Godine 1681. mladome je, obrazovanome i uglađenome Senjaninu Pavlu Ritteru Vitezoviću povjerena zadaća da na Ugarskome saboru u Šopronu iznese pritužbe svoga rodnoga grada protiv njemačkih kapetana te zatraži njegov povratak pod kraljevsku jurisdikciju. Tim povodom nastao je rukopis "Lamentatio Segniae" (Tužaljka Senja), žalobna lirska pjesma od četiristotinjak stihova u kojoj grad Senj, personaliziran u liku djevice ratnice, oplakuje svoj neizdrživ politički i vojni položaj obraćajući se hrvatskome banu i moleći ga za pomoć, pozivajući se pritom na svoju slavnu ratničku prošlost. Tada je Senj neustrašivo odolijevao napadima Osmanlija i Mlečana, odnosio pobjede i gomilao ratni plijen. Zlatnome dobu rata Vitezović suprotstavlja "tužno razdoblje mira", obilježeno zloupotrebama senjskih kapetana: osim preuzimanja zapovjedništva nad drevnim senjskim utvrdama, poput Kosinja, Otočca i Brinja, Vitezović njemačkim kapetanima predbacuje što senjskim posadnim vojnicima uskraćuju napredovanje, plaće, mirovine i obeštećenja u slučaju ranjavanja.
Bilo je to doba napetih odnosa između civilnih i vojnih vlasti koje su dijelile vlast nad tim gradom koji je od sredine 15. stoljeća imao dvojni pravno-politički status. Senj je, naime, bio slobodni kraljevski grad pod ingerencijom hrvatskog bana i Sabora kojim su upravljali domaći gradski suci, ali i sjedište Primorske krajine na čelu s njemačkim kapetanom kao predstavnikom habsburške vojnokrajiške uprave. Grad Senj je uživao pravo sudovanja i trgovine, no monopol nad ekonomski vrlo unosnom trgovinom solju dobio je senjski kapetan. Stoga je od početka 17. stoljeća senjsko gradsko plemstvo tražilo da grad Senj pripadne pod direktnu ingerenciju hrvatskog bana i Sabora. Senjani su učestalo protestirali i na Ugarskom saboru, zahtijevajući da se senjskim kapetanima zabrani prisvajanje senjskih dobara i prihoda pod prijetnjom gubitka službe. Godine 1652. habsburški je vladar kapetanima zabranio uplitanje u civilne poslove, no oni su i dalje vršili različite zloupotrebe. To se posebice zaoštrava krajem 1670-ih godina kada senjskim kapetanom postaje karlovački general, grof Johann Joseph Herberstein (1633–1689).
Upravo ova nedovršena rukopisna elegija povjesničara, književnika i leksikografa Pavla Rittera Vitezovića postala je srcem modernog kritičkog izdanja latinskog izvornika navedena djela s usporednim hrvatskim prepjevom autorica red. prof. dr. sc. Zrinke Blažević te izv. prof. dr. sc. Violete Moretti. Knjiga je nastala u sklopu projekta HRZZ-a "Predmoderna hrvatska književnost u europskoj kulturi: kontakti i transferi", a objavljena je u izdanju Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli.
Zrinka Blažević, koja već godinama, i kao povjesničarka i kao prevoditeljica, izučava Vitezovićevo stvaralaštvo, baveći se jednim segmentom spomenuta opusa, naišla je na podatak o signaturi rukopisa "Tužaljke Senja" koji se čuva u Arhivu HAZU. Kada je tijekom pandemije ishodila dozvolu da pregleda rukopis u Čitaonici Arhiva HAZU, zaprepastilo ju je, priznaje, da je ta "pomno restaurirana knjižica od 18 listova uredno ispisanih Vitezovićevom rukom" u više od stotinu godina posuđena tek dvaput.
"To je, nažalost, uobičajena sudbina većine naših latinističkih djela jer iz dana u dan ima sve manje zainteresiranih, ali i jezično osposobljenih istraživača koji bi se bavili književnom baštinom pisanom latinskim jezikom", razjašnjava ona te naglašava da "Tužaljka Senja" ukazuje na veoma visoku razinu političke i književne kulture u Hrvatskoj krajem 17. stoljeća.
"‘Tužaljka Senja‘ je ilustrativni pokazatelj visoke razine političke kulture hrvatskih saborskih zastupnika koji su tada svoju političku kritiku bili kadri izreći u sofisticiranoj pjesničkoj formi na latinskome jeziku. Slijedom toga mogla bi biti koristan podsjetnik i poticaj današnjim zastupnicima u predstavničkim tijelima da vode više računa o njegovanju umijeća političkoga dijaloga", mišljenja je Zrinka Blažević, koja ukazuje i na subverzivnost djela koje implicira da je Senj u jurisdikcijskoj nadležnosti hrvatskih i ugarskih staleža, a ne vojnokrajiških upravnih tijela, što je u to vrijeme značilo ozbiljnu političku kritiku habsburških vlasti. Pritom ih Vitezović optužuje za gramzivost, potkupljivost te zanemarivanje općega dobra u korist privatnih interesa, što je, po njegovu mišljenju, bila najčešća moralna devijacija većine onodobnih političkih aktera.
Politička lamentacija
Kako je u djelu primjetna politička kritika vojnokrajiškog establišmenta, ono se može okarakterizirati kao politička lamentacija, dodaje Zrinka Blažević te objašnjava Vitezovićev odabir forme:
"Riječ je o djelima pisanima po uzoru na Ovidijeve i Petrarkine alegorijske pjesničke poslanice (heroide) u kojima personificirani grad ili država u prvome licu oplakuju svoj težak položaj i zazivaju pomoć neke više političke instance. Političke lamentacije su zbog vrlo snažnog afektivnog učinka bile posebno raširene u okviru čitave europske, a poglavito poljske ranonovovjekovne književne kulture kao sredstvo očuvanja političke slobodne i državne samostalnosti, posebice u borbama Poljaka s Ruskim Carstvom tijekom 17. stoljeća. To je moglo biti razlogom popularnosti toga žanra u okviru hrvatske latinističke književne produkcije nastale pod pokroviteljstvom hrvatskih staleža, čiji je glavni doajen bio upravo Pavao Ritter Vitezović. Naime, nakon što se etablirao kao izaslanik svoga rodnoga grada na Ugarskom saboru, on će kasnije postati i zastupnikom hrvatskih staleža u Beču i kraljevinskim tiskarom čija će latinska djela od nacionalno-političkog odnosno kraljevinskog interesa financijski potpomagati hrvatski staleži."
"Tužaljka Senja" koja je, dakle, bila motivirana pragmatičnim razlozima, nije bila tiskana, iako se, otkriva ona, prema neznatnom broju autorovih ispravaka pretpostavlja da je bila pripremljena za objavljivanje.
"Najvjerojatnijim bi razlogom mogao biti izostanak adekvatne financijske potpore s čime se Vitezović kao književnik-freelancer borio čitavog života", smatra Zrinka Blažević.
Važno je naglasiti da "Tužaljka Senja" gotovo nije obrađena; ni u historiografskoj ni književnopovijesnoj literaturi.
Ipak, ovaj "ogledni primjer u to doba popularnog i utjecajnog pjesničko-političkog žanra – latinske političke lamentacije" veoma je "važan kulturno-povijesni artefakt za našu lokalnu i nacionalnu kulturnu baštinu", tvrdi Zrinka Blažević.
Lokalpatriotski afektivni naboj teksta, tumači ona, prepoznao je i sam Grad Senj koji je podupro objavljivanje prvog latinsko-hrvatskog tiskanog izdanja.
Također, "Tužaljka Senja", dodaje ona, može biti vrijedan povijesni izvor pri istraživanju povijesti Senja i Primorske krajine. Koristiti može i pri istraživanju institucionalno-političke povijesti ranonovovjekovnog Hrvatskog Kraljevstva i njegova odnosa prema bečkoj središnjici.
"Konačno, promatrajući "Tužaljku Senja" iz perspektive Vitezovićeva opusa, ali i hrvatske književnosti u cjelini, može se zaključiti da je Vitezović pronašao vrlo efikasan model za artikulaciju političke kritike, ali i prezentiranje ideološko-političkih sadržaja u lamentacijskoj formi", zaključuje Zrinka Blažević, koja Vitezovića naziva jednim od najznačajnijih i najsvestranijih hrvatskih intelektualaca druge polovice 17. stoljeća.
"Osim što se u maniri pravog baroknog erudita bavio književnim, jezikoslovnim i historiografskim radom, tiskarstvom, izradom zemljopisnih karata, bakroreznih veduta pa čak i natalnih horoskopa, Vitezović je bio i glavnim ideologom hrvatskih staleža, a predvidio je i temeljne odrednice hrvatske moderne nacionalno-integracijske ideologije. Ona će svoj konačni oblik dobiti u 19. stoljeću, i to upravo stoga što su se vodeći hrvatski preporoditelji, poput Ljudevita Gaja, nadahnjivali Vitezovićevim djelima", podcrtava Zrinka Blažević.
Izvrsna suradnja
Vitezovićem se duže od desetljeća bavi i Violeta Moretti, koautorica i urednica modernog kritičkog izdanja "Tužaljke Senja". Tome su je velikanu posebno privukle njegove latinske pjesničke poslanice, a njegovo raznorodno djelovanje na nju je ostavilo dojam još tijekom studija povijesti i kroatistike.
2010. godine trebalo je izabrati temu za disertaciju na poslijediplomskom doktorskom studiju lingvistike, a kako je planirala napraviti višeslojnu lingvističku analizu nekog latinskog teksta, dr. sc. Gorana Stepanić, kod koje je prethodno pohađala seminare, uputila ju je na Vitezovićeva latinska stihovana pisma.
Nekoliko godina kasnije s Goranom Stepanić objavila je knjigu "Pavao Ritter Vitezović. Epistolae metricae" (Književni krug Split). Uslijedili su i višebrojni znanstveni članci, radovi te izlaganja, a "Tužaljka Senja" pružila joj je još jednu izvrsnu priliku da zaroni u stvaralaštvo ovoga istaknutoga intelektualca.
Izvrsnom se pokazala i sama suradnja sa Zrinkom Blažević, priznaje Violeta Moretti:
"Ona je iznimno brza u radu i suradljiva, a što je najvažnije, odlično poznaje Vitezovića jer se njime vrlo dugo bavi i kao povjesničarka i kao prevoditeljica. Ujedno posjeduje i talent koji je danas vrlo rijedak, a to je prevođenje u stihu", kaže Violeta Moretti koja naglašava da u suvremeno vrijeme malo tko poznaje latinski jezik, pa izdanja latinskih tekstova imaju izrazito usku publiku.
Violeta Moretti, koja smatra da i šira publika zaslužuje znati čim više o svojoj povijesti i povijesnoj kulturi, sa Zrinkom Blažević je prethodno surađivala na knjizi "Pavao Ritter Vitezović. Pjesničke poslanice" (Disput) u kojoj je potonja poslanice prepjevala na hrvatski jezik. Nova suradnja na "Tužaljki Senja" (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli) bila je, stoga, dobro uhodana i usklađena.
Ipak, zahtjevnost redakture prijevoda nije zanemariva, priznaje ona.
"Morate održavati pažnju uma na dva teksta odjednom, sa svim različitim jezičnim sredstvima i njihovim konotacijama te, posljedično, načinima na koje odražavaju sadržaj teksta. Ali napor se u konačnici isplati kad vidite rezultat kojim ste zadovoljni", govori Violeta Moretti te navodi neke od izazova s kojima se stručnjaci susreću pri radu na srodnim tekstovima:
"Najveći je izazov kada naiđete na oštećenja u materijalu. Mi radimo na tekstovima koji su stari po više stoljeća i stoga na sebi nose tragove vremena. To može uključivati razna oštećenja od vlage, lošeg rukovanja, oštećenja koja su nanijele male životinje i slično. Kada ne postoje drugi primjerci ili naknadni prijepisi ili objave istoga povijesnog teksta s kojima bi se vaš primjerak mogao usporediti, trebate upotrijebiti sve filološko znanje kojim raspolažete da biste rekonstruirali dijelove koji nedostaju."
U slučaju Vitezovićeve "Tužaljke Senja" Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti na upotrebu im je, nasreću, ustupila tekst koji je sačuvan u dobrome stanju, a papir je, priča Violeta Moretti, bio znatno oštećen na samo dva mjesta i nedostajali su tek dijelovi stihova.
Teškoće mogu predstavljati i mjesta na kojima je rukopis blijed, mjesta na kojima tinta probija na drugu stranu ili pak mjesta na kojima se autor ili pisar nije pretjerano trudio oko oblikovanja slova.
Osim toga, kod tekstova u stihu nužno je odlučiti se za prijevod u prozi ili onaj u stihu. Odabirom proze podilazi se suvremenoj publici, smatra Moretti, no stih podrazumijeva pjesnički talent, znanje i ozbiljnu snalažljivost pri prenošenju pjesničkih figura. Pritom je bitno maksimalno se približiti izvornome sadržaju. Antičke motive je pak najpraktičnije objasniti u uvodnoj studiji ili bilješkama ispod teksta jer ih suvremena publika uglavnom ne prepoznaje.
Izazovima usprkos struka, napominje Violeta Moretti, nastoji objaviti što veći broj izvornih tekstova te ih kontekstualizirati.
Stručnjacima zadatak ne olakšava, nastavlja ona, ni pojačana administracija unutar sveučilišnih sustava kao ni stalno i dugotrajno traženje sponzora koji bi financirali objave knjiga.
"Istovremeno, u brojnim arhivima diljem Hrvatske, kao i izvan nje, postoji niz tekstova koji nikad nisu priređeni i objavljeni, a značajni su za stvaranje objektivnije slike o hrvatskoj povijesti i kulturi, o položaju hrvatske unutar europske kulture, za stvaranje realnijih zaključaka o kontaktima hrvatskih intelektualaca i kulturnim transferima u raznim razdobljima hrvatske i europske povijesti", uvjerena je Moretti koja trenutno radi na Govoru Krste Frankopana upućenom papi Hadrijanu VI., tiskanom latinskom tekstu iz 16. stoljeća.
"Mi danas u Hrvatskoj imamo vrlo malo klasičnih filologa, koji su jedini osposobljeni priređivati kritička izdanja latinskih tekstova. Tek nekoliko sveučilišta u Hrvatskoj omogućuje mladima da studiraju latinski jezik i književnost. Potrebno nam je više klasičnih filologa. I treba nam više prevoditelja s latinskog jezika. Studiji klasične filologije ključni su za stvaranje mladih istraživača koji će ove latinske tekstove uvesti u tokove suvremene znanosti", zaključuje Violeta Moretti.