O novim oblicima nasilja u novonormalnom vremenu, o postistinama, dezinformacijama kojima tepamo da su "lažne vijesti", o moraliziranju, referirajući se na Freuda, Lacana i gomilu suvremenih analitičara čovjeka i društva, o koronaprofiterima, o testu solidarnosti i tome kako smo na njemu od ožujka 2021. naovamo prošli, piše Slovenka, sociologinja i filozofkinja svjetskog glasa Renata Salecl u knjizi marketinški, ali i porukom dobro osmišljena naslova "Čovjek je čovjeku virus" (prijevod Anita Peti-Stantić, Ljevak).
Levijatana Salecl prepoznaje u neoliberalizmu. Neoliberalistička paradigma upravlja svim porama društva, od svijeta intimnosti do poslovnih ugovora. Brzina, površnost i ekonomska nesigurnost čini da živimo bombardirani informacijama i obavezama, neurotično orijentirani na postignuća, kroz život trčimo kao na pokretnoj traci. Salecl govori o tjeskobi suvremenog čovjeka kojem ideologija neoliberalizma nameće osjećaj krivnje za neuspjeh.
"Problem suvremenog društva je u tome što pojedinac često ima osjećaj da od svog života može učiniti sve što želi i da ima nevjerojatne mogućnosti "imati sve" samo ako se oko toga dovoljno potrudi." Hrvatskog je čitatelja, da spomenem, ovdje dovoljno podsjetiti da živi u zemlji koja ima jednu od najslabijih vertikalnih prohodnosti u cijeloj Europi. Drugim riječima, djeca rođena u radničkoj obitelji u Hrvatskoj imaju frustrirajuće, kriminalno male šanse završiti fakultet i profesijom promijeniti svoj socijalni status. Bitno manje negoli njihovi vršnjaci rođeni u višim socijalnim slojevima. Toliko o "jednakosti šansi" u nas.
No, neoliberalna ideologija podmeće ideju da uspjeh ovisi samo o nama, a barijere kojima je premreženo društvo ne spominje. Glorifikacija "pozitivne psihologije", jeftinih knjiga samopomoći koje kazuju da ako razmišljamo pozitivno možemo sve, dovodi do osjećaja krivnje i nemoći.
Salecl u knjizi piše kako današnji čovjek vidi odnose i društvo oko sebe, kako vidi rad, ljubav, roditeljstvo … Riječ je o prerađenim kolumnama koje je zadnjih nekoliko godina objavljivala u subotnjem prilogu slovenskog "Dela".
Mediji ljude, piše Salecl, bombardiraju idejama da trebaju težiti tome da imaju idealno tijelo, bogat i zanimljiv život, idealnog partnera, što nema veze s realnim životom. Velika je razlika između ideala i realnosti. Spominje njemačko istraživanje koje je pokazalo da Nijemac srednjih godina kupuje u Lidlu ili Aldiju, 117 puta godišnje vodi ljubav, prosječno zaradi 3700 eura, vozi nekoliko godina star Golf koji pere devet puta godišnje, dvaput godišnje odlazi na odmor, najradije u Španjolsku, radi 30 sati tjedno (što je bitno manje od 41 sata koliko je radio 1960.), drži da je cijena proizvoda važnija negoli kvaliteta, razmišlja da u stanu nanovo ofarba zidove i stavi novi parket, navečer treba 15 minuta za usnuti … Muškarci su češće predebeli, više piju i sanjare o seksu, a žene više čitaju horoskope i proučavaju dijete. Eto, tako izgleda prosječan čovjek uspješne njemačke nacije.
Korona pandemija je dodatno povećala socijalne nejednakosti. Od virusa više obolijevaju siromašni, oni koji si ne mogu priuštiti ni socijalnu distancu, kamoli karantenu, a kad obole nemaju novca za liječenje. Bogatiji se sklone, kao u doba karantene, kad se diljem Italije i Francuske javnost obrušila na bogataše koji su selili u njihove ladanjske kuće i vikendice. Zanimljiv je primjer Leile Slimani i Marie Darrieussecq koje su otišavši iz Pariza u raskošne vikendice u ruralnoj Francuskoj o tome govorile u novinama, opisivale svoje živote.
Hoće li doći do većih pobuna i hoće li one dovesti do radikalnih društvenih promjena te može li pandemija dovesti do poboljšavanja ekološke situaciju i kako u svemu tome sačuvati demokraciju neka su od pitanja na koja u jesen 2021. nemamo jasnog odgovora.
Oboljele od covida, kojih je sve više, tvrtke polako zamjenjuju robotima.
Radnike zamjenjuju roboti, proizvodnja se automatizira od Amerike do Kine. Za korona karantene povećala se potreba i za robotima koji ljudima dostavljaju hranu, u Irskoj su napravili robota kojem je zadaća olakšati usamljenost štićenicima doma za starije osobe. Stevie, tako mu je ime, je programiran za pričanje priča, igranje društvenih igara. Nije teško zamisliti da se usamljeni ljudi obraduju Stevieu, s kojim barem mogu odigrati šah, čuti od njega neku dobru priču. Mnoge tvrtke razvijaju robote koji će provoditi dezinfekciju bolnica i drugih javnih prostora. Roboti zaraženima nose hranu i lijekove. Hoće li roboti u budućnosti postati naširoko korišteni špijuni, pita Salecl.
Diskurs prijetnji i kažnjavanja, autoritarni diskurs koji prevladava u borbi s korona virusom kod dijela građana izaziva pokornost, kod drugog dijela pobunu. Pandemija je vjetar u leđa razvoju raznih aplikacija za praćenje ljudi pomoću mobitela, njima se kontrolira pridržavaju li se epidemioloških pravila, kakve će to daljnje posljedice na društvo i slobodu građana imati tek treba vidjeti.
Achille Mbemba, kamerunski filozof koji živi i radi u Americi, kojega više puta spominje Salecl, misli da je virus postao – oružje. Mbembe naglašava da je u srcu neoliberalizma logika žrtvovanja, pa ga naziva nekroliberalizmom. Taj sustav stalno računa koliko je tko vrijedan i tko više vrijedi, odbacuje sirotinju, manjine, stare, tamnopute … Ako borbu protiv korona virusa proglašavaju ratom onda bi, kaže Mbembe, ratom trebalo proglasiti sve ono što većini skraćuje život i disanje, sva onečišćenja koja dolaze od trčanja za profitom.
Javni zdravstveni sustav u većem dijelu svijeta je zadnjih desetljeća zanemaren. Salecl spominje Kinu gdje je nedavno boravila – tamošnja država u zdravstvo ulaže jako malo, liječnici su potplaćeni, a u isto vrijeme u tijeku je velika privatizacija zdravstva. U Kini sve prolazi, ako ostvaruje dobar profit, pa je tamo i sve više medicinskog turizma vezanog uz matične stanice, institucije upitne reputacije obećavaju čudotvorna izlječenja. Salecl zaključuje da se može lako dogoditi da u Kini krene antikovid turizam.
Salecl upozorava da živimo u svojim malim socijalnim balonima, među ljudima koje smo sami izabrali da nas okružuju klikom miša, mnogima su referentne točke Facebook i virtualni sugovornici, uglavnom istomišljenici. Gledaju ono što žele, zatvaraju oči. Prije svega nekoliko godina bilo je neobično razmišljati o tome da će nam Internet, moguće, smanjiti pristup informacijama, da ćemo, zapravo, znati manje, i o onome što se događa u svijetu i o onome što se događa oko nas, pogotovo da ćemo znati manje o tome što misle ljudi koji ne misle poput nas. S algoritmima na društvenim mrežama koje nam nude informacije kakve nas zanimaju i Facebook prijateljima koji imaju slične poglede naš je horizont opasno sužen. Društvo se polariziralo, cvate govor mržnje i neistine. Ljude, konačno, sve manje zanimaju činjenice. Mnogi slijepo vjeruju u svoje i nespremni su čuti drugačije mišljenje.
U većini europskih država i SAD-u sve manje ljudi živi u tradicionalnim obiteljima. Mnogi žive s jednim roditeljem, u novostvorenim obiteljima gdje partneri imaju djecu iz ranijih brakova i veza, raznim obiteljskim zajednicama. Istraživanja pokazuju da više od polovice Engleza danas provodi božićne praznike u novonastalim oblicima obitelji, uz bor i hranu sve manje se okupljaju supružnici s djecom, sve češće blagdane provode u novim formama obitelji – od samohranih do istospolnih roditelja, roditelja s djecom iz ranijih brakova i drugih zajednica. Posao nam ostavlja sve manje vremena za privatni život i izgradnju odnosa. Salecl piše o mladim, uspješnim ženama koje sve teže nalaze partnere – obrazovanije su od muškaraca, imaju velike ambicije, uspješne karijere, i dok traže pravoga neke pribjegavaju zamrzavanju jajašaca svjesne da će, posreći li im se da uopće nađu partnera, već biti u godinama u kojima je teško začeti.
U Japanu je istraživanje među mlađim neoženjenim muškarcima pokazalo da ih 60% nema djevojku, 45% ih ni ne želi vezu, umjesto ljudskog bića radije grade "odnos" s virtualnom ženom. Posljednjih se godina u Japanu raširila internet igra Love Plus + u kojoj muškarci oblikuju virtualnu djevojku s kojom odlaze čak i na godišnji odmor. Na pitanje zašto ne pronađu "pravu" djevojku, biće od krvi i mesa, odgovaraju da su žene previše komplicirane. Američki pak muškarci partnericu uglavnom traže na Internet stranicama za upoznavanje. Sociolozi kažu da Internet koliko spaja, još više razdvaja i čini da je sve više samaca, jer dok traže partnera putem interneta ljudi jako podižu kriterije. Kad konačno popiju kavu s nekim koga su sreli na Internetu rijetko tko će im se dopasti, jer imaju dojam da postoji još stotine potencijalnih koje mogu upoznati i da propuštaju nekog pametnijeg, mudrijeg, zgodnijeg, zabavnijeg …
Suvremeno društvo se sve više psihijatrizira. Prvo izdanje takozvane psihijatrijske Biblije – DSM (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorder) koju objavljuje Američko psihijatrijsko društvo, tiskano 1952. imalo je 129 stranica i opisivalo svega nekoliko osnovnih simptoma psihijatrijskih bolesti. Ista je knjiga 1980. imala 900 stranica, popis simptoma bio je dugačak. Najnovije izdanje još je obimnije, s još više potencijalnih simptoma koji upućuju na psihičke bolesti. Profesionalci se sve manje bave uzrocima, i sve češće daju dijagnoze, i ljudima koji zapravo nisu bolesni. Dijete koje u vrtiću sjedi samo i ne igra se s vršnjacima dobiti će dijagnozu socijalne fobije, rijetki će se baviti uzrocima njegova ponašanja.
Novcem se danas plaća puno toga što prije nije bilo predmet monetarne razmjene. Uzmite primjer, navodi Renata Salecl, reprodukcije – možete kupiti spermatozoide, jajašca, zamjensku majku, platiti nekoga da s vašim genima umjesto vas rodi nam dijete. Trguje se organima. Države jedne drugima prodaju svoj otpad. Tvrtke kupuju pravo na povećano onečišćenje okoliša. Nekad je vrijeme odmora bilo i namijenjeno odmaranju, danas je i odmor često dio posla. Osim što su mnogi dostupni na mobitelu i mailu tvrtki i za vrijeme odmora, čovjeku se nameće da na odmoru treba provesti dijetu, vježbati, biti učinkovit i produktivan u raznim stvarima. Ono što ne smije jest – jednostavno buljiti u prazninu, opustiti se i isprazniti od potrebe za raznim postignućima.