Jučer, danas i sutra u Osijeku se održava PUnKt, treće izdanje festival koji donosi fuziju umjetnosti, intermedijalni festival književnosti. Književnost spaja s vizualnom umjetnošću, glazbom, teatrologijom i digitalnim medijima. Posjetitelji na jednom mjestu mogu vidjeti izložbe fotografija, instalacije, ples i vizualna djela inspirirana književnim tekstovima.
Na PUnKtu ove godine sudjeluje petnaestak autora, Mariju Andrijašević, Zorana Žmirića i Renata Baretića, međunarodne goste poput Lucije Stupice iz Slovenije i Saše Ilića iz Srbije kojima će ovo ujedno biti i prvi susret s osječkom publikom. Na festivalu će, osim autora, i teoretičari i kritičari raspravljati o ovogodišnjoj središnjoj temi - stripu, uz promocije strip izdanja koja povezuju tekst, naraciju, linije, boje i dizajn.
Kako je došlo do ideje za ovako neobičnim festivalom, pitamo jednog od pokretača, Nebojšu Lujanovića.
"Ustvari je to spoj više faktora koji su se sklopili u mozaik u jednom trenu. Svi znamo, da se ne lažemo, kako je piscima najvećih san, nakon objavljivanja knjige, da istu vide na daskama ili platnu. I sam ću priznati, taj osjećaj kada scene iz tvog teksta zažive je nešto stvarno posebno. Htio sam kolegama pružiti taj užitak. S druge strane, za publiku kojoj su književne promocije postale zamorne, ovo je novi format koji im pruža sasvim drugačije iskustvo. I na kraju, činjenica da sam se u trenu te ideje našao na instituciji, Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku, koja okuplja mlade umjetnike svih profila – dodatno je ubrzalo stvar. Da nije dekanice Helene Sablić Tomić, te kolegica i kolega s Akademije, ostalo bi sve na razini nerealizirane ideje."
I kakav je to onda format, što se nudi publici na takvom festivalu?
"Zamislite kako prolazite, recimo, prostorijama Akademije ili Galerije Kazamat i, iz prostorije u prostoriju, prolazite scenama romana ili slikama poezije koje su ostvarene kao nizovi fotografija, vizualna instalacija, glazbeno djelo, lutkarski igrokaz, izložba slika… Posjetitelj tako doživi više umjetnosti jednim posjetom, književni tekst je samo okidač svega."
Kako reagiraju autori na to?
"Žele ponijeti sa sobom u svoje gradove i instalaciju, i fotografije i cijelu izložbu slika. To su neopisivi doživljaji. Pustili smo suzu na glumačku interpretaciju scena iz romana Josipa Mlakića uz glazbenu pratnju sevdalinki; šetali kroz romane Luke Bekavca pretvorene u reljefne slike s komadima naplavina, stabla, gipsa, pa se slikali kao turisti u tom izmišljenom svijetu; kopali po blatnjavoj zemlji koja je bila dio instalacije inspirirane romanima Dragana Velikića; gurkali se oko male makete koja je predstavljala svijet priča Maše Kolanović, i da ne nabrajam dalje. Tko to more platit, rekli bi Splićani. Ne znam kako bi glasila osječka verzija."