Da, to je ekipa iz Dubrave, remenari i sedlari. Poznati stolar, remenar i tapetar s početka 20. stoljeća u Dubravi je bio Franjo Tadej.
Ali ne iz zagrebačkog kvarta Dubrava, ta je stara fotografija snimljena u istoimenom mjestu zanimljive povijesti, koje se nalazi na rubu Zagrebačke županije na granici Moslavine i Prigorja.
- Kako je ne bi zamijenili s kvartom Dubrava, mi Dubravci volimo reći Dubrava kod Vrbovca - kaže nam profesorica povijesti Đurđica Jurik Kukec autorica knjige “Povijest Dubrave - Dubravska svakodnevica i ritam života od XI. do kraja XIX. stoljeća”, knjige čija je promocija nedavno održana.
Naziv Dubrava dolazi od vrste drva i šume koja je prekrivala područje gdje se razvilo mjesto. Stanovnici, koji su iskrčili dio šume i pretvorili je u obradivu zemlju, su imenom mjesta sačuvali uspomenu na nekadašnje šume koje su ih okruživale. Te su šume u povijesti bile uzrok brojnih sukoba, najčešće onih između zagrebačkog biskupa i Rovišćanaca, jer je dubravska župa graničila s Rovišćem. Godine 1227. papa Grgur IX. potvrdio je ispravu ostrogonskog nadbiskupa Felicijana kojim je šuma Dubrava konačno postala vlasništvo zagrebačkog nadbiskupa. To je samo jedn od zanimljivih podataka koje pronalazimo u ovoj knjizi, koja se bavi raznim temama, primjerice, i time kako se u Dubravi grade kuće, što se jelo na svadbama, kakva se odjeća nekoć nosila.
Prvi spomen mjesta Dubrava je iz 1094. godine, kada je ugarski kralj Ladislav Arpadović osnovao Zagrebačku biskupiju. Tom je prilikom biskupiji darovao posjed Dubrava i imenovan je biskup Duh „prikladni Čeh, muž časna života".
Autorica nam dalje govori o motiv za ovo istraživanje o njenom zavičaju.
- Tijekom studija u Puli su profesorice Marija Mogorović Crljenko i Danijela Doblanović Šuran poticale mlade povjesničare na istraživanje matica kao vrijednog izvora za upoznavanje povijesti „malih“ ljudi. Naravno da me to potaknulo na istraživanje matica mojeg rodnog kraja. Istražiti kako su živjeli naši preci, od kuda se doseljavaju, kada stvaraju obitelj, što je bio najveći uzročnik smrti i druga pitanja na koja matice otkrivaju odgovore -objašnjava.
Dubrava je veliki značaj imala krajem 15. i početkom 16. stoljeća u vrijeme najveće osmanske opasnosti za hrvatske prostore. Dok se prostor tadašnje Hrvatske sveo na „ostatke ostataka“ Dubrava je, radi svog središnjeg položaja, postala mjesto gdje je zasjedao hrvatski Sabor, a 6. siječnja 1527. Ivan Zapolja je izabran za hrvatskog kralja. Na značenju gubi krajem 19. stoljeća kada ju zaobilazi željeznica Zagreb- Koprivnica- Mađarska, jer ipak je, kako kaže, razvijenost prometa glavni razlog koji utječe na razvoj nekog mjesta.
- Za mene kao povjesničarku je zanimljivo svako saznanje koje matične knjige otkrivaju. Možda najzanimljivije je bilo saznati koja imena su bila najpopularnija, kakav status su imale majke nezakonito rođene djece, s koliko godina se stupalo u brak, ponovljeni brakovi, utjecaj poljoprivrednih radova i crkvenih zabrana na ritam začeća i vjenčanja. Iznenađujuće u lošem smislu je vidjeti kolika je bila smrtnost dojenčadi, nesretni uzroci smrti poput „dijete je palo u vatru“, trovanje, samoubojstvo i slično - kaže.
Župa Dubrava je tijekom 19. stoljeća bilježila konstantni porast broja stanovnika zahvaljujući doseljavanju znatnog broja Čeha i Moravljana, a ne pozitivnog prirodnog prirasta. Ipak, kako bi se dobila potpuna slika prirodnog kretanja stanovništva nedostaju povijesni izvori. Primjerice,objašnjava, pravoslavno stanovništvo koje je sudjelovalo u ukupnom broju stanovnika nije upisivano u katoličke matice.
Povijesni izvori bilježe valove doseljavanja pravoslavnog stanovništva u sela koja su bila dio Vojne krajine. Granica hrvatskih prostora i Vojne krajine bila je, kako kaže, upravo na području dubravske župe. Tako da ima sela koja su bila dio tadašnje Hrvatske i sela koja su bila dio Vojne krajine. Doseljenicima je, kako kaže, bilo jednostavnije prihvatiti ili zadržati pravoslavlje i izbjeći plaćanje crkvene desetine pa dolaze u krajiška sela koja su bila pod vlašću krajiških generala i njemu duguju vojnu obvezu.
U knjizi saznajemo da je sredinom 18. stoljeća križevački pukovnik Ignac barun Leillersperg pljačkao po dubravskoj okolici, uništavao i palio biskupove šume. Seljaci često nisu biskupu plaćali desetinu, pa je čak i Marija Terezija upozoravala Dubravce da su dužni plaćati desetinu i druga davanja.
Usporedimo li što su plaćali kmetovi i danas porez i slično, koje su razlike, pitamo.
- To je vrlo teško usporediti jer stvari nemaju jednaku vrijednost. Volim to objasniti učenicima tako što im kažem kako krava danas nema jednaku vrijednost kao što je imala u prošlosti. Nekada je značila egzistenciju obitelji. Ali ako gledamo ovako: kmet je imao obaveze prema državi porez, prema kraju dio uroda i rad na njegovom imanju određene dane u godini i prema crkvi desetinu. Zauzvrat je dobivao zaštitu i sigurnost primjerice pomoć tijekom nerodnih godina ili napada neprijatelja....Mi danas plaćamo puno više -vodu, struju, internet, kredit....Dobivamo li zaštitu ako ne možemo platiti kredit? - odgovara Đurđica Jurik Kukec.
Opismenjavanje stanovništva pojavilo se u duhu prosvjetiteljskih ideja kao nužno jer je, kako piše u knjizi, nepismen čovjek teško mogao pratiti i razumjeti modernizaciju. U Hrvatskoj i Slavoniji je 1774. godine pod utjecajem prosvjetiteljskih ideja Marije Terezije uveden Opći školski red. Nadzor nad školstvom i osnovno obrazovanje preuzela je država, a ne kao do tada svećenstvo i crkva.
"Škola je u Dubravi osnovana 1787. godine. Osnivanje je pokrenuo župnik Ivan Kos. Prvi je učitelj bio župni orguljaš i mjesni duhovni pomoćnik Josip Dermenčić. Škola je bila od „hrastovih piljenica“", piše u knjizi, te dalje stoji da je nakon nekog vremena zatvorena, sve dok nisu uvedene strože novčane kazne za roditelje koji djecu nisu slali u školu.
U knjizi je jedno poglavlje „starosjedioci i doseljenici župe Dubrava“. Prateći prezimena koja se pojavljuju u matici vjenčanih može se zaključiti koja su prezimena na području župe prije velikog useljeničkog vala oko 1883. godine. U starosjedioce se može ubrojiti prezimena poput Žunić, Kranjec, Hrastovec, Babić, Okroša, Ribarić. Doseljenička prezimena su Širučka, Vacenovski, Bureš, Bezrok, Kozumplik, Jurik....
Tradicionalna ženska imena krajem 19. st. na području dubravske župe su Marija, Katarina i Ana, a muška Stjepan, Ivan, Tomo i Franjo. Zanimljivo je da su se imena najčešće davala prema prvom nadolazećem svecu prema kalendaru.
Početkom 20. stoljeća popis iz 1921. godine bilježi da je Dubrava imala oko 8 tisuća stanovnika. Danas broji 4.562 stanovnika. Ipak, autorica knjige kaže da je Dubrava, gledajući u prošlost, sada najbogatija. Puno se gradi, obnavlja, ulaže...
U nekim je razdobljima bilo više nezakonite djece, kako to objašnjava pitamo.
- Broj nezakonite djece u dubravskoj župi povećavao se usporedo s porastom broja poroda uopće, a i doseljavanjem značajnog broja stanovništva. Inače u selima je bilo rijetko rađanje nezakonite djece, za razliku od trgovišta ili gradova, što govori o snazi društvene i vjerske kontrole. - odgovara.
Crkva svete Margarete simbol je Dubrave. Prvi put se spominje u 13. stoljeću. Ima toranj specifične crvene boje o čemu postoji jedna legenda. Smatra se, kako kaže autorica knjige, da su Osmanlije nakon osvajanja i uništavanja Dubrave 1552. godine pobili sve stanovnike te da je opkopom oko tvrđe tekla krv. Toranj župne crkve crvene boje podsjeća na krv koju su Dubravci prolili za obranu svoje tvrđave.
Unutar župne crkve postoji kip Majke Božje Moravske kojeg su donijeli Česi i Moravljani koji doseljavaju krajem 19. stoljeća. Prema legendi, kip je proplakao kada su krenuli na putovanje pa su se vratili i dopremili ga u novu domovinu.