Pogled u tajni svijet poglavara Katoličke crkve

Kakav je taj Papa? Kako živi? Što mu je na umu dok nije zadubljen u molitvu i dok ne potpisuje onu gomilu papira koju mu svakodnevno filtriraju na stol? Što jede, što li mu je u hladnjaku? Uključuje li televizor, što gleda? A što sluša?

Dobro, nije Jorge Mario Bergoglio prvi papa koji budi tu znatiželju, niti je naše stoljeće prvo voajerski radoznalo da ne sustane ni pred pragom nekog pape. Ona ranija su se guštom zabadala i pod papinske plahte, ispod grimiznog baldahina (koji je i u apostolskim palačama služio da ne padaju stjenice po Isusovu namjesniku ili okrunjenoj glavi, jer su stjenice bile suštinski demokrati, pijući krv podjednako i sirotinji i vlasteli, da te Bog sačuva). Pisalo se o tajnama privatnog života kako postojećih papa, poput bludnoga i pohlepnoga Aleksandra VI, tako i nepostojećih, poput “papise Ivane VIII”, za koju su znali i gdje je rodila i s kim je zanijela, premda je na svijetu nikada bilo nije.

Zarada na lektiri

Htjeli su znati što kuhaju sv. Ivanu Pavlu II, koju glazbu svira a koju sluša Benedikt XVI - ali ovo je prvi put, koliko znamo, da je netko poželio poviriti u papinsku dušu prebirući knjige koje je u životu pročitao, koje je zavolio, pretpostavljajući koje su na nj utjecale, da je postao ovo što je danas - a nad tim se Vatikan i Rim još ne prestaju čuditi, jer su svakakvih papa imali, ali ovakvoga još ne.

Špijuni zalaze iza kuće, prebiru po smeću da vide što je onaj netko odbacio, koji važan papir, koji trag, prisluškuju, prate - ali valjda treba biti isusovac, pripadnik najintelektualističkijeg reda u povijesti svih kršćanskih crkava, pa se sjetiti detektirati cilj po njegovoj lektiri.

I valjda treba djelovati u Lombardiji, čudnoj italo-keltsko-germanskoj zemlji koja je izmislila kreditno i još poneko novčarsko poslovanje, pa se sjetiti o istom trošku to znanje krčmiti i na Papinoj lektiri zaraditi.

Isusovac se zove Antonio Spadaro, uređuje časopis Civiltà Cattolica , iskoristio je prigodu što mu je Papa redovnički subrat, pa ga je prvo navukao na intervju, a u tom intervjuu ga je pitao mnogo toga, pa i što čita, te je zapis toga razgovora lijepo i skupo prodao kojekuda (a i mi smo o njemu pisali).

Pater Spadaro kaže da je, vodeći intervju, “stalno htio pokušati bolje shvatiti koje su glavne umjetničke i književne referencije pape Frane. Od tog časa se počela sazdavati neka vrsta popisa knjiga koji sam odmah u svome duhu nazvao ‘Bibliotekom pape Frane’. Slijedeći u inervjuu imena njegovih omiljenih pisaca, pa slikara, redatelja, glazbenika i dirigenata, razumio sam da se ne sazdaje popis po nekom estetičkom ukusu, nego da se definira istinsko područje ljudskog iskustva.

Južnoamerička tradicija

Ono što čita vezano je uz viziju stvarnosti, uz njegovo vlastito razumijevanje svijeta. Ubrzo sam shvatio da su me njegove referencije apsorbirale i da želim ući u njegov život prolazeći i kroz vrata njegova umjetničkog izbora, priznaje isusovac Spadaro, koji je i autor izbora dvadeset naslova koji i fizički tvore “Biblioteku pape Frane”.

U Lombardiji, u njezinu glavnom gradu Milanu izlazi dnevnik Corriere della Sera, koji je na tome odlučio zaraditi, prodajući svaki četvrtak - i tako obilatih pet mjeseci, od 8 svibnja do 18 rujna - po jednu knjigu iz tog izbora.

Umjesto da idemo po redu prodaje, koji je diktiran komercijalnim razlozima, radije bismo te naslove poredali po tipovima sadržaja: nabožnome, klasičnome, suvremenome. A s te strane Biblioteka pape Frane nudi, uz sasma očigledne i očekivane, i poneki posve neočekivan naslov, podsjećajući nas, ako smo to smetnuli s uma, da je Papa Latinoamerikanac, uza sve svoje jednogeneracijsko evropsko porijeklo, da se duhovno formirao u tamošnjoj tradiciji, s korijenima u Evropi.

Isusovci i klasici

Dakako da je tu osnivač Družbe Isusove, baskijski plemić, ratnik pa svećenik Ignazio Loiolakoa odnosno Ińigo de Loyola, Ignacije Loyolski, jedini kojemu su uvrštene dvije knjige (Duhovne vježbe, te autobiografska Hodočasnikova priča). Ako ne za formaciju, a ono za početno usmjerenje pape Bergoglia još je možda važniji Pierre Favre (Memorijal), isusovac iz XVI stoljeća koga je Frane odlučio proglasiti svecem bez drugog čuda. Najavljujući tu kanonizaciju, Papa je Favreu osobito pohvalio “dijalog sa svima, pa i najudaljenijima ili čak protivnicima, njegovu jednostavnu pietas, možda i stanovitu naivnost, njegovu dostupnost uvijek i svakako, njegovo brižljivo unutrašnje razdvajanje između činjenice da je bio čovjek kadar za velike i snažne odluke a istodobno kadar biti silno ljubazan i pun ljubavi”. Loyola isusovcu pripada u obavezne likove, ali nema baš nikakve dvojbe da je Bergogliu osobni uzor bio Favre, ovako opisan. Sljedeća dva crkvena autora, važna i izvan isusovačkoga, pa i katoličkog obora, su davni Aurelije Augustin (O svećeništvu), te nedavni Henri de Lubac (Meditacije o Crkvi). Od lokalnih pijemonteških pjesnika, iz domovine njegovih roditelja, nije izabran urbani Guido Gozzano, nego manje poznat i bitno pastoralniji Nino Costa (100 pjesama).

Od klasičnih autora tu su Vergilije (Eneida), pa iznenađujući Friedrich Hölderlin (Ode) koji pokazuje Bergogliovu sklonost nadrealnome i simboličnome, zatim Joseph Malègue(Augustin iliti Učitelj je ondje), jedinstveno djelo među romanima izrazito katoličkih autora, jer se ne bavi spolnošću i grijehom (kao Mauriac, ili Bernanos, ili naš Tommaseo), nego postavlja religijska pitanja s intelektualnoga stajališta (ali ne intelektualističkoga, naglašava Victor Brombert), onda Robert Hugh Benson (Gospodar svijeta), alternativna historijska distopija engleskog monsignora, pa isusovac obraćenik i pjesnik Gerald Manley Hopkins (Svježina), također isusovac i filozof religije Romano Guardini (Polarna opozicija), autor historijsko-religijskih stihova José María Pemán (Božanski nestrpljivac), svakako Alessandro Manzoni (Zaručnici), koji je pak Talijanima obavezan lik kao Hrvatima Šenoa (i jednaka muka učenicima), njegov argentinski pjesnički parnjak José Hernández (Martín Fierro), te napokon mračno duhovan Fëdor Dostoevskij (Zapisi iz podzemlja), također iznenađujući s obzirom na apolinijski diskurs, tipičan za javne istupe pape Frane.

Argentinska duša

Očito je intimno mističniji i tamniji negoli se doima u javnosti, spreman na dosjetku i šalu, pa i tuđu (pro-vjerio). Iznenađenje je i anarhistica, višekratna puštenica, Yatesova prijateljica i Russelova ljubavnica Ethel Mannin (Kasno sam te voljela), dok se ne sjetimo da je porijeklom irska katolkinja i da je naslov izvučen iz Augustinovih kontemplacija o kasnom susretu s Bogom.

Argentinsku dušu pape Frane otkriva ne izbor Jorgea Luisa Borgesa, bez kojega ne može biti biblioteka ikoga iz poznoga XX stoljeća, nego izbor djela - a to je zbirka pjesama za tango i milongu: Ini, isti. Tu možda pripada i argentinski peronistički pjesnik i romanopisac Leopoldo Marechal (Megafon ili rat), te suvremeni argentinski pripovjedač Jorge Milia sa svojim kolegama (Sretno doba i druge izvorne pripovijetke).

Kada taj pothvat bude završen, u rujnu, onome tko bude imao strpljenja sve to pročitati vjerojatno će i papa Frane biti jasniji.