PAPA IMA BESTSELER SEZONE 'Djetinjstvo Isusovo': Mali Isus po Ratzingeru

Joseph Ratzinger je “ubô knjigu”, što bi rekao Danilo Kiš, posljednjim (ali povijesno kronološki prvim) dijelom trilogije o Isusu iz Nazareta. “Djetinjstvo Isusovo” u Rimu hara po knjižarskim top listama, lukavo tempirano uoči Došašća, tuče domaćeg Camillerija i omiljenoga Sepúlvedu - a to je jamačno i očekivano, inače knjiga ne bi bila tiskana zasad u okruglo milijun primjeraka na dvadeset jezika.

Splitski Verbum je postigao da hrvatski prijevod - na koji se ovdje oslanjamo - bude tiskan u skupini prvih šest i predstavljen isti dan kad i u Italiji, odnosno Njemačkoj, što ponešto govori i o hrvatskom tržištu knjiga.

Izbacio tele i magarca

Papino djelo u ovom slučaju nije posve lako svrstati. Nije to uobičajeno nabožno štivo, niti je to teološki traktat. Naprosto, stari profesor, kojega je zapala dužnost da bude i glava katoličkog magisterija, nastoji profesionalnom minucioznošću prepričati što se zapravo iz četvorih evanđelja zna o Isusovu djetinjstvu. Poput pažljiva restauratora umjetnina autor Benedikt XVI pere od kojekakvih taloga, skida naknadne zahvate vještih i manje vještih ilustratora, ne štedeći - u krajnjoj crti - ni tako pobožne kao što je bio sv. Frane Assiški. On je u rimskoj papinskoj bazilici Sv. Marije velike sagradio prve jaslice, a papa Ratzinger mu ih je ništa manje pobožno opustošio izbacivši iz nje i telence i magarčića - ali ostavivši, dakako, u njima Dijete, prvi put “čvrsto zamotano u pelene”. Za autora, “Dijete čvrsto zamotano u pelene pretkazanje je časa njegove smrti: on je od početka Žrtvovani, kako ćemo pobliže vidjeti kada budemo promišljali riječi o prvorođencu. Tako su jasle uobličene u neku vrstu žrtvenika.” A zašto baš u jaslama? Tu se teolog Ratzinger poziva na Augustina: “Jasle su mjesto gdje životinje nalaze svoju hranu. No sada u jaslama leži Onaj koji je sama sebe označio pravim kruhom koji silazi s neba - kao pravu hranu koja je čovjeku potrebna za njegovo “biti” čovjekom. To je hrana koja čovjeku daruje istinski, vječni život. Jasle tako postaju podsjetnikom Božjega stola, gdje je čovjek pozvan da primi Božji kruh.”

Smisao i stil

Iščupali smo ovaj primjer iz konteksta cijele knjige, jer dobro ilustrira smisao i stil tog djela: to je Benediktova egzegeza, u mnogo čemu plod njegova eruditskog poznavanja prethodnih egzegeza (na koje smo nalijetali ovdje i ondje, ako se njima i nismo bavili, jer čine dio kolektivnog imaginarija na Zapadu, počev od likovnih dijela po crkvama i velikim muzejima), ali u nekim bitnim momentima njegova nadogradnja ili čak izrazita oporba slikama i pojmovima na koje smo navikli, neki od nas već dugim desetljećima.

Papa Ratzinger nam tako nudi, već od proslova, svoj obrazac egzegeze koji se - mutatis mutandis - može prihvatiti i kao obrazac svake interpretacije teksta kroz povijest. On izrijekom kaže da ispravno tumačenje teksta (u ovom slučaju biblijskoga) zahtijeva dva koraka: prvo se pitati što je autor tim tekstom htio reći u svojem vremenu (povijesna sastavnica bilo egzegeze, bilo ine interpretacije), a “drugo pitanje pravoga egzegeta mora glasiti: je li istinito ono što je rečeno? Tiče li se mene? I ako me se tiče, na koji način?”

Opće mjesto

Egzegeza se od interpretacije razilazi u opsegu i sadržaju pojma istinitosti, koja je u egzegezi svrhovita, entelehijska (jer je u kršćanstvu upravo Isus “Put, Istina i Život”), dok je u povjesnici ona samo materijalna, činjenična, u umjetnosti kreirana ex novo itd.

Benedikt naglašava da je biblijskom tekstu “po našoj vjeri, konačni i najdublji začetnik sam Bog”. Ne ide korak dalje, eksplicirajući da je interpretacija tog teksta utoliko i interpretacija Boga, živoga onome koji vjeruje, a deduciranoga onome koji ne vjeruje. To se, uostalom, pretpostavlja.

Ali to jest sadržaj te knjige, od prvog poglavlja gdje se pitanje o Isusovu porijeklu dešifrira kao pitanje o bitku i poslanju.

Ona se, međutim, sve vrijeme bavi i povijesnošću Isusa, već od rođenja, uključujući, na primjer, i pitanje betlehemske zvijezde, na koje sam se nekada i sam osvrnuo, a zaključak nam je isti: Isus je rođen između jeseni 7. i proljeća 6. prije Krista.

Ne znači to da ćete Papinu knjigu moći čitati kao feljton, zabavno praznično štivo - ali će dobro doći ako želite pročistiti opća mjesta o Malom Isusu razmislivši: Što je moguće i što je vjerojatno?