Pjesnik i prevoditelj, Damir Šodan, upravo je objavio knjigu haikua „Gavran, Buddha, Yamaha 100 haikua“ (Vuković&Runjić). U knjizi haikua Šodan pokušava na osoben način oživjeti staru pjesničku formu u novom, suvremenom kontekstu, nastojeći “pohvatati” i registrirati fleševe spoznaje, svojevrsne minijaturne “satorije”, ili trenutke produbljene percepcije, empatički ih dijeleći sa čitateljem, pritom se praktički i ne obazirući na uobičajene gradbene postupke, naročito one koji su ravnali radom domaćih haiku škola koje su u Hrvatskoj prisutne još od 70-ih godina protekloga stoljeća, zahvaljujući zauzimanju akademika Vladimira Devidéa (1925.–2010.), matematičara, književnika i japanologa, čiji su epigoni i nastavljači gotovo listom inzistirali na instančanoj senzibiliranosti spram prirode i sitnica iz svakodnevnog života, ostavljajući u pravilu prostrani svijet takozvane društvene zbilje.
Za razliku od pjesama iz te tradicionalistički orijentirane struje, Šodanovi haikui, pisani mahom u milenijskim i postmilenijskim godinama, na prijelomu dvaju tisućljeća, nastaju u slobodnom kretanju, u hodu, na različitim i međusobno udaljenim lokacijama, od Jordana do Kine, sve preko Sjeverne i Južne Amerike, zapadne Europe i zavičajne Dalmatinske zagore. Premda formalno strogo ustrojeni (“razbijeni” u tri retka s odgovarajućim 5 + 7 + 5 brojem slogova), sadržajno su daleko bliži jazzerskom free style rifanju, negoli klasičarskom duhovnom poniranju, s tim što Šodan proširuje uobičajeni tematski splet na način da u njega uvodi nove sadržaje kao što su svijet (svijest) cyber spacea, introspekcija, seksualnost, (hipsterska) urbanost i socijalni komentar. Već samim naslovom „Gavran, Buddha, Yamaha“ autor poručuje da nijedan aspekt egzistencije (prirodni, duhovni i tehnički) neće ostati zanemaren. Motoci tako postaje simbol doživljaja slobode, a aluzije na svijet droga i raznoraznih stimulansa sugeriraju pokušaj da se zaviri i s onu stranu Huxleyjevih “vrata percepcije”.
Damir Šodan diplomirao je povijest i engleski jezik na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Objavio je pjesničke zbirke Glasovne promjene (1996), Srednji svijet (2001), Pisma divljem Skitu (2009), Café Apollinaire (2013), knjige dramskih tekstova Zaštićena zona (2002) i Noć dugih svjetala (2009), te Drugom stranom, antologiju suvremene hrvatske “stvarnosne” poezije (2010). Za dramu Zaštićena zona nagrađen je prvom nagradom za ex-Yu dramatičare u Beču (2000), a za burlesku Chick lit trećom nagradom na natječaju Marin Držić (2012). U prijevodu je predstavio mnoge sjevernoameričke pjesnike (Charles Simic, Raymond Carver, Charles Bukowski, Richard Brautigan, Leonard Cohen, Frank O’Hara i dr). Član je uredništava časopisa Poezija i Quorum u Zagrebu, a poezija mu je prevedena na dvadesetak jezika. Među ostalima uvršten je u američku antologiju New European Poets (Graywolf Press), francusku Les Poètes de la Méditerranée (Gallimard) i britanske World Record i A Hundred Years’ War (Bloodaxe). Dvadesetak godina radio je kao prevoditelj za Ujedinjene narode u Nizozemskoj, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Živi u Den Haagu, i u Splitu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....