Brojni su horori proteklih desetljeća zadesili glazbu; pojavio se autotune, scena je postala estrada, glazbenici postaju slavni zbog imidža, a ne talenta, gigantski su festivali odveli industriju u megalomaniju, urušilo se tržište fizičkih muzičkih izdanja... Ipak, vjerojatno najveći šamar velikoj većini onih čiji je posao na bilo koji način vezan uz glazbu opalio je koronavirus.
Među njima nije bio glazbeni kritičar Jutarnjeg lista Aleksandar Dragaš, kojeg je po početku lockdowna uredništvo svrstalo, u, kako on to naziva, "antikokorona odjel za užitak". Umjesto da recenzira isključivo svježa izdanja, što mu je inače praksa, Dragaš je u vrijeme kad je sav javni prostor vrvio parolom "Ostani doma" na dnevnoj, pa kasnije i tjednoj bazi, odabirao pjesme iz svih glazbenih era te o njima pisao uz impresije i komentare iz njegovog osobnog, ali i života cijeloga društva.
"Novo abnormalno"
Sve je rezultiralo sabiranjem tih tekstova u knjigu "Pjesme u doba korone", koja je ovih dana objavljena u izdanju glazbene knjižare Rockmark.
- Odlučili smo da ću u vrijeme lockdowna pisati o pjesmama i albumima koji nisu nužno novi, ali se uklapaju u sintagmu "novog normalnog", koje bih ipak nazvao "novim abnormalnim" - govori Dragaš. Težio je tome da pjesme reflektiraju aktualne i njemu zanimljive teme.
- Želio sam povezati pjesme s osobnim doživljajima događaja koji su se odvijali tih neobičnih dana. Bilo mi je vrlo zanimljivo napraviti taj odmak i ne pisati samo o novim albumima, nego i nekim starijim pjesmama koje jako dobro poznajem - priča.
Komentirao je u tim tekstovima, među ostalim, poteze premijera Plenkovića, pisao o tome kako lijepe žene više ne prolaze kroz grad, osvrnuo se na to da "nema više, nema više naše birtije"... - Knjiga može figurirati kao svojevrsni zbir dnevničkih zapisa koji su ispisani uz pjesme. Nekada su mi pjesme padale na pamet zbog osobnih ili društvenih događanja, a nekada je proces išao obrnuto. Neću reći da bih volio da se ponovi, ali mi je pisanje u ovoj formi pružalo određenu razonodu - govori Dragaš.
Knjiga "Pjesme u doba korone" svojevrsna je enciklopedija njemu bitnih i zanimljivih glazbenih numera, ali i više od toga; živ te lucidan dokument vremena, komentar na vjerojatno najneobičniju situaciju u kojoj se čovječanstvo našlo u posljednjih nekoliko desetljeća, a u kojoj je cijela planeta preko noći ostala zbuksana doma. U predgovoru Sale priznaje da nije imao tendenciju pisati o ičemu osim o glazbi, no na koncu su stvari otišle u drugome smjeru. "Tada sam mislio bavljenje religijom, sociologijom, medicinom, ekonomijom i politikom ostaviti drugim kolegama, no ubrzo sam kao 'politička životinja' uočio da mi je zanimljivo povezivati ove ili one pjesme i s tim temama, a ne samo s onime čime se bavim u 'Sex & Drugs & Rock & Roll'. (...) Na ovaj ili onaj način pokušao sam u svakom ili u većini od tih tekstova, a koje sada imate sabrane u ovoj knjizi, reći nešto o nekom konkretnom događaju ili o odabranoj temi, ali i o samoj pjesmi i o autorima i/ili izvođačima koji stoje iza nje", napisao je u predgovoru.
Od Sinatre do Ede Maajke
Razmišljao je i pisao, među ostalim, o pjesmama The Rolling Sonesa, Sinatre, Deana Martina, Elvisa, Abbe, Blondie, Ramonesa, Laibacha, Dylana, ali i, primjerice, Ede Maajke. - Slučajno je nastala pomalo ironična situacija u kojoj ljudima koji žive od glazbe, odnosno koncerata, nije bilo moguće raditi njihov posao, a ja sam imao sreće da sam unatoč situaciji mogao nastaviti pisati o glazbi - kaže. Njegov se život, govori, i nije toliko promijenio; od kuće radi već 20 godina. Šok je, očekivano, najviše osjetio upravo u segmentu zatvaranja kafića, ukidanja koncerata, drastične redukcije društvenog i kulturnog života. - No mislim da sam se lako prilagodio. Takav sam po prirodi. Ako je nešto negativno, trudim se pronaći svijetlu točku. Jedna od njih bili su mi ovi tekstovi, iz kojih se izrodila i ova knjiga - govori.
Još jedan paradoks koronasituacije u kontekstu glazbe je bio taj da su ljudi više no ikada konzumirali umjetnost, a, s druge strane, oni koji je proizvode od nje nisu mogli živjeti. Misli li Dragaš da će publika, kad dođe do normalizacije, više cijeniti glazbu, koncerte? - Vjerujem da će postojati povećani interes publike, ali će se raditi o kratkoročnom efektu. Pitanje je koliko je domaćih izvođača moglo preživjeti te lockdownove, a bojim se da će se razne regule vući još godinama. Iako su se koncerti u nekom obliku javili, još uvijek nema velikih međunarodnih turneja većih izvođača. Želim svim glazbenicima da prežive, da nastave gdje su stali. Srećom, više nije toliko skupo snimati novu glazbu, no koncerti su teško nastradali. A glazbenici zapravo zarađuju od koncerata te tantijema - priča.
Koncerti se sada u određenom obliku održavaju. Smatra li Dragaš da već možemo reći da se situacija normalizirala?
- Kompleksan je to problem, još ne znamo kako će izgledati jesen. Primjerice, još uvijek će se malo tko od američkih izvođača odlučiti na ljetne turneje. Ipak, mislim da je realno da iduće godine očekujemo povratak INmusica te najavljene koncerte Pixiesa, Simple Mindsa... Preduvjet povratka inozemnih koncerata jest to da se održavaju koncerti domaćih autora, a to zahtijeva velike prilagodbe, kako kod glazbenika, tako i publike, voditelja klubova i dvorana, koncertnih organizatora i ostalih. Osobno mislim da je cijepljenje jedini ključ za sve to - kaže.
Osim Dragaševih dnevničkih zapisa, u Jutarnjem listu je u vrijeme lockdowna izlazio i "Dnevnik samoizoliranog intelektualca" Tomislava Čadeža. I ti su tekstovi u konačnici objavljeni u formi knjige. - Jako mi je drago da su njegovi tekstovi ukoričeni, čitao sam ih iz dana u dan. Počeli smo ih pisati iz slične situacije, ali baveći se drugim stvarima iz područja kulture. On je više pisao o povijesti, bavio se institucijama... Materija nam je usporediva, ali različita - kaže Dragaš.
Amblematski hit
Knjigu "Pjesme u doba korone" zaključuje jedna zanimljiva "rubrika", koja je izašla kao članak u Jutarnjem listu, a kojoj je naziv "24 pjesme za 24 sata sudnjeg dana". Tu je, među ostalim, odabrao "All Along the Watchtower" Boba Dylana, "The Man Comes Around" Johnnyja Casha, "After the Gold Rush" Neila Younga, "The End" The Doorsa... Iako smo se, čini se, uspjeli barem donekle izvući iz te masovno apokaliptične atmosfere, pitamo Dragaša na koju bi pjesmu pao njegov izbor da se kraj svijeta događa danas, a on si može pustiti samo jednu stvar. - To bi bila R.E.M.-ova "The End of the World as We Know It (And I Feel Fine)". - Imao sam prilike više puta se družiti s R.E.M.-ovcima. Osim što su sjajni ljudi, oni su mi jedan od najdražih bendova. Doma imam gotovo sve njihove albume, a zavolio sam ih dok još nisu ni bili toliko poznati. Ova njihova stvar mi se sviđa jer govori o kraju vremena kakvog smo znali. Ne nužno o sudnjem danu, ali se može protumačiti i tako. Istovremeno, ima poletnu melodiju, koja kao da govori "dobro smo se zabavljali do sada, pa možemo i dalje bez obzira na sve". I u inozemstvu se ovu pjesmu često amblematski izdvaja kao hit za sudnji dan te mislim da vrlo dobro sjeda novonormalnoj zbilji - zaključuje Dragaš.