PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Tko je zapravo nagrađen Nobelom za književnost Peteru Handkeu i Olgi Tokarczuk

Božanstvo Slučaj, ili naše namjere i sklonosti ljudske, tek nešto je od toga htjelo da vijest o Nobelovim nagradama za književnost dočekujem s Borom Ćosićem, na utrinskoj tržnici, u Limunu, uz uključen kompjutor i izravan prijenos iz Stockholma. O čemu smo razgovarali, to neću govoriti, ne samo zato što bi bilo indiskretno. Ali bilo je nečega skoro nadrealnog, avangardistički šašavog, u toj staklenoj kutiji nad kojom se natmurilo listopadsko, a ustvari kišopadsko nebo, u tome što će se za koji minut proglasiti čak dvije Nobelove nagrade, a ne kao što je red jedna, i u tome što je on, Bora Ćosić, ako ćemo pravo govoriti, jedini pisac naših jezika koji ima djelo, a bogme i recepciju, da s književnim pokrićem zasluži Nobelovu nagradu za književnost.

I uopće nije riječ o tome hoće li je dobiti ili neće - a neće, jer ga, pretpostavljam, nije jutros zvalo iz Stockholma - nego je riječ o tome da na ovome jeziku postoji djelo koje bi težinu te nagrade moglo podnijeti. Čar Nobelove nagrade, i njezina neusporediva važnost, upravo je u takvim piscima i njihovim djelima. Dobitnici su tu samo da očuvaju njezinu reputaciju, i zato je toliko važno da Nobelovom nagradom prečesto ne bude čašćen neki bezveznjak, koji iz političkih, regionalnih i kontinentalnih ili rodnih razloga ostvari prednost nad književnošću. Čim se to dogodi, biva poremećeno nešto važno u našemu svijetu.

Pola sata prije početka direktnog prijenosa, prije nego što sam s Borom podijelio ekran, napisao sam objavu na autorskoj Facebook stranici, s kratkom listom mojih pisaca kojim sam poželio nagradu, s jednom spisateljicom na vrhu. To mu ne spominjem, dijelom zato da se slučajno ne bismo sporili, a i zato što u toj mojoj igrici ima neke sitne trivijalnosti, čije bih javne posljedice radije izbjegao. Nego mu govorim da će sad sigurno nagradu dobiti prozaist iz Kameruna i pjesnikinja iz Kambodže. Zašto smo frustrirani kad Nobela zasluži pisac iz trećega svijeta za kojeg u pravilu nikada nismo čuli? Ni iz kakvih kultur-rasističkih razloga, nego zato što smo čitatelji, i volimo da naš pisac osvoji nagradu.

Prema bi, možda, po nas bilo bolje da nagrade nekoga nepoznatog, čijeg retka nismo pročitali i tko će nam biti veliko, osvajajuće otkriće. Ali to se, na žalost, ne događa. Još od Isaaca Bashevisa Singera i Eliasa Canettija nije se dogodilo da nepoznati književni genij osvoji Nobelovu nagradu, a nepoznati pisci iz trećega svijeta gotovo da nas u pravilu zapahnu tek ugodnim daškom folklora. Ta nagrada, uostalom, i ne služi da otkrije nekoga koga ne znamo, nego je ona tu da potvrdi hijerarhiju onoga što znamo. Tako i ove godine od Nobelove nagrade očekujem da potvrdi moje uvjerenje da je Bora Ćosić jedini pisac ovih jezika s književno nobelabilnim djelom, premda kao suštinski apatrid nema baš sasvim nobelabilan lik. Ali ništa mu o tome ne govorim, a on se ne peca na moju priču o kamerunsko-kambodžanskim piscima, nego kaže da bi volio da nagrade Pétera Nádasa.

Slavna štokholmska vrata

A onda se otvaraju ona slavna štokholmska vrata, koja izgledaju kao vrata u onim našim austrougarskim stanovima visokih stropova, izlazi gospodin manekenske fizionomije, i počinje da na švedskom čita objavu. I ja tu prepoznajem ime Olge Tokarczuk. Nekoliko trenutaka kasnije izgovorit će i ime Petera Handkea.

Kratko sam još sa Borom Ćosićem, a zatim sklapam kompjutor i odlazim, iz utrinske zbilje vraćam se imaginaciji svoje fotelje za pisanje, da bih iz nje ispričao vlastitu čitateljsku pripovijest o dvoje dobitnika Nobelove nagrade za književnost. Ali najprije ono što toj pripovijesti prethodi: Olga Tokarczuk tačno je dvadeset godina mlađa od Petera Handkea. Ona je 1962, on je 1942. godište. Premda je on davno s prijezirom govorio o Srednjoj Europi, tvrdeći da je to samo meteorološki pojam, oboje ne samo da su srednjoeuropski, nego su i, u nekoj imaginarnoj, svemu prethodećoj povjesnici, austrougarski, habsburški pisci, i to s granice imperija.

Oboje su migranti, obezzavičajene osobe vrlo snažno usađene u svoje i u tuđe izgubljene zavičaje. Oboje su vrlo politični autori, ali s književnim djelom koje je u potpunosti lišeno političkih ili bilo kakvih drugih izvanknjiževnih opterećenja. Oboje su kritični prema prevlađujućim mentalitetima, vrijednosnim sustavima i političkim tradicijama u svojim zemljama, trajno na glasu da zagađuju i pogane gnijezdo u kojem su se ispilili.

Oboje su vezani za forme, mitove i narative visoke i niske (ili masovne) kulture, djeca su velikih književnih kultura i univerzalne rock kulture, s tim da Peter Handke stoji na početku, a Olga Tokarczuk na kraju jedne epohe. Handkeov svijet otvara se sredinom šezdesetih, kroz avangardni teatar, eksperimentalnu prozu, izraženu kulturnu amerikanofiliju, šezdesetosmašku pobunu i soundtrack generacije Woodstocka, a većina tih odrednica može se povezati i s Tokarczuk, ali iz druge vremenske perspektive, u negativu, s kraja priče. I riječ je o dvoje vrlo različitih i međusobno udaljenih pisaca koji, međutim, čine jednu književnost.

Veliku europsku književnost, koja je i naša, onoliko koliko smo mi njezini čitatelji. Moja jest, jer se između ova dva imena, slučajno povezana godinom s dvije Nobelove nagrade, razvukao, kao rublje na štriku, moj odrasli život. Čitatelj se nanovo formira sa svakom važnom knjigom koju pročita. Formirale su me knjige Petera Handkea i Olge Tokarczuk. Neke od knjiga koje su te formirale u međuvremenu te i napuste. Handkeove knjige nisu me napustile.

Niz sretnih okolnosti

Olga Tokarczuk pripovjedačica je i romansijerka, esejistica, autorica kratkih priča, ekološki i politički vrlo osviještena žena, sitne figure, blagog i čistog osmijeha, vrlo lijepih, metalno-plavih očiju. Prva nobelovka koja je nosila dreadlockse, što samo po sebi i ne bi bilo od naročitog značaja da ne svjedoči o kulturama iz kojih je potekla i o epohi koja se u međuvremenu iz temelja promijenila. Ne samo što Olga Tokarczuk ne izgleda kao idealtipski književni nobelovac, kao nacionalni klasik i istočnoeuropski bard, nego ona suštinski nije ništa od toga, ni u životu, ni u svome proznom tekstu. Često je bivala u našim krajevima.

Čini mi se da ju je Roman Simić svojedobno ugostio na svom Festivalu europske kratke priče, prije nekoliko je godina otvorila Prosefest u Novom Sadu, lani je otvarala Festival svjetske književnosti u Zagrebu. Među piscima koji su joj važni spomenut će Danila Kiša - po čemu mu je bliska - i svoju mladalačku fascinaciju Pavićevim “Hazarskim rečnikom” - što mi nije blisko, važan i vrlo slikovit komad jednoga njezinog romana odvija se na otoku Visu…

Ali ne samo po tome, nego i po koječemu važnijem, još od 1961. i Ive Andrića, Nobelova nagrada za književnost nije nam prišla ovoliko blizu. (Ali nemojte da vas to zavara: ne samo da vi nećete doživjeti da se neki našijenac onobelovi, nego to neće doživjeti ni vaši unuci, čak ni pod već prilično nevjerojatnom pretpostavkom da - usprkos blaženkama divjak, andreama zlatar i tisućama onih koji hrvatski rokću, mekeću, muču, riču i kokodaču umjesto da govore - hrvatski jezik preživi do vremena vaših unuka.)

Približila nam se zahvaljujući nizu sretnih okolnosti, nekolicini postojećih ili već ugašenih beogradskih i zagrebačkih izdavača, ali prije svega drugog i prije svih drugih, zahvaljujući beogradskoj i zagrebačkoj polonistici, te sjajnim prevoditeljicama i prevoditeljima Olge Tokarczuk na srpski i hrvatski jezik. Ne samo da je većina njezinih romana prevedena u jednoj ili u dvije verzije, nego su ti prijevodi sjajni, pisani s talentom i nadahnućem, dostojni autorice. U prijevodima na hrvatski i srpski, tekst Olge Tokarczuk u pravilu zvuči kao da ga čitamo u jeziku izvornika.

Posljednji njezin veliki roman “Knjige Jakubove”, golema, tisućustranična pripovijest o Jakubu Franku i njegovoj sekti, o Poljskoj na unutrašnjem razmeđu okcidenta i orijenta, i o prevrtljivom demonu identiteta, najprije je, u izdanju Službenog glasnika i ugasle Paideije, i u veličanstvenom prijevodu Milice Markić, objavljen u Beogradu, da bi zatim, nekoliko mjeseci kasnije, u izdanju Frakture i u dobrom i pouzdanom prijevodu Mladena Martića izašao u Zagrebu.

Kao malo kad, činjenica dva različita prijevoda pružala je ne samo mogućnost usporedbe, nego i svojevrsne čitateljske igre, i naknadnih, nasumičnih čitanja i užitka u pjesničkim i ludističkim aspektima Olgina teksta. Ona je, naime, jedan od onih pisaca, kakvih na žalost nema previše, jer dobrih i istinskih pisaca je i manje nego književnih nobelovaca, čije rečenice vibriraju unutar sebe i unutar pojedinog odlomka, pa ih je užitak čitati i izvan konteksta.

Ona nije pisac koji cijeloga života piše jednu istu knjigu, premda postoje i opsesivne teme Olge Tokarczuk, kao i prozno-pripovjedačke strategije kojima se opsesivno koristi. Možda bi se moglo reći da ona cijeloga života piše nekoliko različitih istih knjiga, na nekoliko različitih istih načina. U suštini, ona je pisac suvremenosti. Sve što piše, piše iz sebe i iz svoje epohe, o sebi i o svojoj epohi. Samo što je njezina suvremenost, zajedno s njezinim identitetima, malo neobično postavljena unutar prostora i vremena.

Prošlo je ljeto na otoku Visu jednako blizu i sada kao i vrijeme etničke rekompozicije poljskih zemalja i preseljenja naroda iz jednih zavičaja u druge zavičaje, iz kojih su iseljeni neki drugi narodi. A to je vrijeme jednako blizu Šabetaju Cviju i Jakubu Franku, i pravoslavnim bjegunima i bespopovcima, koji su bježali od svake vlasti i vladavine, i koji su u svakoj društvenoj instituciji prepoznavali prste antikristove. Sve to je suvremenost Olge Tokarczuk, koja joj služi kao materijal za romane, a koji su, opet, vrlo komplicirani i kompleksni prilog njezinoj osobnoj iskaznici u nastajanju, iz koje će se na kraju razaznati tko je, odakle je i gdje je zapravo živjela Olga Tokarczuk.

Fascinacija zbiljom

Poljski domoljubi, katolički konzervativci i fanatici, dakle jednom riječju - nacionalisti grdno se gnjeve na Olgu Tokarczuk. Razlog tome su, bit će, njezini stavovi, razlog tome je pobuna koju oni detektiraju u njezinoj književnosti, ali, usudio bih se to kao čitatelj sa strane reći, mnogo je važniji onaj treći razlog, tragično tipičan za sve nacionaliste i vjerske fanatike: oni su loši Poljaci jer u njoj ne prepoznaju Poljsku, karakterističnu i vrlo tradicionalnu.

Kao što je Adam Mickiewicz rodom i identitetom bio Bjelorus, pa ga Bjelorusi s razlogom smatraju svojim, životom je bio Litvanac, i ništa ne bi od njega ostalo kad bi mu se oduzela Litva i njegov litvanski identitet, da bi život završio tako što je, tako karakteristično za Poljaka, Bjelorusa i Litvanca, išao u Istanbul da tamošnje Poljake i Židove nadigne protiv Rusije, pa je mučenik umro od kolere, tako je u drugom vremenu, ali u isto poljskoj kulturi, Olga Tokarczuk Poljakinja na mickijevičevski način. To je naprosto očigledno u svakome njezinom retku.

Nju zanimaju tuđe kosti pod njezinim nogama, ona se bavi svjetovima onih koji su odsutni, njezina imaginacija temelji se na imaginacijama onih koji su određeni da ne postoje, ona je anarhist na način osamnaestostoljetnih bjeguna, ali ni njezin anarhizam nije puki politički program, nego izvire iz njezina identiteta. Anarhizam je njezina samosvijest. Sjećanje je njezin moralitet i njezina književna strategija.

Olga Tokarczuk nije pisac realističnog prosedea, kao što ni Handke nije pisac realizma, nekog starog, a ni nekog novog. Oboje, međutim, fascinirani su zbiljom, dokumentom stvarnosti, hiperrealističnim prizorom: Handkeu je stvarnost u detalju, u pojedinosti na slici svijeta, u nastojanju da se sjeti kada je prvi put nešto doživio, kada je prvi put nešto vidio, gdje je bio onoga ljeta kada je na radiju hit bila ona pjesma. Stvarnost Olge Tokarczuk u konstrukciji je, u okviru svijeta, u sklopu sjećanja. Ona je pisac snažne imaginacije, on je pisac koji vidi, osjeti, prepoznaje, pisac koji sav svijet svodi na jednu sliku. Njegova je imaginacija u prepoznavanju.

Peter Handke rođen je usred rata, u Griffenu, u varošici bogu iza nogu, duboko u koruškoj provinciji, koja se u neka ranija, tiša i mirnija vremena zvala Grebinj. Ustvari, nije se Handke rodio ni u Grebinju, nego u Staroj Vasi, u Altenmarktu, selu pokraj Grebinja. Mati mu je bila Slovenka Marija Sivec, koja je te 1942. pripadala narodu koji je, ne samo službeno, zajedno s ostalim Slavenima, smatran podljudima. Slovenci su nakon prisajedinjenja Njemačkoj iz 1938. uglavnom bili raseljeni. Ostala je služinčad njemačkih gazda i onaj najniži društveni sloj koji nije bio ni za iseljenja, ni za života. Otac Handkeov bio njemački vojnik Erich Schönemann, oženjen i situiran čovjek, koji je, kako to već biva, imao svojih seksualnih potreba. Marija Sivec noseća je stigla sve do Berlina, gdje se bez ljubavi udala za čovjeka koji će Handkeu dati prezime i biti mu očuh.

Njegovo podrijetlo sa samoga društvenog dna, pa njegovo rano djetinjstvo čine ga bliskim s dva pisca istoga podneblja, Thomasom Bernhardom i Lojzetom Kovačičem. No, dok je Bernhardu i Kovačiču to bila cjeloživotna, ali uglavnom književna tema, iz Handkeova traumatičnog podrijetla i djetinjstva u velikoj su mjeri proizašli njegovi životni i politički stavovi, svjetonazor, nacionalni i socijalni identitet i karakter.

Za njega svijet nije bio čudo, on nije odrastao da bi postao dio tog čuda, nego je odrana nastupio kao osvetnik, koji je za sebe i za sve što je doživljavao svojim, tražio pravdu. Umjesto da odraste, on se morao boriti protiv svijeta i protiv svega onog što mu je bilo namijenjeno kao identitet. Godine su kada je Njemačka do temelja sravnjena sa zemljom, s majkom i očuhom on živi u sovjetskoj okupacijskoj zoni, u istočnom Berlinu, pa u Griffenu, pa u Berlinu… Premda se društveni ideali razlikuju od onih iz vremena njegova rođenja, njihova životna situacija, društveni i klasni položaj, skoro da je nepromijenjen. Mati je ono što je i bila. Kao što su i ljudi, Nijemci, a pogotovo Austrijanci, ono što su i pod Hitlerom bili. Do stvarnog procesa denacifikacije ostala su desetljeća.

Tada će Peter Handke već biti slavan pisac, skandalmaher, kazališni avangardist, veliki pjesnik - jedan od najvažnijih u odrastanju nekoliko hrvatskih i jugoslavenskih pjesničkih generacija - i ostat će trajno ogorčen čovjek. To što su njegovi kazališni, prozni i pjesnički tekstovi mijenjali ne samo njemačku književnost, nego je bivao među najutjecajnijim europskim piscima sedamdesetih i osamdesetih godina minulog stoljeća, samo je privremeno ublažilo bol i odgodilo Handkeov obračun sa svijetom, s vlastitom sudbinom, te na kraju, paradoksalno, i sa samim sobom.

(U vrijeme njegove rane europske i planetarne slave, kada je i njegova romaneskna produkcija bila na vrhuncu, Handkeov će rad, premda ne i njegovo ime, biti poznat i nepismenoj čeljadi: prvi film Wima Wendersa, ne računajući “Ljeto u gradu”, koje je snimio kao diplomski rad, “Golmanov strah od jedanaesterca” snimljen je po Handkeovom kratkom romanu, a u “Nebu nad Berlinom” ne samo da je bio koscenarist, nego je Wenders u tom čudesnom filmu djelomično i ekranizirao Handkeovu poeziju. A u film “Paris, Texas”, u čijem stvaranju Handke nije formalno sudjelovao, upisan je njegov način gledanja i doživljavanja svijeta, upisana je Handkeova Amerika, njegova umjetnost detalja, njegov “unutrašnji svijet vanjskoga svijeta unutrašnjeg svijeta”. Scenarist filma “Paris, Texas” bio je Sam Shepard, jedan od onih pisaca u čijem je načinu i poetici lako čitati Handkeove utjecaje. Ili precizno, utjecaje njegove poezije.)

Otkriće Handkeovo u našim jezikom započinje 1970. preko Zagreba i Teatra &TD, pod upravom Vjerana Zuppe. Bile su to zlatne godine ovoga primitivizmom i stranačkim nasiljem danas ugašenog kazališta, ali i zlatne godine hrvatske kulture, općenito. Predstava “Kaspar”, koju je režirao Vladimir Gerić, s Ivicom Vidovićem u glavnoj ulozi, jedna je od orijentacijskih predstava u suvremenoj i nikad napisanoj hrvatskoj i jugoslavenskoj kazališnoj povijesti, i velika gesta jedne zapravo vrlo mlade generacije. Zuppa je tridesetogodišnjak, Ivica Vidović godinu je dana stariji, a Handkeu je tek dvadeset i osam, ali je opasno moćan, konfliktan, socijalno i poetički eksplozivan pisac, markantna figura generacije koja će razbijati tabue, propitivati očeve što su radili u Rusiji 1942, denacificirati Njemačku, stvarati novu Europu.

Kaspar je, zapravo, Kaspar Hauser, divlje dijete, pronađeno u Njemačkoj, tridesetih godina devetnaestog stoljeća, koje je naraslo u pjesnički, književni i kulturološki mit. “Kaspar” je, međutim, po mnogo čemu i autobiografski tekst. Handke je samoga sebe stvorio od vrlo loših pretpostavki, u krajnje asocijalnim prilikama. Nije mu bilo dopušteno da se oljudi, i nikad im to nije zaboravio. Kome? Austrijancima, Nijemcima, onima među kojima je rastao, i onima čijeg će jezika postati najveći pisac. Za razliku od Bernhardove figure mržnje prema austrijanstvu, katolištvu, katoličkom nacizmu i nijemstvu, u Handkeovoj mržnji nema ničega vedrog i duhovitog, ona nije oslobađajuća i izazovna, ona je tvrda, mračna i sveprožimajuća. Pisac cijeloga života, kao i Kaspar Hauser, traži način da se socijalizira mimo i izvan svijeta koji ga je zadesio i koji, s mnoštvom dobrih razloga, ne može da podnese.

Posvećenik književnosti

“Kaspara” je na hrvatski prevela najvažnija Handkeova hrvatska prevoditeljica, a ovom njegovom čitatelju i najdraža. Rečenicu i stih Petera Handkea i danas najprije čujem kroz rečenicu gospođe Snješke Knežević. Ona je, primjerice, prevela i roman “Trenutak pravog osjećaja”, objavljen u izdanju Zore, godine 1986, ali 1979, u izdanju Centra za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreba, i “Živjeti bez poezije”, knjigu Handkeovih izabranih pjesama, jednu od najljepših, te u mnogo čemu najvažnijih knjiga u ukupnoj povijesti hrvatskoga izdavaštva. Snješka Knežević impostirala je Handkeov glas u Jugoslaviji i u jeziku i jezicima Srba i Hrvata, a zatim izblijedila iz priče. Kada Peter Handke dobije Nobelovu nagradu za književnost i kada bude provođena novinska anketa, Snješke Knežević neće se sjetiti.

U Zagrebu izlazi i “Ljevoruka žena”, te “Kratko pismo za dugo rastajanje”, meni dugo godina i najvažniji njegov roman. Handke nije pripovjedač, majstor fabule i velikih narativnih elipsi, on je graditelj tekstualnih tvrđava, eksperimentator, onaj koji bi, u skladu s načinom na koji piše, trebao biti teško čitljiv, neprohodan i dosadan pisac. On to, međutim, nije, ni neprohodan, ni dosadan, naprosto zato što je dobar, zato što je genijalan pisac; njegova proza je svjetotvorna.

Svaki njegov tekst cijeli je svijet. “Kratko pismo za dugo rastajanje” najzabavniji je njegov roman, najbliži širokoj publici, ali i duhu vremena, naročito onog istočnoeuropskog. Knjiga je to fascinacije Amerikom i američkom kulturom. U “Kratkom pismu za dugo rastajanje” Handke se upušta u vedru potragu za identitetom, postaje Amerikanac. S Amerikom će imati puno više sreće nego s Balkanom. Ali do tog dijela priče tek trebamo doći.

Osamdesetih Handke u Žarku Radakoviću nalazi vjerojatno i najvećeg posvećenika svoje književnosti. Ovaj srpski pisac na cjeloživotnom privremenom radu u Njemačkoj upušta se u avanturu prevođena Handkeovih djela. Handke je jedini pisac kojeg Radaković prevodi, a prevođenje Handkea mu je, uz pisanje vlastitih, također handkeovskih proznih tekstova, jedina njegova misija u književnosti. Radaković, pritom, nije ni epigon, ni ponizni ljubitelj Handkeova genija, ni vrištač na rock koncertu. On je posvećenik jednoga samostvorenog književnog kulta, i u tom je poslu vrlo zanimljiv.

U godinama pred rat on svoje prijevode najprije objavljuje kod Dečjih novina iz Gornjeg Milanovca. Radakovićev je srpski manje jezgrovit, precizan i ogoljen od hrvatskoga Snješke Knežević, ili je, možda, ovaj čitatelj ostao zarobljen u njezinom izrazu i načinu, ali među Radakovićevim prijevodima iz tog vremena dva su presudno važna. “Detinja povest” iz 1988. i “Užas praznike” iz 1983. “Užas praznine” zapravo je “Bezželjna nesreća”, “Wunschlosess Unglück”, kratki roman koji je na njemačkom objavljen 1972, ključ za razumijevanje biografije ovoga čovjeka i jedna od najsnažnijih i najstrašnijih knjiga koje čovjek ispisuje o sebi. Ona je tačka iz koje će, tridesetak godina zatim, započeti trend autobiografske, seberazarajuće europske proze. Koga zanima od čega je krenuo Karl Ove Knausgaard, neka pročita “Užas praznine”.

A onda mi dolazimo na red, naši ratovi, epoha propadanja i retardacije. Europski su umjetnici, gledajući nas na CNN-u i SKY-u, birali strane u skladu s vlastitim ukusima, afinitetima te, iznimno rijetko, u skladu s vlastitom savješću.

Peter Handke birao je u skladu sa svojom biografijom, što je, vjerojatno, i najpogrešniji izbor, jer kakve veze može imati bijeli svijet, i na tom bijelom svijetu jedan Balkan i jedna Jugoslavija, s bilo čijim formativnim traumama?

Handke odlično razumije i pomalo govori slovenski. Svojim se slovenstvom dičio još sedamdesetih. Bio je to, uz Ameriku, jedan od dva njegova odabrana identiteta. I bio je to identitet njegove majke, identitet ono malo preostalih ljudi iz Griffena i Koruške 1942. Slovenci će ga 1987. častiti kao drugog po redu nagrađenika srednjoeuropske nagrade za književnost Vilenica, koju će 2013. dobiti i Olga Tokarczuk. Hrvati će ga, godinama, skoro i desetljećima prije toga učiniti velikim svojim kazališnim piscem, pjesnikom i romanopiscem, i sve će to njemu veoma goditi dok god bude Jugoslavije. Bit će to njegova obećana zemlja, u kojoj, naravno, nikada neće živjeti.

Njegov san o Jugoslaviji nalik je domovinskim snima djece i unuka naših emigranata i gastarbajtera, koji u tim svojim bosnama i hercegovinama, srbijama, hrvatskima i kosovima nikad nisu živjeli, niti im na um pada da žive, ali u zavičajnom folkloru i mentalitetu, a često i u zavičajnim fašizmima, nalaze svoju arkadiju, obećanu idealnu zemlju, za koju vrijedi, onako iz daljine, život svoj dati. Tu Handke postaje banalan, a iz banalnosti nastat će naši problemi s njim i njegovi probleme s cijelim svijetom, koje je, s druge strane, oduvijek želio i na koje je bio spreman, pa zbog toga, vjerojatno, nikad neće shvatiti da nešto nije bilo u redu s njegovim opredjeljenjima i zalaganjima u vremenima rata u bivšoj Jugoslaviji.

Davno, već stvarno veoma davno, Peter Handke prevodio je zagraničnog slovenskog proznog pisca Florijana Lipuša, najvećeg slovenskog pisca u Austriji prije pojave Maje Haderlap, ali izvan zavičaja savršeno anonimnog. Bila je to ispomoć jednoga autsajdera drugom autsajderu. Pola stoljeća kasnije Florijan Lipuš ono je što je i bilo, dobar pisac i čestit manjinac, koji usred skandala s dvojezičnim pločama odbija većinske počasti i povlači se u samoću svoje jedinstvenosti. Sjajan u svom savršenom odsustvu. Oko Handkea se pola stoljeća kasnije prolamaju svjetovi, slavan je i omrznut, ali je i dalje onaj isti autsajder, koji se nije odmakao od nevolje iz koje je potekao.

On 1991, kao ni svih sljedećih godina, nije želio shvatiti da je pripovijest o nezavisnosti iznuđena i da ta Jugoslavija, tako lijepa iz prizora njegove zagranične mašte i iz perspektive strašnoga austrijsko-njemačkog života njegove majke, malo-pomalo ubija svoju djecu, ubija narode koji su je sačinjavali, pretvara se u krmaču koja ždere svoje mladunce. Nije ju takvom vidio, jer takvu nije želio. Ono što je, međutim, vidio i što je u njemu izazvalo zeusovski gnjev bilo je da omražene Njemačka i Austrija, da svi oni pisci i nacionalni velikani, u kojima je vidio ambleme vlastitog poniženja, podržavaju Sloveniju i Hrvatsku na putu osamostaljenja. I šta je Handke tad vidio: 1941, 1942, Hitlera, nacizam, činjenice svoga rođenja, majčino cjeloživotno poniženje, sve ono što s nama kojima se Jugoslavija raspadala nad glavom i kojima su po glavama padale granate i mine njezine armije, nije imalo baš nikakve veze.

Srbi su, njemu se tako činilo, bili za opstanak Jugoslavije. Nije on vidio razliku između Velike Srbije i Jugoslavije. Uostalom, ni žrtve baš nisu bile voljne govoriti o razlici, nego su njihove elite insistirale, pa i danas insistiraju, na tome da je svaka Jugoslavija bila isto što i Velika Srbija. I na kraju, Nijemci i Austrijanci su, kao i cijeli zapadni svijet, bili protiv Srba. Kao što je 1942. i sljedećih petnaestak godina cijeli svijet bio protiv njegove majke i njega. Banalno. Ali tako to biva, genijalan pisac genijalan je samo u svojim knjigama. Banalan u životu.

Knjižica “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini - ili pravda za Srbiju”, kojom je, nakon što su masovne grobnice već bile napunjene, a genocid u Srebrenici počinjen, nakon što je Sarajevo tri i pol godine bilo pod srpskom opsadom, a zločin nad Vukovarom već bio pomalo zaboravljen, za Handkeovog je čitatelja bila nepodnošljiva baš svakom svojom rečenicom. Bile su to riječi, bio je to stil velikog pisca, ali tekst koji je proizvodio bio je nepodnošljivi folklorni kič, imitaciju srpske patriotske proze koju je, možda, pisao kakav Mladićev narednik. I sve to u inat onima koji su… U inat kojima? Teška je to i duga priča.

Greška prema vlastitom životu

Sljedećih godina i desetljeća Peter Handke bio je kažnjen svojevrsnim bojkotom, kako u Njemačkoj, tako i na Zapadu. Nobelova nagrada za 2019. označava kraj bojkota. Ali ne zbog Handkea, nego zbog same književnosti i jednoga od najvećih i najvažnijih pisaca našega vijeka. Sve drugo ostaje isto, pa i čitateljev odnos prema nečemu što nije književnost, ali ga se itekako tiče. Čudno je to kada te najdraži tvoj pisac pokušava ubiti ili kada je ravnodušan prema tvom ubijanju. Nije za oprostiti. Ali ne treba ponavljati Handkeovu grešku u mišljenju i u snalaženju, grešku prema vlastitom životu.

Bilo je tih godina pisaca koji su vrlo snažno reagirali na Handkeovo moralno i ideološko proklizavanje i podršku Slobodanu Miloševiću i njegovu režimu. Ali najtačnije i najbolje tad mu je otpisao Bora Ćosić. Ne samo zato što je veliki pisac, nego i zato što braneći svijet od Handkeovih zabluda nije branio svoje pleme. Književni talent, ipak, talent je za drugog. I strašno biva kad pisac iznevjeri vlastiti talent. Ili kad, poput Petera Handkea, zađe u vlastitu prazninu, kad podlegne vlastitom jadu, umjesto da od jada stvara veliku književnost. Umjesto da napiše još jednu “Bezželjnu nesreću”.

“U jednom društvu, prilikom jednog izleta u planinu, htela je da ode u stranu i obavi nuždu. Zastideo sam je se i počeo da se derem, pa nije otišla. (…)

Kada bi svi bili opskrbljeni i gotovi sa jelom, koketno bi svaki put stavljala u usta preostale korice hleba. (…)

Smrtni strah kada se usred noći probudite, i na stepeništu gori svetlost. (…)

Upravo su mi u radnim danima posle njene smrti njene smrtne patnje postale naročito žive. Svakog petka je bolno počinjalo da se smrkava i postajalo mračno. U noćnoj magli žute seoske ulične svetiljke; prljavi sneg i smrad iz kanala; prekrštenih ruku u televizijskoj fotelji; poslednje povlačenje vode u klozetu, dva puta.”