko godina nije angažirao dvojac Berković-Beck. Oni su prikupili i obradili dva stoljeća stare psalme napisane na kajkavskom i objavili u izdanju Biblijskog instituta iz Zagreba.

Ako je Maksimilijan Vrhovac duhovni otac kajkavske biblije, najvažniju ulogu u projektu imao je Antun Vranić, koji je bio župnik u Čučerju, Stupniku i Draganiću te doarhiđakon karlovačkog kotara. Kao pobornik kajkavskog, Vranić se okušao i u beletristici i preveo Robinsona Crusoea, ali ne iz originala, već je prilagodio djelo njemačkog pisca i pedagoga Joachima Heinricha Campea Robinson der Jüngere, koje je pod naslovom “Mlajši Robinzon: Iliti jedna kruto povoljna i hasnovita pripovest za decu” objavio 1796. u Zagrebu.

Međutim, najviše energije Vranić je uložio tako što je na sve načine prikupljao sredstva potrebna za izdavanje kajkavske Biblije te postao najvažniji suradnik biskupa Vrhovca, kada je ovaj okupio svećenike svoje biskupije. Osim Vranića taj su krug sačinjavali Tomaš Mikloušić, koji je bio jedan od predvodnika kajkavske književnosti svoga doba. Mikloušić je službovao kao kapelan u Okiću i Plešivici, a potom i župnik u zagrebačkom Stenjevcu, a završio je kao župnik i dekan u Jastrebarskom. Među prevoditeljima biblije na kajkavski bili su još Ivan Birling, Ivan Rupert Gusić, Stjepan Korolija, Ivan Nepomuk Labaš i, najvažniji među njima, Ignac Kristijanović, (1796. - 1884.) koji je počeo kao kapelan u zagorskom Radoboju, potom bio župnikom u Krapini; kasnije službuje u bjelovarskom kraju), zatim je 1860. postao kanonik zagrebačkog Kaptola, da bi sedam godina kasnije postao biskup omiški.

Kristijanović je prevodio basne starogrčkog pjesnika Ezopa na kajkavsko narječje i smatralo ga se rodonačelnikom kajkavske gramatike, koju je napisao na njemačkom jeziku. Napisao je, primjerice, molitvenik Pomočnik betegujičeh i vumirajuče (Pomoćnik bolesnima i umirajućima), na kajkavskome narječju. Nije se slagao s ilircima i njihovim forsiranjem štokavskog pa je kao protumjeru preveo desetak knjiga iz Staroga i Novoga Zavjeta, ali naposljetku je odustao jer je nova štokavska književna norma potisnula kajkavsku književnu normu. Jednostavno, oko 1850. štokavci su definitivno pobijedili, a kajkavski se počeo doživljavati kao govor kojim se služe seljaci, a ne nova, građanska klasa.

Zbogom kajkavštini

Ispalo je da je projekt kajkavske Biblije dokrajčio Ljudevit Gaj, iako je on 1830. u Budimu tiskao knjižicu Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, dvojezično, na kajkavskom i njemačkom, koja ga je proslavila. Godine 1834. uspio je pribaviti kraljevsku suglasnost za pokretanje prvih hrvatskih dnevnih novina - Novine Horvatske koje su prvu godinu bile još kajkavske, a od 1836. postale su štokavske i promijenile naziv u Ilirske narodne novine. Bio je to događaj koji je uništio Vrhovčev pokušaj širenja kajkavskog kao službenog hrvatskog jezika, a to je rezultiralo padom u zaborav Vranićevih prijevoda psalama.

Otada u Hrvatskoj sve prelazi na štokavski. Kajkavski u literaturu vraća tek Matoš u 20. stoljeću, a Miroslav Krleža u Baladama Petrice Kerempuha prikazuje Ljudevita Gaja kao grobara “starinske reči Kaj”. I sam naslov Balada je uzet od Kristijanovića: Petrica Kerempuh je njegova verzija Tila Eulenspiegela.